logo
bios

»Bugarski voz« za Evropu

Objavljeno prije 1 mjesec . u pet, jan 17th, 2020
Tarik HAVERIĆ: Komšić u Bugarskoj
U zamazivanju očiju građanima Sarajeva i BiH, Komšiću – ličnosti godine magazina Dani, pomažu prateći vokali često glasniji od njega samog

Teško da ima obaviještenih osoba starijih od 40 godina koje se ne sjećaju da je 2006. godine Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za BiH, minirao u Predstavničkom domu PS BiH tzv. Aprilski paket, jedinstvenu priliku da se barem djelomično reformira glomazni institucionalni aparat naše zemlje, racionaliziraju procedure skupštinskog odlučivanja i ukupan politički proces saobrazi evropskim demokratskim standardima. Ono, međutim, čega se niko ne sjeća, jer je nestalo iz kolektivnog pamćenja kao beskorisno, jesu razlozi koje je Silajdžić u to vrijeme navodio pravdajući svoju odluku. A sigurno je navodio neke razloge, koji su njemu i njegovim saradnicima možda čak izgledali uvjerljivi…

Slična budućnost čeka i argumente koje je Željko Komšić, ličnost godine po izboru Dana, iznio u intervjuu za ovaj magazin (1075, januar 2020, ss. 12-17) pravdajući odluku da se njegova stranka, Demokratska fronta, povuče iz većine u Skupštini Kantona Sarajevo: povijest će pamtiti podatak da je on, Željko Komšić, srušio kantonalnu vladu koja je bila jedina zrela šansa ove zemlje nakon Aprilskog paketa, dok će njegova blijeda, neuvjerljiva i povremeno smiješna opravdanja toga čina pasti u zaborav. Sudbina njegove Demokratske fronte neće se mnogo razlikovati od sudbine Silajdžićeve Stranke za BiH: nastavit će se tendencija gubljenja biračke podrške, primjetna u protekla dva izborna ciklusa (skoro dvije trećine glasova manje u četiri godine!), sve dok se ne zaboravi ko su bili, za šta su se zalagali i zašto su uopšte postojali.

Komšićeva objašnjenja razasuta su u više nastupa i tekstova, no intervju u Danima donosi njihov sukus, pa ga uzimam kao summu svega što bi predsjednik Demokratske fronte tim povodom imao da kaže. I koliko god ta objašnjenja bila beznačajna iz perspektive bliske budućnosti, danas im treba posvetiti pažnju, jer pomažu da se omeđi širi problemski kompleks političke svijesti i političke kulture koji po značaju višestruko nadilazi fenomen vulgarnih golubova-prevrtanera u bosanskohercegovačkoj politici. Međutim, nije ih moguće razmatrati odvojeno od niza tekstova na portalima i društvenim mrežama, u kojima Komšićevi bliski saradnici kao i šačica sarajevskih publicista i novinara (bivših i sadašnjih) energično brane njegovu odluku da (opet) uđe u koaliciju s nacionalnim strankama i isporuči Vladu KS kao znak dobre volje: naime, »država je u pitanju«.

Da, Komšićeva odluka da stupi u koaliciju sa SDA i uključi se u bošnjački blok navodno je motivirana višim interesima, i oni politički subjekti koji su odbili da pristupe »državotvornoj koaliciji« našli su se pod sasređenom vatrom Twitter-patriota. Dominantna crta prilogâ ovih potonjih jest ogromno divljenje prema vlastitoj dalekovidosti i političkoj pronicljivosti, i prezir prema svakome ko ne prihvata da se država Bosna i Hercegovina brani tako što se strankama na vlasti pomaže da nastave s praksom koja je državu i dovela u opasnost. Bez obzira da li ti mislioci države uzimaju Komšićeve argumente pa ih razrađuju ili ih on preuzima od njih pa ih ne razrađuje, ono što im je zajedničko jest bolesna fiksacija na Našu stranku i sinhronizirani napori da se građanstvo uvjeri kako su Naša stranka i SDP glavni neprijatelji samostalne, suverene i demokratske Bosne i Hercegovine.

