Jedna od naširoko prihvaćenih teorija o uzrocima nejednakosti u svijetu jeste geografska hipoteza, tvrdnja da je velika podjela na bogate i siromašne zemlje posljedica geografskih razlika. Veliki broj siromašnih zemalja — kao što su one u Africi, Centralnoj Americi i Južnoj Aziji — nalaze se između sjevernog i južnog povratnika. Za razliku od njih, bogate zemlje obično se nalaze na geografskim širinama sa umjerenom klimom. Takva geografska koncentracija siromaštva i prosperiteta daje površnu privlačnost geografskoj hipotezi, koja je polazna tačka za teorije i stavove brojnih izučavalaca društva i učenih ljudi. Ali to je ne čini ništa manje pogrešnom.
Još krajem osamnaestog stoljeća veliki francuski politički filozof Monteskje uočio je geografsku koncentraciju napretka i siromaštva i za to ponudio objašnjenje. Tvrdio je da su ljudi u tropskim klimatskih oblastima obično lijeni i da im nedostaje radoznalosti. Zato nisu skloni napornom radu niti su inovativni i to je uzrok njihovog siromaštva. Monteskje je također smatrao da lijeni ljudi lako potpadaju pod despotsku vlast i da se pripadnošću tropskoj lokaciji može objasniti ne samo siromaštvo već i neke od političkih pojava koje se dovode u vezu s privrednom neuspješnošću, kao što je diktarura.
Neki, poput ekonomiste Džefrija Saksa, i dalje uporno zastupaju teoriju da je zemljama u toplim regionima siromaštvo urođeno, iako joj u novije vrijeme brz privredni rast zemalja kao što su Singapur, Malezija i Bocvana proturječi. Moderna verzija takvog stava ne ističe samo neposredne posljedice klimatskih uslova na radne sposobnosti i misaone procese već i dva dodatna argumenta: prvo, da tropske bolesti, naročito malarija, imaju veoma negativne posljedice po zdravlje, a time i na produktivnost rada i drugo, da zemljište u tropskim oblastima ne omogućava produktivnu poljoprivredu. Zaključak je, međutim, isti: regioni umjerene klime imaju relativnu prednost nad tropskim i polutropskim regionima.
No nejednakost u svijetu ne može se objasniti klimatskim uslovima i bolestima niti bilo kojom verzijom geografske hipoteze. Sjetimo se samo Nogalesa. Ono što razdvaja dva dijela tog grada nisu klima, geografija ili bolesti, već američko-meksička granica.
Ako se geografskom hipotezom ne mogu objasniti razlike između sjevernog i južnog dijela Nogalesa, između Sjeverne i Južne Koreje ili između Istočne i Zapadne Njemačke prije pada Berlinskog zida, može li ona predstavljati korisnu teoriju za objašnjenje razlika između Sjeverne i Južne Amerike? Između Evrope i Afrike? Ukratko, ne može.
Historija nam govori da ne postoji jednostavna i trajna povezanost klimatskih uslova i geografije s ekonomskom uspješnošću. Na primjer, nije tačno da su tropske oblasti uvijek bile siromašnije od oblasti umjerene klime. U prethodnom poglavlju smo vidjeli da su se u vrijeme Kolumbovih osvajanja američkih kontinenata u oblastima južno od sjevernog povratnika i sjeverno od južnog povratnika — u kojima su danas Meksiko, Centralna Amerika, Peru i Bolivija — nalazile velike civilizacije Asteka i Inka. Ta carstva bila su politički centralizovana i složena, gradila su puteve i obezbjeđivala zaštitu od gladi. Asteci su koristili i novac i pismo, a Inke su, i pored toga što nisu raspolagale tim dvjema bitnim tehnologijama, zabilježile obilje informacija na uzicama s čvorovima zvanim guipa. Nasuprot tome, u vrijeme tih civilizacija i sjeverno i južno od njih teritorije na kojima se danas nalaze Sjedinjene Države, Kanada, Argentina i Čile bile su nastanjene civilizacijama na nivou kamenog doba koje nisu raspolagale takvim tehnologijama. Tropske oblasti dvaju američkih kontinenata bile su, dakle, mnogo bogatije od oblasti sa umjerenom klimom, što ukazuje na to da, očigledna činjenica siromaštva tropskog pojasa nije ni očigledna niti je činjenica. Umjesto toga, veće bogatstvo Sjedinjenih Država i Kanade predstavlja potpun obrt u odnosu na situaciju koja je vladala u vrijeme dolaska Evropljana.
