Isus traži od svojih učenika da kao djeca žive na ovoj zemlji, kao braća i sestre jednoga Oca koji je brižan i milosrdan prema svima, koji je darivatelj slobode da se od njega čak može definitivno otići i zanijekati ga
I vjernici se između se raspravljaju i sukobljavaju. I oko molitve. U molitvenu praksu kršćana lako se uvlače ljubomora i zavist. Ni najsvetije nije lišeno dvoznačnosti i nasilja. U molitvi, pri žrtvi Bogu, brat ubija brata, poručuje svevremena priča o Kajinu i Abelu. Sladostrasno se čine teški zločini uz zazivanje Božjega imena. Može se moliti i mrziti i nema izopačenijeg prezira od pobožnjačkoga.
Ne znači dakle da svaki koji moli, Boga i voli. Pogotovo to ne znači da voli ljude. Sjetimo se Isusove usporedbe o dvojici molitelja u hramu. Farizej pred Bogom zahvaljuje Bogu za sebe kakav jest, a druge prezrivo podcjenjuje. Dakle, iz odnosa s Bogom, iz molitve proizlazi mišljenje o sebi i ponašanje prema drugima.
Intimna područja, kao što su molitva i odnos s Bogom ili područje seksualnosti vrlo su delikatna i manipulativna. Nekima je molitva zarada, sredstvo za drugi cilj. I uvijek je, kao i u Isusovo vrijeme, puno učitelja molitve i moralizatora. Mnogi svećenici ne mole, ponašaju se suprotno evanđelju, ali nabacuju nesnosne molitvene i moralne terete na druge. Neki misle da su drugi dužni slušati njihova pobožna prenemaganja i bigotna liturgijanja. Neki molitvama ucjenjuju i vladaju skrupuloznim i krhkim ljudima. Neki molitvom ponižavaju ili kažnjavaju one koji ne mole poput njih.
Činjenica je da ima ljudi koji bi voljeli moliti, koji traže da ih netko nauči moliti. Najčešće pritom misle – ugledajući se vjerojatno na one za koje smatraju da su iskusni molitelji – ne toliko na stvarni odnos s Bogom, koliko na sadržaj i količinu molitve kojima bi se, misle oni, «uspješno» utjecalo na Boga. Molitva, međutim, nije puka alatka, nego odnos. Ona ne mijenja Boga ni druge koliko molitelja. Smiruje mu nervoze, disciplinira želje – i one najpobožnije, ukazuje na izopačenost i grijeh. Molitva je više od prošnje, makar prošnja bila – razumljivo je jer smo ljudi – temeljni molitveni oblik. Molitva je živi odnos, razgovor s Bogom, sabranost i pozorno slušanje unutarnjeg Sugovornika, slušanje s odlukama, posluh i onoga najtežega s konkretnim posljedicama.
Neki vole duge molitve. Neki ne prihvaćaju molitvena nabrajanja. Hladna su im i neosobna. Radije su za kratke i srčane usklike osjećaja, radije mole glasno, slično stadionskim navijanjima, i rado «uzdižu» čitavo tijelo k Bogu. Drugi opet misle da u molitvi ništa ne treba govoriti, molitva je misaona radnja.
Nemoguće je utvrditi postoje li ljudi koji nikada nisu molili. Biblija potvrđuje ljudsko iskustvo graničnih situacija da kada ne znamo ili ne možemo moliti, iz nas se, i bez našeg svjesnog htijenja, izvija vapaj za spasom, čežnja za srećom. Čitavo tijelo, sva egzistencija moli bez riječi. Veli Pavao da to sam Božji Duh za nas moli «neizrecivim uzdasima».
Evanđelist Matej u Govoru na gori piše da Isus poučava svoje učenike da kad žele moliti da se povuku u skrovitost, da ne mole da budu viđeni niti da blebeću, misleći da mnoštvo riječi uvjetuje Božje uslišanje. Poučava ih zatim molitvi Očenaša: «Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!»