Vertikala na preskoke

I Komšićev intervju u Danima i prilozi mislilaca države u njegovoj službi su, kako bi rekli postmodernisti, dvostruko kodirani: oni govore jedno da bi rekli drugo a prešutjeli treće. Ogromnu pažnju posvećuju trivijalnim problemima, dokazujući najčešće ono što niko ne osporava i zatrpavajući javni prostor lavinom odgovora na pogrešna pitanja smišljena da niko ne postavi prava. I u tome su, treba priznati, uspješni, jer se samo malobrojni pitaju na koji način isključenost SDA iz vlasti u Kantonu Sarajevo ugrožava put Bosne i Hercegovine u NATO. Tipski odgovor koji se ovima nudi jest da se koalicija sklapa »po vertikali«, tj. da cijeli paket-aranžman podrazumijeva jedinstvenu vlast od Vijeća ministara preko Vlade Federacije do kantonalnih vlada. Veliki državni cilj je, naravno, Vijeće ministara, jer je imenovanje Zorana Tegeltije uslov koji je Milorad Dodik postavio za slanje ANP-a u Bruxelles, a Vlada KS je tu kao neka kolateralna šteta, što će shvatiti i prihvatiti svaki pravi patriot… No Dodik nije ništa uslovio rušenjem vlade Šestorke u Kantonu Sarajevo, to je od Komšića tražila Stranka demokratske akcije i on je pristao, siguran u svoju harizmu: ako su njegovi simpatizeri povjerovali da je stupio u bošnjački blok kako bi »sačuvao multietničnost stranke«, povjerovat će i da je razvalio vladu Šestorke kako bi NATO zaštitio BiH od svake buduće agresije.

Da je »državotvorna koalicija po vertikali« šarena laža smišljena da se zaustavi raskrinkavanje kriminalnih radnji SDA u Kantonu Sarajevo u koje se upustila vlada Šestorke – to je bjelodano danas, kada je jedna stepenica u državnoj organizaciji preskočena. Naime, još nema izvršne vlasti Federacije BiH koja je navodno bila dio paketa, a SDA s partnerima ne žuri da je obrazuje ni s desetim dijelom energije s kojom to čini u Kantonu Sarajevo. Nije tajna da HDZ BiH uslovljava sklapanje Vlade FBiH izmjenama izbornog zakona koje Komšiću ne odgovaraju, pa dopredsjednik Demokratske fronte Dženan Đonlagić u istoj emisiji u kojoj potvrđuje da se vlast »formira odozgo prema dole« podsjeća, s naivnošću francuske sobarice, da ne treba uslovljavati »imenovanje nove vlade FBiH … nečim što je zapravo pitanje državnog nivoa vlasti«, jer da su »izmjene izbornog zakona … pitanje za Parlamentarnu skupštinu BiH«. S tom tvrdnjom bi se složili svi radni ljudi, građani i patrioti, uključujući i pisca ovih redova – ako bi Đonlagić objasnio zašto treba uslovljavati obrazovanje državne razine vlasti smjenom jedne kantonalne vlade.