Sasvim je jasno da takav obrt nije imao nikakve veze s geografijom i da je, kao što smo vidjeli, imao veze s načinom kolonizacije tih oblasti. On se nije dogodio samo na američkim kontinentima. Ljudi u Južnoj Aziji, naročito na indijskom potkontinentu, i u Kini bili su napredniji od ljudi u mnogim drugim dijelovima Azije i svakako od onih koji su živjeli u Australiji i na Novom Zelandu. I tu je došlo do obrta jer su Južna Koreja, Singapur i Japan postale najbogatije zemlje u Aziji, dok su Australija i Novi Zeland u napretku prevazišle gotovo cijelu Aziju. Sličan obrt dogodio se čak i u okviru podsaharske Afrike. Pre nego što su započeti intenzivni kontakti između Evrope i Afrike, oblast južne Afrike bila je najrjeđe naseljena i najdalje od toga da se u njoj nalaze države koje koliko-toliko imaju kontrolu nad svojim teritorijama, Ipak, Južna Afrika je danas među najnaprednijim zemljama u podsaharskoj Africi. Kada se vratimo još dalje u historiju, postajemo svjedoci znatnog prosperiteta u tropskom pojasu; u njemu su bile neke od velikih civilizacija premodernog doba, kao što je bio Angkor u današnjoj Kambodži, Vidžajanagara u južnoj Indiji i Aksum u Etiopiji, kao i velike civilizacije u dolini Inda, Mohendžo-Daro i Harapa u današnjem Pakistanu. Historija nam nesumnjivo govori da tropska lokacija i ekonomska uspješnost nisu međusobno povezani.
Nije sporno da tropske bolesti izazivaju velike patnje i visoku stopu smrtnosti dojenčadi u Africi, ali one nisu uzrok siromaštva Afrike. Bolesti su u velikoj mjeri posljedica siromaštva i nemogućnosti ili nespremnosti vlada da sprovode mjere zdravstvene zaštite kojima bi se one iskorijenile. I u Engleskoj devetnaestog stoljeća veoma se nezdravo živjelo, ali je vlada postepeno ulagala u snabdijevanje čistom vodom, u kanalizaciju i regulaciju otpadnih voda i, najzad, u efikasnu zdravstvenu zaštitu. Poboljšano zdravlje i duži životni vijek nisu bili uzrok ekonomske uspješnosti Engleske, već plod prethodnih političkih i ekonomskih promjena u njoj. To važi i za Nogales u Arizoni.
Drugi dio geografske hipoteze govori da su zemlje u tropskom pojasu siromašne jer je tropska poljoprivreda sama po sebi neproduktivna. Tvrdi se da je sloj tla u tom pojasu tanak i da ne može da zadrži hranljive materije, kao i da ga obilne padavine brzo erodiraju. U tome, svakako, ima nešta istine, ali — kao što ćemo vidjeti — osnovni razlog za nisku poljoprivrednu produktivnost — poljoprivrednu proizvodnju po jutru zemlje — u mnogim siromašnim zemljama ima malo veze s kvalitetom obradivog zemljišta, Ona je prvenstveno posljedica vlasničke strukture zemljišta i podsticaja koje poljoprivrednicima daju vlasti i institucije u zemljama u kojima žive. Pokazat ćemo i da se nejednakosti u svijetu ne mogu objasniti razlikama u poljoprivrednoj produktivnosti. Veliku nejednakost u modernom svijetu, koja je nastala u devetnaestom stoljeću, izazvala je neravnomjerna rasprostranjenost industrijskih tehnologija i fabričke proizvodnje. Ona nije rezultat razlika u poljoprivrednoj proizvodnji.
Ekolog i evolucioni biolog Džared Dajmond nudi još jednu značajnu verziju geografske hipoteze. On tvrdi da je do međukontinentalne nejednakosti na početku modernog perioda, prije pet stotina godina, došlo zbog različitih nasljednih svojstava biljnih i životinjskih vrsta koja su potom utjecale na poljoprivrednu produktivnost. U nekim oblastima, kao što je Plodni polumjesec na današnjem Bliskom istoku, postojao je veliki broj vrsta koje su ljudi mogli da koriste u svoje svrhe. U drugim oblastima, kao što su američki kontinenti, nije ih bilo. Obilje vrsta koje su se mogle koristiti u poljoprivrednoj proizvodnji navodilo je ljudske zajednice da mijenjaju način života, da s lova i sakupljanja prelaze na obradu zemljišta. Shodno tome, poljoprivreda se u oblasti Plodnog polumjeseca razvila prije nego na američkim kontinentima. Povećavala se gustina naseljenosti, a to je omogućavalo podjelu rada, trgovinu, urbanizaciju i politički razvoj. Od presudnog značaja bilo je to što su u oblastima u kojima je preovladavala poljoprivreda tehnološke inovacije nastajale mnogo brže nego u ostalim dijelovima svijeta. Tako su, prema Dajmondu, razlike u životinjskim i biljnim vrstama utjecale na različitu zastupljenost poljoprivrede, što je dovelo do različitih pravaca tehnološkog razvoja i prosperiteta na različitim kontinentima.