Dakle, Očenaš je uzor i obrazac naših molitava. Izriče se u pluralu, što znači da vjernik i kad sam moli, s njime su njegovi bližnji i daljnji, dužnici i neprijatelji. Ne kaže se Oče moj, nego Oče naš. U najintimnijoj molitvi izražavam da sam Božje dijete i član sveopćeg bratstva i sestrinstva.
Molitva Očenaša sastoji se od uvodne hvale, u kojoj se Boga zaziva ocem koji prebiva u nebesima. Zatim slijede dva dijela, poput dvodijelnosti Dekaloga, sačinjenih od sedam prošnji. Prvi dio, s tri prošnje, tiče se izravno Boga: priznaje se svetost Božjeg imena, moli se za dolazak Božjega kraljevstva te da se zemaljski odnosi urede prema kriterijima Božje volje i nebeskoga reda. Drugi dio, još više je prosidbeni, ima četiri prošnje: molba za kruh svagdašnji, za otpuštanje grijeha, uz uvjet da mi opraštamo svojim dužnicima, zatim molimo da nas Bog ne uvede u napast, nego da nas izbavi od Zloga. [I Luka Evanđelist donosi molitvu Očenaša, ali bez trećega i sedmoga zaziva!]
Uvodni pohvalni dio molitve Očenaša iskazuje intimni odnos molitelja prema Bogu. Boga zovemo ocem, Isusovim jezikom: abba – tata. To ljudima svih vremena zvuči, međutim, djetinjasto, infantilno. Uz to još i previše muškocentrično. Ipak, značenje imena oca za Boga treba tražiti u Isusovom odnosu prema Bogu. Riječ je o transcendentnom ishodištu i skloništu svih, ne o djetinjastom nego djetinjem bezgraničnom povjerenju. Isus traži od svojih učenika da kao djeca žive na ovoj zemlji, kao braća i sestre jednoga Oca koji je brižan i milosrdan prema svima, koji je darivatelj slobode da se od njega čak može definitivno otići i zanijekati ga.
Bog otac je nježan ne samo prema siromašnima i obespravljenima, nego i zalutalima i pogubljenima, grešnima… Redovita ljudska predodžaba o Bogu, ipak je, kao i prema većini zemaljskih otaca, da je on strog, da se s njime ne može razgovarati, da sve kontrolira i kažnjava. Tu često leži razlog zašto se vjernici vole utjecati raznim posrednicima i demijurzima, svecima, pogotovo Majci Mariji, da svojim zagovorom «umilostive» srditoga Boga, kao da su oni milosrdniji od njega. Nažalost, rađamo se s patrijarhalnim i paternalističkim afektom da Bogu nije vjerovati, da on ipak nije dobar, nego hladan i neuviđavan, opor i strog, u konačnici protivnik ljudske sreće. Čak nam i iz samoga jezika, iz našeg prirodnoga, neevangeliziranog stanja, provire za Isusova Oca neprimjerena uzrečica: Dozlaboga!
Toj i sličnim manihejskim slikama o ipak zlom Bogu, Isus radikalno skandalozno i za svoje i za naše vrijeme suprotstavlja Boga kao milosrdnoga Oca. Očinski pridjev za Boga bio je, doduše, prisutan i prije Isusa, ali Bog kojeg Isus životom očituje jedinstven je, slikovito kažimo, Bog roditeljske ljubavi i dobrote koji se ne samo očinski nego i majčinski brine i raduje se sreći svoje djece.
Nakon pohvalnog zazivanja Boga ocem, u Očenašu slijedi priznanje Božje nedostupnosti: koji jesi na nebesima. Nebesa su slika Božje nepristupačnosti. I ovdje, kao i s imenom otac, suvremeni čovjek ima poteškoća jer je «nebo» za mnoge ispražnjeno, odnosno postalo je nesagledivi prostor svemirskih galaksija. Kako god, zaziv koji jesi na nebesima ukazuje nam da Bog i kad je otac ostaje neraspoloživ našim doumljivanjima i željama. Bog je otac, naš «ljudski Bog», Bog za sve ljude, ali ostaje i neizmjerna ljubav, neodgonetiva tajna života, «božanski Bog».
Ivan Šarčević. Tekst izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kani, srpanj-kolovoz 2023.