Budući da sistemska objašnjenja o »koalicionoj vertikali« očito ne drže vodu, Komšić i mislioci države nalaze dodatne, »konkretne« razloge da se distanciraju od Šestorke. Naprimjer, Demokratska fronta ulazi u koaliciju sa SDA zato što je Vlada Kantona Sarajevo korumpirana (da, svi pamtimo onaj historijski snimak na kojem Fortina mati traži da se jedna torba zlata sačuva za njenog Edina!). I ima, brate, nepravilnosti u zapošljavanju – neko je primio nečiju sestru, i tu praksu ćemo promijeniti udružujući se sa strankom koja na industrijskoj osnovi prodaje mjesta u državnim preduzećima. Konačno, ako to nije dovoljno, SDA je hoćeš-nećeš dobila relativnu većinu na izborima i izražava volju naroda, i samo treba zaboraviti, iz patriotske dužnosti, sve predočene dokaze o krađi izbora u oktobru 2018. i pisana uputstva članovima biračkih odbora kako da falsificiraju glasačke listiće… Sam Komšić kao jedan od razloga za nezadovoljstvo radom skupštinske većine u KS navodi lakrdiju sa Zukorlićem, i u tome pokazuje nepokolebljivu principijelnost čak i nakon što je njegov novi/stari partner Bakir Izetbegović otkrio da je odluka o rušenju Vlade KS bila donesena u maju 2019, kada Zukorlića (ni helikoptera!) nije bilo na pomolu. (Uzgred budi rečeno, nakon što je Komšićeva odluka izazvala val žestokih reakcija među njegovim dotadašnjim simpatizerima, bilo je kod mislilaca države mlakih pokušaja da se ona relativizira podsjećanjem da je »ovdašnju javnost izdao i Fahrudin Radončić«, a da se »gnjev svalio na prvog«, dok »drugog nije ni okrznuo«. No Fahrudina Radončića niko nikada nije optužio za poštenje i dosljednost, pa je ukazivanje na njegovu sklonost ka »izdajama javnosti« korisno koliko i soljenje mora. Zahtjev da se isti kriteriji primijene na Komšića, od kojeg se nekakvo moralno ponašanje ipak očekivalo, i Radončića, čija je politička amoralnost poznata, najviše štete nanosi samom Komšiću.)

No ako je Komšićeva glumljena uvjerenost u valjanost razloga za raskid čitaocima povremeno čak i zabavna, to se ne može reći za ključni motiv koji mu je toliko važan da je izvučen u naslov intervjua u Danima: »Ja sam antifašista, a Busuladžić?«. Jer, način na koji Željko Komšić interpretira činjenicu da Bosanskohercegovački blok u Skupštini KS više ne insistira na provođenju odluke o promjeni imena OŠ Mustafa Busuladžić izaziva ozbiljnu sumnju u elementarne sposobnosti šefa države da shvati djelatnost kojom se profesionalno bavi. Programske koalicije ideološki raznorodnih stranaka pretpostavljaju da svaka mora odustati od dijela svojih zahtjeva. Tako je u Sarajevu održana Parada ponosa, unatoč neodobravanju Naroda i pravde, i tako se jedna osnovna škola i dalje zove po kolaboracionistu Mustafi Busuladžiću, unatoč protivljenju Naše stranke i SDP-a. To se zove politika, i u ovom slučaju mudra politika, što očito nije jasno Željku Komšiću koji to navodi kao primjer nedosljednosti Bosanskohercegovačkog bloka kome je »džumbus« oko Busuladžića navodno poslužio samo za skupljanje glasova (»Je li iko to pomenuo kad se došlo do vlasti?«). Stoga s nestrpljenjem očekujem izglednu Komšićevu posjetu prijateljskoj i neutralnoj Austriji, kojom će prilikom ovaj gavriloprincipijelni političar iz Sarajeva natrljati nos vice-kancelaru Werneru Kogleru čiji su Zeleni skupljali glasove u kampanji šatro tematizirajući različita ekološka i socijalna pitanja, samo zato da bi danas sklopili koaliciju s Kurzovom Narodnom strankom i prodali se za mjesto u vlasti… Kogler će, predvidivo, pokušati da objasni Komšiću da je koalicija rezultat pregovora koji su trajali sedmicama, usredsređenih na »budžet, poreze, imigraciju, klimu i političku transparentnost«, i da se upravo oko jednog još detaljnijeg programa obrazovala, baš u njegovoj zemlji, vlada Kantona Sarajevo čiji rad Austrija sa zanimanjem prati – no Željko se neće dati smesti: sve je to da se zgrabi milijarda!