Dajmondova teza sadrži snažne argumente za rješavanje zagonetke kojom se bavi, ali se ne može proširiti na objašnjavanje nejednakosti u modernom svijetu. On, na primer, tvrdi da su Španci bili dominantni nad civilizacijama američkih kontinenata zahvaljujući svojoj dužoj poljoprivrednoj tradiciji i stoga nadmoćnoj tehnologiji. Ali mi treba da objasnimo zašto su Meksikanci i Peruanci, koji žive na bivšim teritorijama Asteka i Inka, siromašni. Raspolaganje pšenicom, ječmom i konjima utjecalo je da Španci budu bogatiji od Inka, ali razlike u dohotku među njima nisu bile tako velike. Prosječni dohodak jednog Španca, po svoj prilici, bio je manje nego dvostruko veći od dohotka građanina carstva Inka. Dajmondova teza podrazumijeva da bi Inke brzo dostigle standard života Španaca da su im na raspolaganju bile prirodne vrste i tehnologije koje nisu mogli sami da stvore. Ali to se nije dogodilo. Naprotiv, u devetnaestom i dvadesetom stoljeću između Španije i Perua nastala je još veća razlika u dohotku. Danas je prosječni Španac više od šest puta bogatiji od prosječnog Peruanca. Ta razlika u dohotku u tijesnoj je vezi s neravnomjernom raspoređenošću modernih industrijskih tehnologija, a to gotovo uopće ne zavisi ni od mogućnosti korišćenja životinja i biljaka u sopstvene svrhe, niti od urođenih razlika u poljoprivrednoj produktivnosti između Španije i Perua.
Dok je Španija, mada sa zakašnjenjem, prihvatila tehnologije koje koriste parnu snagu, željeznice, električnu energiju, mehanizaciju i fabričku proizvodnju, Peru nije ili je, u najboljem slučaju, to činio veoma sporo i na neodgovarajući način. Taj tehnološki jaz postoji i danas i ispoljava se na širem planu, u uslovima kada nove tehnologije, naročito informacione, doprinose daljem razvoju u mnogim razvijenim zemljama i u nekim koje se brzo razvijaju. Dajmondova teza ne govori ništa o tome zašto se te ključne tehnologije ne šire i ne doprinose ujednačavanju dohotka širom svijeta i ne objašnjava zašto je sjeverni dio Nogalesa toliko bogatiji od svog blizanca južno od ograde, iako su prije pet stotina godina oba pripadala istoj civilizaciji.
Priča o Nogalesu ukazuje na još jedan veliki problem u usklađivanju Dajmondove teze: kao što smo već vidjeli, kakvi god da su bili nedostaci carstava Inka i Asteka 1532. godine, Peru i Meksiko su nesumnjivo bili napredniji od onih dijelova američkih kontinenata koji su kasnije postali Sjedinjene Države i Kanada, Sjeverna Amerika postala je naprednija upravo zato što je oduševljeno prihvatala tehnologije i dostignuća industrijske revolucije. Njeno stanovništvo je stjecalo obrazovanje, a željeznička mreža se širila Velikim ravnicama, za razliku od onog što se događalo u Južnoj Americi. To se ne može objasniti različitošću geografskih svojstava Sjeverne i Južne Amerike, koja su, treba reći, prednost davala Južnoj Americi.
Nejednakost u savremenom svijetu u velikoj mjeri je posljedica nejednake rasprostranjenosti i prihvatanja tehnologija, a Dajmondova teza sadrži značajne argumente u tom smislu. Na primjer, pozivajući se na historičara Vilijama Maknila, Dajmond tvrdi da je istočno-zapadna orijentacija Evroazije omogućavala širenje žitarica, životinja i inovacija iz oblasti Plodnog polumjeseca u zapadnu Evropu, dok se sjeverno-južnom orijentacijom američkih kontinenata objašnjava zašto se sistemi pisanja, koji su nastali u Meksiku, nisu proširili na oblast Anda i na Sjevernu Ameriku. Ali orijentacijom kontinenata ne mogu se objasniti nejednakosti u današnjem svijetu. Uzmimo za primjer Afriku. Saharska pustinja jeste bila velika prepreka kretanju robe i ideja sa sjevera u oblasti podsaharske Afrike, ali ona nije bila nepremostiva. Portugalci, a potom i drugi Evropljani, plovili su duž obala Afrike i otklanjali razlike u znanju u doba kada su razlike u dohotku bile veoma male u poređenju s današnjim. Od tog vremena Afrika nije išla u korak sa Evropom; naprotiv, danas postoji mnogo veći jaz u dohotku između većine afričkih i evropskih zemalja.