Da, milijarda je Komšićeva omiljena figura, okrugla brojka koja svima sve govori. »Oni pričaju«, kaže Komšić, »o milijardi godišnje budžetskog novca, ja pričam o ANP-u i Izbornom zakonu«. Konfrontirajući sebe, šefa države, s kantonalnim poslanicima smještenim dva institucionalna sprata niže, Komšić sugerira da »oni« ne treba da se petljaju u svoj posao, a to je upravo da milijardu prikupljenu od građana što svrsishodnije i transparentnije rasporede na dobra i usluge koje država daje, već treba da »pričaju o ANP-u i Izbornom zakonu« iako o njima ne odlučuju, a brigu o milijardi da prepuste rukovodstvima državotvornih stranaka – ako su pravi patrioti!

Inače, aluzije i nedovršene misli glavna su odlika Komšićevog ličnog stila. Nedovršene, jer je svima sve jasno, pa on ni ne treba da išta objašnjava – dovoljno govori njegov pravednički gnjev. I kada zagrmi, polemizirajući s političkim protivnicima, »ja sam za Bosnu (pravdu, istinu, slobodu…)«, treba da zaključimo da su oni protiv Bosne (pravde, istine, slobode…) samim time što su protiv njega. »Oni kažu – milijarda. Pa milijarda je državna«, zakucava Komšić, i ta tvrdnja treba da uvjeri čitaoce da poslanici Naše stranke, SDP-a, NBL-a i NiP-a u Skupštini KS troše budžetska sredstva kao privatna a on ih poziva na red. »Kakva je to politika – zgrabi milijardu«, pita dalje Komšić, ne kazujući ko je formulirao i ko provodi takvu politiku. Sasvim suprotno, koalicija Šestorke nastala je oko 300 mjera u čije ostvarivanje treba utrošiti »milijardu«, što je javnosti poznato, dok je nova koalicija kojoj se Komšić priklonio nastala na politici »Pržikravu kupi, 18 potpisa skupi« – što je javnosti također poznato.

Djonlagitj iznenadjen, Suljagitj uvredjen

U tom zamazivanju očiju Komšiću pomažu prateći vokali često glasniji od njega samog. Zadržat ću se na lepršavim tweetovima koje su svojevremeno objavila dvojica njegovih najvjernijih sljedbenika, Emir Suljagić i spominjani Dženan Đonlagić, nakon što je pisac ovih redova u jednom javnom istupu upotrebio dvije metafore, »udruženi patriotski poduhvat« i »Sarajevo republika«.

»Nisam se nadao od gospodina Haverića iz Naše stranke da će se, kao što je večeras na N1 televiziji, šprdati sa UZP-om. Zgrožen sam, jer naprosto nema mjesta kalamburima kada je o tome riječ«, napisao je Dženan Đonlagić. Emir Suljagić je u svojoj povrijeđenosti otišao još dalje: »Večeras su nas Tarik Haverić i @NasaStrankaBiH podučili da svi mi koji ne vjerujemo u Republiku Sarajevo učestvujemo u ’udruženom patriotskom poduhvatu’«.

Suljagić i Đonlagić su na taj način učinili medvjeđu uslugu svome narodu, potvrđujući izlizani stereotip o priglupom Muji iz viceva. Vic u koji oni nastoje da se uguraju star je tačno 70 godina: čuo Mujo da je umro Vladimir Nazor, pa pitao ko će sada biti književnik.

U toj distorziji stvarnosti oni nisu sami: pomaže im novinarska kasta koja je odavno izgubila sve profesionalne i moralne reflekse (»The quality and credibility of journalism in B&H have been judged to be consistently poor over recent years«Media Sustainability Index 2019). Naprimjer, u cijelom svijetu je »javni servis« svaka usluga koju država osigurava novcem poreskih obveznika. Samo je u zemlji novinarskih veličina na brdovitom Balkanu »javni servis« skupno ime za državne radio-televizijske emitere, i samo za njih, i uglavnom svi poslenici javne riječi pristaju na tu redukciju smisla koja se može objasniti samo intelektualnom lijenošću epskih razmjera. Ipak, ima pasa i osim Šarova, i književnika osim Vladimira Nazora, i javnih servisa osim BHRT i Federalne (recimo željeznički i gradski saobraćaj, zdravstvo, školstvo…) – a naročito ima udruženih zločinačkih poduhvata osim »Herceg-Bosne«. Suljagić i Đonlagić vjeruju da je udruženi zločinački poduhvat jedan događaj iz nedavne prošlosti, dok se zapravo radi o pravnoj doktrini kojom se, pod različitim nazivima (conspiracycommon purpose…), služe tužilaštva i sudovi u procesima ratnim (i masovnim) zločincima od Nürnberga preko Phnom Penha do Haga, sa različitim ishodima.

Pravna doktrina udruženog zločinačkog poduhvata toliko je jednostavna da je može shvatiti i Emir Suljagić (dok za Đonlagića nisam siguran): šestorica krenula da opljačkaju banku, samo jedan ubio blagajnika, ali sva šestorica odgovaraju za ubistvo. Preneseno na naše prilike, to znači sljedeće: Demokratska fronta, pravdajući to patriotskim razlozima, ušla je u koaliciju sa SDA, HDZ i SNSD, strankama koje će nastaviti da vladaju na isti način kao i dosad. Čak i ako se kadrovi DF-a u predstavničkim tijelima i izvršnim organima budu ponašali kao uzor vrline bit će odgovorni za nastavak kriminalne prakse po kojoj su nacionalne stranke poznate, baš kao da su u njoj ravnopravno sudjelovali: korupcija, nepotizam i stranačko zapošljavanje, namještanje tendera, preusmjeravanje javnih sredstava u privatne ili stranačke džepove, utjecaj na pravosuđe… Kao dio Bosanskohercegovačkog bloka, Naša stranka nije pristala da zloupotrebi patriotska osjećanja svojih glasača kako bi perpetuirala jedan model vlasti koji decenijama podriva naše društvo. Ukratko, nije htjela da sudjeluje u »udruženom patriotskom poduhvatu«. Istina, za shvatanje metafora, političkih i svih drugih, potrebno je čitati još nešto osim postova i tweetova, no Đonlagić i Suljagić imali su priliku, ako im nešto nije bilo jasno, da od mene zatraže pojašnjenje. Umjesto toga, Đonlagić je sam zaključio da se »šprda(m) sa UZP-om«, a Suljagić da se rugam nečemu što njemu »nešto znači«. I umjesto da provjeri, bez estradnog paćeništva, šta zapravo znači udruženi zločinački poduhvat, Emir Suljagić mi savjetuje da se priklonim njegovom shvatanju patriotizma, ili da »promijeni(m) značenje te riječi u rječniku«.

No to neće ići. Rektore, sjedi – jedan!

Ko je ukrao UZP?

Sindrom Đonlagića i Suljagića, u znatno razvijenijoj formi, poznat je već desetljećima. Dobar opis nalazimo kod Howarda Zinna, koji u briljantnom ogledu »Uvažavanje holokausta« govori o (uspješnim) pokušajima nekih jevrejskih ličnosti da se izbore za neusporedivost i jedinstvenost holokausta, na štetu svih drugih Hitlerovih žrtava, zbog čega »Muzej holokausta <u Washingtonu> samo uzgredno pominje pet miliona ne-Jevreja koji su poginuli u nacističkim logorima«. Kao ilustracija, naročito je upečatljiva rečenica kojom je Eli Wiesel, predsjednik Komisije za holokaust iz vremena predsjednika Cartera, spriječio da se i nejevrejske žrtve uvrste u definiciju: »Oni nam kradu holokaust!«(Hauard Zin, Istorijski eseji o američkoj demokratiji, ss. 75-76). Dakle, nakon što je uz višegodišnju aktivnu saradnju intelektualno zapuštene novinarsko-komentatorske kaste »udruženi zločinački poduhvat« postao nešto samo naše, treba li očekivati – primjerice, ako Tribunal za Crvene Kmere izrekne presudu za istu kvalifikaciju – da Đonlagić, Suljagić ili neko treći uzvikne »Oni nam kradu UZP!«?