Jasno je i da se Dajmondovim argumentom, koji se odnosi na nejednakost među kontinentima, ne mogu objasniti razlike na samim kontinentima koje čine bitan dio nejednakosti u današnjem svijetu. Na primjer, orijentacijom na evroazijskom kopnenom prostranstvu može se objasniti kako je Engleska uspijevala da izvlači korist od inovacija na Bliskom istoku, a da ne mora da do njih dolazi sama, ali ne i zašto se industrijska revolucija dogodila u Engleskoj, a ne — recimo — u Moldaviji. Osim toga, kao što sam Dajmond kaže, Kina i Indija imale su veliku korist od mnoštva životinja i biljaka i od orijentacije Evroazije. Ali većina siromašnih u današnjem svijetu živi upravo u tim dvjema zemljama. U stvari, najbolji način da se sagleda suština Dajmandove teze jeste da se razmotre njegove sopstvene objašnjavajuće promjenjive veličine. Na Karti 4 prikazana je rasprostranjenost sus scrofa — pretka današnje svinje, i tura — pretka današnje krave. Obje te životinjske vrste bile su jako rasprostranjene na teritoriji Evroazije, pa i u sjevernoj Africi, Karta 5 prikazuje rasprostranjenost nekih divljih predaka današnjih domaćih žitarica, kao što je oryza sativa, predak azijskog uzgajanog pirinča, kao i predaka današnje pšenice i ječma. Iz nje se vidi da je divlji predak pirinča bio široko rasprostranjen u južnoj i jugoistočnoj Aziji, dok su preci ječma i pšenice bili rasprostranjeni duž dugačkog lučnog pojasa od Levanta preko Irana do Afganistana, Turkmenistana, Tadžikistana i Kirgistana. Te prirodne vrste mogu se naći u velikom dijelu Evroazije. Ali njihova velika rasprostranjenost govori da se nejednakosti u regionu Evroazije ne mogu objasniti teorijom koja se zasniva na prisustvu tih vrsta.
Geografska hipoteza ne samo da je nekorisna za objašnjavanje porijekla prospertiteta kroz historiju i u najvećoj mjeri netačna u svojim argumentima već i ne objašnjava raspodjelu bogatstva u svijetu s kojom ovo poglavlje i počinje. Moglo bi se tvrditi da se bilo koji trajni obrazac, kao što su hijerarhija dohodaka na američkim kontinentima ili velike i dugotrajne razlike između Evrope i Bliskog istoka, može objasniti geografskom nepromjenjivošću. Ali to nije tačno. Već smo pokazali da je malo vjerovatno da su za obrasce na američkim kontinentima odgovorni geografski činioci. Prije 1492. civilizacije u središnjoj dolini Meksika, u Centralnoj Americi i u oblasti Anda imale su višu tehnologiju i životni standard od Sjeverne Amerike i oblasti kao što su Argentina i Čile. Geografija je ostala ista, ali su institucije koje su nametnuli evropski naseljenici bile osnova za preokret. Iz istih razloga ni siromaštvo na Bliskom istoku ne može se objasniti geografijom.
Ne zaboravimo da je Bliski istok uveo sjever u neolitsku revoluciju, a da su prvi gradovi nastali u današnjem Iraku. Livenje gvožđa potiče iz Turske, a još u srednjem vijeku tehnologija na Bliskom istoku bila je u brzom razvoju. Geografija nije razlog što je neolitska revolucija u tom delu svijeta bila na vrhuncu, o čemu će biti reči u petom poglavlju, niti je učinila Bliski istok siromašnim. Današnje siromaštvo Bliskog istoka posljedica je širenja i učvršćavanja Osmanskog carstva, a institucionalno nasljeđe tog carstva čini da to siromaštva traje.
Najzad, geografski činioci nisu od pomoći ni u objašnjavanju razlika između dijelova današnjeg svijeta, kao ni razloga zašto su mnoge zemlje — poput Japana i Kine — dugo godina stagnirale, a potom započele proces brzog razvoja. Potrebna nam je nova, bolja teorija.
Odlomak iz djela: Daron Acemoglu; James A. Robinson, Zašto narodi propadaju, str. 61-69.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