Nisam mislio specifično na Emira Suljagića kada sam pisao o »pripadnicima naroda-žrtve uvjerenima da njihovo stradanje daje vjerodostojnost svakoj besmislici koja im padne na pamet i opravdava svaku niskost koju mogu izgovoriti« (Kritika bosanskog uma, s. 34), ali se on ovim aktima semantičkog terorizma sam svrstava u tu kategoriju. Agresivno se namećući kao arbitar ispravnosti u svemu što se tiče rata 1992-1995. i, posljedično, kao ocjenjivač moralne podobnosti za bavljenje politikom u naše vrijeme, Suljagić ubrzano troši moralni kapital stvarne žrtve – što je ipak šteta. Šteta za njega, ali i za Željka Komšića koji je, a da to i ne zna, svakodnevno izložen istom izopačenju smisla u kakvo se upuštaju njegovi dobronamjerni pomagači – samo što se u njegovom slučaju ne radi o »patriotizmu« ili »udruženom zločinačkom poduhvatu«, već o »legitimnosti«, pravnopolitičkom terminu čije značenje skitski otimaju zvaničnici Republike Hrvatske kada mu, kao hrvatskom članu Predsjedništva BiH, priznaju legalnost ali odriču legitimnost. Da nisu zabavljeni cjelodnevnim raspravama o tome kome bolje stoji duga kosa, Predragu K. ili Sabini Ć., mislioci države u Komšićevoj službi vjerovatno bi otkrili tekst Jürgena Habermasa »Kako je moguća legitimnost putem legalnosti?« (»Wie ist Legitimität durch Legalität möglich?«, 1987), u kojem najznačajniji filozof današnjice uvjerljivo argumentira da je jedini mogući tip legitimnosti u modernim demokratskim društvima onaj koji proizlazi iz pravno institucionaliziranih procedura…

Željko Komšić je, dakle, legitiman zato što je legalno izabran – i to je uglavnom sve što on jest, jer legitimnost ne isključuje štetočinsko djelovanje.

Užička republika Sarajevo

U želji da sve koji ne dijele njegov pogled na stvari predstavi u najboljem slučaju kao debile a u najgorem kao sociopate, Suljagić u gorenavedenom tweetu udruženom zločinačkom poduhvatu pridružuje »Republiku Sarajevo«, iako riješenost Naše stranke da se ne stavi pod skute SDA nema nikakve veze s namjerom Šestorke da mučne i neodložne društvene i političke reforme započne tamo gdje može, tj. u Kantonu Sarajevo. Sasvim očekivano, taj primjer navodi u intervjuu Danima i Željko Komšić, kao još jedno opravdanje svog najnovijeg savezništva: Republika Sarajevo je »nesretna teza, koja je, po <njegovom> mišljenju, autonomaška«. Na pitanje sagovornice »Oprostite, šta to treba da znači? Otkud Republika Sarajevo?«, Komšić kaže: »To su, koliko se sjećam, lansirali iz Naše stranke, Tarik Haverić je lansirao. Stvarno, šta znači Republika Sarajevo? Je li to Sarajevo bez Bosne i Hercegovine? Kao da je Bosna i Hercegovina na drugom kontinentu«.

I Komšić je imao mogućnost da se raspita »šta znači Republika Sarajevo«, no odlučio je da sam dade odgovor na pitanje koje je sam i postavio. Da se neki pokret (ili povijesna formacija) najprije uspostavi na jednom ograničenom području pa potom širi – to nije izuzetak nego pravilo. Je li, 1941. godine, Užička republika bila izraz autonomaštva, ili neophodan uvjet za buduće oslobođenje cijele zemlje? Jesu li partizani zaista priželjkivali samostalno Užice bez Jugoslavije, kao da je Jugoslavija na drugom kontinentu? Da Komšić zapravo ne želi da razumije nešto što mu je navodno nejasno, i da je njegova jedina namjera da svoje nove političke protivnike predstavi kao kratkovide egoiste, bjelodano je iz infantilne reakcije na slamku spasa koju mu pruža sagovornica nudeći zdravorazumsko i jedino ispravno tumačenje inkriminirane sintagme. Urednica Dana, dakle, kaže: »Teza Šestorke je bila da Sarajevo može poslužiti kao model da se takva vlast preslika diljem BiH?«. A Željko Komšić odgovara: »Pa neka se preslikaju«.

Duhovita dosjetka, izgrađena na frazemu »Neka se slikaju!« za koji i čedo u bešici zna da je eufemizam za »Neka se jebu!«. Bravo za šefa države i njegove savjetnike! Nezadovoljan tokom utakmice »na male«, Željko Komšić uzima svoju kožnu loptu, jedinu »praaaavu fucu« u raji, i poručuje svima koji ostaju na prigradskoj ledini: »Igrajte se sad, da vas vidim!« – znajući da je igra bez njega nemoguća. Podršku mu je pružila i Slobodna Bosna Senada Avdića, u jednoj nedotupavnoj analizi u kojoj se predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću zamjera što je odlučio »sve partijske kapacitete usmjeriti na kantonalni nivo i izgradnju ’Republike Sarajevo’ (kako je ovoj megalomanskoj sarajevocentričnosti ime nadjenuo ideolog Naše stranke)«. Ako je pokušaj provođenja reformi na jednom ograničenom dijelu teritorija BiH megalomanija, je li uvjerenje da je to moguće učiniti istovremeno na cijelom teritoriju realističan pristup? Čini se da upravo to vjeruju mislioci države. Kako god bilo, ličnost godine Željko Komšić, bezličnost godine Emir Suljagić i novinar Glavogodine Senad Avdić udružili su se u još jednom patriotskom poduhvatu, a to je da ubijede 400 hiljada stanovnika Kantona Sarajevo da njihov svakodnevni život ne treba da bude bolji zato što oni koji su počeli da ga poboljšavaju nisu u stanju da to izvedu odmah i u svim drugim kantonima i entitetima, te da njihovo povjerenje zaslužuju oni koji više od 20 godina pričaju da to treba činiti u cijeloj zemlji.

Naravno, supsidijarna teza »državotvoraca« jest da život građana u Kantonu Sarajevo zapravo nije postao nimalo bolji u protekloj godini, jer da kantonalna vlada »nije ništa učinila«. Zato treba zabilježiti još jedno skorašnje preletanje, doduše ne među političarima već među komentatorima: jedan od najagilnijih pobornika koalicije za spas države, Senad Pećanin, u jednom nedavnom nastupu priznao je da je zalaganje bošnjačkih stranaka za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu tek »retorička mantra« iza koje stoji želja za potpunom kontrolom resursa na dijelovima teritorija na kojima Bošnjaci čine većinu, te da je Komšić činom rušenja vlade KS »uništio nadu da može biti bolje«. Pohvalno je što je ovaj ugledni bivši novinar na vrijeme shvatio da »Pećanin, mislilac države« ne zvuči nikako kao »Marx, mislilac tehnike«, ali ovaj nastup nije bio pokajnička ispovijed: Pećanin se predstavio kao žrtva, insistirajući na onome što je Komšić, između ostalog, učinio i njemu (»i meni je pljunuo u lice«), ali se nije zadržavao na onome što je on sam učinio drugima dok ih je proglašavao nepatriotima koji ne shvataju da je država u pitanju. Štaviše, nastavio je da ocjenjuje šta je kod koga dobro a šta nije, brojeći svima buhe po ćulahu, bezbeli i Našoj stranci (navika je gora od mane!), s jasnim idejama o tome kako bi ova politička organizacija trebalo da se ponaša i šta bi trebalo da radi… A kada se za koji mjesec opet pokaže da su njegove procjene pogrešne – novo gostovanje kod Hadžifejzovića i nove procjene!

»Bugarski voz« za Evropu

Kad smo već kod nagađanja o budućim zbivanjima, odvažit ću se da predvidim koju će ulogu Željko Komšić imati u oktobru 2020. Jer, njegov posao još nije završen. Pred nama su lokalni izbori, a brojke govore da bi Naša stranka i SDP, ako nastupe sa zajedničkim kandidatima, mogli osvojiti načelnička mjesta u nekoliko važnih opština u Federaciji – pa i mnogo više, ako postignu dogovor s Narodom i pravdom i Nezavisnom bosanskohercegovačkom listom. Otud će Demokratska fronta biti okosnica Socijaldemokratskog pokreta in statu nascendi, koalicije »lijevih stranaka« koja nikako nije projekt SDA već nekolicine krepkih sedamdesetogodišnjaka »zabrinutih za ideju socijaldemokratije«, i koji će nas u kampanji gledati s plakata kao lica promjene. Kandidati Socijaldemokratskog pokreta, naravno, ne mogu nigdje pobijediti, ali se računa da će u ključnim opštinama odvući dio potencijalnih glasova Bosanskohercegovačkog bloka (ili Četvorke) – dovoljno da u sistemu većinskih izbora u jednom krugu prođu kandidati SDA.

Ovaj osvrt na intervju Željka Komšića, ličnosti godine u izboru magazina Dani, ne bi bio potpun ako ne bih spomenuo njegov proklamirani politički cilj. Da, onaj cilj koji njegovi politički protivnici iz nekadašnje Šestorke a sadašnje Četvorke navodno nemaju jer besciljno misle samo na milijardu, što im Komšić zamjera: »Pa valjda imaš neki politički cilj. Politički cilj smo davno definisali: članica EU i NATO-saveza«.

Ako Komšić to iskreno misli, onda pokazuje zabrinjavajuće simptome podijeljene ličnosti: on želi da se približi Evropskoj uniji i Organizaciji sjevernoatlantskog ugovora tako što će srušiti vladu Šestorke, koju ostenzivno podržavaju ambasade zapadnih zemalja koje u EU i NATO igraju ključnu ulogu. I ne samo to: vrlo ga iritira najavljeno osnivanje Antikorupcionog tima u Kantonu Sarajevo, iako se i ono odvija pod egidom istih ambasada…

Rečenice kojima Komšić obrazlaže svoje protivljenje ovom potonjem projektu jedne su od rijetkih u ovom intervjuu u kojima nema nedorečenosti:»Govorim o antikorupcionom timu u Kantonu Sarajevo. Šta je cilj tog antikorupcionog tima? (…) Ima li ovdje nekih sumnjivih namjera? Šta je politički cilj?«. Na pitanje urednice Dana »Šta vi mislite da je politički cilj?«, Komšić iskreno odgovara: »Mislim da je politički cilj udar na SDA«.

I tako, u projekciji Željka Komšića, borba protiv antikorupcije (kao borba protiv antifašizma?) zapravo treba da ubrza put Bosne i Hercegovine ka euroatlantskim integracijama.

Ovdje sam dužan, radi čitalaca, da napomenem kako u prethodnoj rečenici nema ironije. Kao politolog-realist, odgovorno tvrdim da je opisani projekt moguć i ostvariv. I više od toga: on je već ostvaren, više nego jedanput. Naprimjer, u Bugarskoj, gdje su svojevremeno neke snage proklamirale politički cilj identičan Komšićevom: članstvo u EU i u NATO. Postojale su i neke druge snage, koje se time nisu zadovoljavale, i htjele su da iskorjenjuju korupciju, nepotizam, jaranske privatizacije i ostale boljke postsocijalizma, ali je postojao i neki bugarski Komšić koji ih je optuživao da time opstruiraju glavni cilj: članstvo u EU i u NATO.

Bugarski Komšić je pobijedio: Bugarska je danas članica Evropske unije i NATO. I to najkorumpiranija članica tih organizacija, koja – prema Indeksu percepcije korupcije – u toj oblasti šije i mnoge ugledne nečlanice kao što su Bjelorusija, Jamajka ili Senegal.

Znamo, dakle, kakva nas budućnost čeka.

A to danas nije malo…

Autor: Tarik Haverić, Prometej.ba

Izvor karikature: politika.rs (D. Stojanović)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh