Može li Zapad izaći iz začaranog kruga ovisnosti o zaljevskim šeicima i promijeniti politiku prema Iranu?
Na čijoj je strani danas Zapad? Irana ili Saudijske Arabije? Godinama su vladu u Teheranu opisivali kao “čudovište”, “neprijatelja slobode i demokracije koja se temelji na teokratskoj vlasti”. Međutim, uspjeh nuklearnih pregovora u Lausanni je iznenada otvorio nove perspektive. Naravno, Izrael se s tim ne slaže, ali ni Saudijska Arabija, koja je godinama u sukobu s Iranom i ne želi da se ugrozi saudijska hegemonija Bliskom istoku. Zapad Saudijcima oprašta zapravo sve, uključujući i postojanje jednog od najokrutnijih autokratskih režima XXI stoljeća.
Nasuprot tome, Zapad nikako da izusti jedno obično “hvala” Iranu, koji je djelovanjem zapovjednika Iranske revolucionarne garde, generala Qassema Sulejmanija, značajno pomogao u borbi protiv ISIL-a i oslobađanju Tikrita. Možda zato što su Zapad i njegovi saveznici, kao što su Saudijska Arabija, Turska i Katar, posebno odgovorni u stvaranju monstruma danas poznatog pod imenom ISIL?
Neispričana priča o iranskom generalu Qassemu Suleimaniju – „Raj je tamo gdje se bori za domovinu“
Usput, Iran sada postaje dobar poslovni i industrijski, što za zapadnu ekomoniju ima veliki značaj. Unatoč sankcijama, koje u slučaju SAD-a traju od revolucije 1979. godine, iransko je gospodarstvo i dalje među prvih dvadeset u svijetu, računa li se BDP i paritet kupovne moći. Poznato je da je Teheran ključni igrač na tržištu energenata i jedna od zemalja s najvećim svjetskim rezervama nafte i plina. Nakon Rusija je druga zemlja po količini prirodnog plina, a nakon Venezuele i Saudijske Arabije treća po količinama nafte.
Glavni trgovinski partneri Irana su Kina, Indija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Južna Koreja. Zbog čega bi Zapad trebao nastaviti s ignoriranjem Irana i nastaviti poslovati s vrlo upitnom saudijskom monarhijom?
Kuća Al-Saud je primila blagoslov Franklina D. Roosevelta 1945. godine na poznatom sastanku na krstarici Quincy, kada su udareni temelji posebnih odnosa tada još uvjetno rečeno demokratske velesile i apsolutne monarhije koja propagira radikalnu vahabitsku ideologiju. Od tada je bilo trenutaka napetosti, kao u vrijeme kralja Faisala, koji je previše držao do palestinskog i pan-islamskog pitanja, koji je ubijen 1975. godine od strane nećaka koji je došao iz Sjedinjenih Država, piše institt ISPI.Naravno, tu su i napeti odnosi nakon 11. rujna 2001., koji su još uvijek nerazjašenjena misterija, iako postoje brojne naznake o ulozi saudijske dinastije u tim terorističkim napadima.
Operativac Al Qaede američkim sucima dao iskaz o upletenosti kuće Al-Saud u napade „9/11“
Ipak, ovaj se čudni savez nastavlja, unatoč poznatoj činjenici da Rijad, više ili manje skriveno čak i od strane zapadnih medija, u različitim oblicima podupire skupine islamističkih ekstremista. Dinastija Al-Saud surađuje s vahabitskim klerom u ime pakta koji datira još iz 1744. godine, prema kojem se predstavljaju kao prvaci sunitskog islama i prema tome ugovoru su se obvezali održavati stabilnost u Arabiji. To naravno podrazumijeva i borbu protiv Irana i “šiitske hegemonije” na Bliskom istoku. Dobit od nafte i ogromna vojna potrošnja su pomogli saudijskoj dinastiji u kupnji podrške srednje klase, te sve mlade i rastuće populacije.
No, dokle sve to može trajati? Do kada će SAD i Europa poslovati s državom koju The Economist smatra sedmom najnedemokratskijom u svijetu? Do kada će Rijad nastaviti koristiti ucjene protiv Washingtona i imati koristi od tišine Europske unije koja ne može ostvariti energetsku neovisnost?
U posljednjih nekoliko tjedana je s ciljem “vraćanja reda u Jemenu” Saudijska Arabija pokrenula operaciju “Odlučujuća oluja”. Međutim, jedina meta u Jemenu su jemenski šiiti, civili i Houti milicije za koje Rijad tvrdi da ih podržava Teheran. SAD se povukao prije početka kampanje i ograničio se na pružanje logističke i obavještajne potpore. Je li to znak promjene stava u Washingtonu? Europska unija, Rusija, Kina i sve slabiji UN su u korist dijaloga. Ostale zemlje Perzijskog zaljeva su slijedile Saudijce, ali ne jednoglasno. I obvaj je put omanski sultan Qaboos zadržao elegantnu ekvidistancu između Rijada i Teherana, dok su se UAE oteško odlučili pridružiti Saudijskoj Arabiji, obzirom na važnost svojih trgovinskih odnosa s Iranom. Iako su Pakistan mnogi smatrali “oružanim krilom Saudijske Arabije” , nakon nekoliko dana zasjedanja Nacionalne skupštine Islamabad donosi odluku kako neće sudjelovati u vojnoj kampanji protiv Jemena, ali će “jamčiti teritorijalni integritet Saudijske Arabije, kao i sva sveta mjesta u toj zemlji”.
Nakon pet dana zasjedanja parlamenta Pakistan odbio sudjelovati u agresiji na Jemen
Naravno,posebno treba naglasiti da je ideja pan-arapskih oružanih snaga prije nekoliko tjedana bila pokrenuta od strane egipatskog predsjednika Al-Sisija, ali s ključnim ciljem borbe protiv fundamentalizma i koje će regionalno djelovati protiv prijetnje koja odlazi od strane militanata takozvane “Islamske države”, prenosi The Guardian. Treba vidjeti koliki će utjecaj na ovu inicijativu imati financijska moć Saudijske Arabije, jer je očigledno da od pan-arapskih snaga Rijad želi stvoriti vojsku koje će biti pod njegovim zapovjedništvom, što bi u konačnici moglo rezultirati da se Egipat i druge arapske zemlje budu morale boriti protiv saudijskog “neprijatelja” Irana, a ne protiv terorista Al Qaede ili ISIL-a , kako je zamislio egipatski predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi.
Al-Sisi je do sada napravio vrlo zanimljive izbore, posebno ako uzmemo u obzir izuzetno dobre odnose s Putinom, koji je 10. veljače u Kairu dočekan uz neviđene državničke počasti. Treba vidjeti hoće li Al-Sisiju uspjeti vratiti Egipatu stabilizirajuću ulogu koju je zemlja imala u vrijeme Mubaraka i potaknuti gospodarstvo koje želi ući galaksiju skupine BRICS, možda čak i uz potporu Moskve?
Tu je zatim i problem Turske. Predsjednik Erdogan gradi autoritarnu državu i ne odustaje od svoje vizije. Međutim, već sada se naziru znaci apsolutne pobjede njegovog AKP-a na izborima idućeg 7. lipnja, što će turskom predsjedniku dati vrlo snažan legitimitet da nastavi putem “ne-liberalne demokracije”, koja je u svojim aspektima slična iskustvima bivših sovjetskih zemalja i istočnoj Aziji. To je sustav koji je hvaljen i od strane nekih europskih čelnika, kao što je mađarski premijer Viktor Orban. Unatoč čvrstom sustavu, Turska ipak u nekim segementima ima krhke temelje i skriva more problema. Među najvećim teškoćama koje Erdogan mora riješiti su civilno-vojni odnosi, kurdsko pitanje i odnosi Turske i Armenije koji su iznova aktualizirani proteklih nekoliko godine. Ankara je također u središtu velikih energetskih projekata i postala je gotovo saveznik Moskve.
Tu je na kraju Izrael, ali i bez šireg opisa problema koje generira židovska država, slika Bliskog istoka je užasno problematična.
Hoće li Zapad uspjeti izaći iz začaranog kruga ovisnosti o Saudijskoj Arabiji i stvarno se približiti Iranu? Hoće li se Egipat uspostaviti bolje odnose sa Zapadom i kao nekad postati ključni sugovornik oko palestinskog pitanja s Izraelom? Zapad jednako tako strahuje da bi mogao izgubiti Tursku, stup NATO saveza u regiji. Najvažnije je hoće li Europa konačno početi voditi autonomnu politiku koja će voditi brigu o interesima europskih zemalja, koji se ne moraju uvijek podudarati s onim američkim?
Sve su ovo pitanja na koje je teško dati odgovore, ali se treba voditi temeljnom idejom da su interesi svih zemalja jednako važni. Stoga, odabrati u ovom slučaju samo Rijad, naravno, na štetu drugih, bio bi znak slabosti i političke kratkovidnosti Zapada.
Zapad su odavno kupile zaljevske monarhije
Iako bi u ovom trenutku opredijeliti se isključivo za Rijad, bez obzira koliko se to nekome činilo nemogućim, postoje brojne indicije da će tako biti, a hoće li Europa slijediti Washington u tome, ostaje nam da vidimo.
Političke odluke u Washingtonu se često ne donose na temelju procjene što bi bilo najbolje za Ameriku i saveznike, nego su u igri moćne interesne skupine koje su neraskidivim vezama vezane za dinastiju Al-Saud.
Sve navedeno u Teheranu budno motre već godinama i imaju vrlo dobre informacije o aktivnostima Saudijske Arabije, ali i Katara, koji se na Zapadu žestoko bore za svoje interese.
Iransko-ruski portal se nedavno dotaknuo teme smanjenog utjecaja izraelskog lobija u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta, što je posljedica povećanja uloge arapskog lobija na Zapadu. Analiza ovog fenomena može otkriti zašto je Washington pod Obamom donio neke odluke koje su u suprotnosti s njegovim interesima i globalnim moralnim načelima. SAD i njegovi saveznici daju podršku saudijskom konzervativnom režimu i koji prakticira koncept islama iz 18. stoljeća, koji ne poštuje osnovna ljudska prava, nema demokratske institucije poput parlamenta i oporbenih stranaka, a poznat je i po represiji koji provodi nad etničkim i vjerskim manjinama.
S druge strane Washington i sateliti iz NATO saveza svrgnuli umjerene arapske režime u Egiptu, Libiji i Jemenu, uzrokovali građanski rat u Siriji i Iraku, te počeli surađivati s ekstremističkim organizacijama i terorističkim skupinama koje financiraju one zemlje koje su značajno povećale svoji lobistički potencijal na Zapadu, prvenstveno u SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Tu su, naravno, prvenstven Saudijska Arabija i Katar.
Razlike između arapskih lobija
Prema službenom popisu stanovništva iz 2009.godine, Sjedinjene Države su bile dom za tri milijuna Amerikanaca arapskog podrijetla iz različitih zemalja, a sve njihove zajednice imaju lobije kako bi zaštitile svoje interese. Međutim takvi lobiji nemaju nikakve veze sa službenim saudijskim ili katarskim lobijem. I sam izraz “arapski lobi” je netočan, kako u etno-kulturološkom, tako i u političkom kontekstu. Američki Arapi su “dijaspora” u klasičnom smislu. Postoje desetine palestinskih, libanonskih, sirijskih, egipatskih, libijskih i drugih zajednica, koje djeluju odvojeno jedna od drugih i imaju različite unutarnje i vanjske prioritete.Većina organizacija navedenih etničkih skupina nemaju širok raspon lobiranja, dok je saudijski faktor i zajednički faktor arapskih monarhija iz Perzijskog zaljeva jedan od ključnih aspekata američke vanjske politike na Bliskom istoku.
Sa “saudijskim lobijem” se ne trebaju brkati skupine koje su osnovali politički i drugi imigranti koji su pobjegli iz Saudijske Arabije, jer je njime cilj svrgavanje dinastije Al-Saud i borba protiv radikalnog islama. U pravilu, ove skupine zastupa nekoliko kongresmenima s vrlo malim autoritetom i njihovo je lobiranje ograničeno samo političke izjave tijekom raspravama o pitanjima ljudskih prava na Bliskom istoku.
Mehanizam lobiranja
U principu, američki zakon zabranjuje izravno lobiranje od strane inozemnih vlada. Međutim, u XX stoljeću su se razvili učinkoviti mehanizmi kako bi se stranim zemljama omogućilo da ostvare svoje interese u političkoj areni u Sjedinjenim Državama i da imaju utjecaj na formiranje američke vanjske politike.
“Arapski smjer” vanjske politike Washingtona je izvrstan primjer ove vrste lobiranja, što je posebno došlo do izražaja u drugoj polovici XX stoljeća. Zbog jakih veza između američkog vodstva i američkih energetskih kompanija, zaljevske monarhije su mogle iskoristiti svoje financijske i naftne resurse i utjecati na američku politiku, uglavnom na Bliskom istoku. Štoviše, zaljevske monarhije su u posljednjih nekoliko godina su uspjele izraditi takvu strategiju da je čak moguće govoriti o podređenosti Washingtona interesima zaljevskih monarhija, prije svega, Saudijske Arabije, što se posebno vidi u vanjskopolitičkim odlukama koje se tiču energetike, sigurnosti, isporuke oružje i odnosa State Departmenta s drugim zemljama u regiji.
Unatoč činjenici da su Saudijci u stalnom natjecanju sa super-moćnim izraelskim lobijem iz organizacije AIPAC, oni imaju značajan utjecaj na američke odluke u području Bliskog istoka, a taj se utjecaj sve više osjeća.
Uostalom, Washington se dobro sjeća posljedica naftnog embarga 1973.godine i znaju točan iznos divovskih saudijskih fondova koji se nalaze u zapadnim bankama, tako da bi bilo kakvo preusmjeravanje tog novca bilo katastrofalno za SAD. Tu su i američke vojne baze u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu i Bahreinu, sve u blizini Irana, koje jamče energetsku sigurnost gotovo cjelokupnom zapadnim svijetu.Ti čimbenici Saudijskoj Arabiji i ostalim monarhijama u regiji pružaju instrument kojeg na najučinkovitiji način koriste u bilateralnim odnosima sa Sjedinjenim Državama, a čini se da ga u posljednje vrijeme koriste sve više.
Bitna razlika između izraelskog lobija i onog saudijskog ili drugih zaljevskih monarhije jest da samo Izrael ima svoju jaku etničku zajednicu u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj, itd. S druge strane, vlade arapskih država svoja stajališta prenose uglavnom putem svojih veleposlanstava u zapadnim zemljama i zapadnim veleposlanstvima u domovini, te na taj način komuniciraju s kreatorima američke i europske politike, bogatim poduzetnicima, diplomatama, špijunima i časnicima.
Međutim, u Americi, osim političkih, vojnih, obavještajnih i diplomatskih kanala se koriste uslugama specijaliziranih lobističkih tvrtki koje imaju iskustva u radu s američkim kongresmenima i dužnosnicima. Američko ministarstvo pravosuđa u skladu sa zakonom iz 1938. redovito popisuje sredstva koja su potrošili agenti zastupajući interese stranih vlada u američkoj političkoj areni. Ti podaci govore da saudijska vlada plaća niz lobističkih skupina i odvjetničkih društava koja djeluju u Washingtonu u “obradi” Kongresa, visokih državnih dužnosnika i osoba od određenog interesa.
Na primjer, PR tvrtka Qorvis Communications je za usluge poboljšanja slike o Kraljevi Saudijskoj Arabiji u SAD-u posljednjih nekoliko godina od Saudijaca dobila 60,3 milijuna dolara i dalje nastavlja pružati usluge Saudijskoj Arabiji u medijskoj sferi. Zbog aktivnosti Qorvisa je došlo do procesa stvaranja atraktivne slike o saudijskim javnim osobama, političkim analitičarima, bivšim ambasadorima, sveučilišnim profesorima i drugim stručnjacima. Značajan dio njih redovito prima saudijski novac u zamjenu za članke, publikacije i predavanja u kojima “kraljevinu svijetu prikazuju u pravom svjetlu”.
Za privlačenje “saveznika” među kongresmenima i iz redova Demokratske stranke je bila angažirana tvrtka Patton Boggs, koja i danas radi za Saudijsku Arabiju. Osim KSA, Patton Boggs je radio s vladama Katara i UAE. Na republikanskoj strani interese Rijada u Washingtonu zastupa firma Loeffler Group, na čelu s bivšim članom Zastupničkog doma iz Teksasa i jednim od najbližih suradnika Johna McCaina, Thomasom Loefflerom, koji je od pružanja lobističkih usluga arapskoj monarhiji zaradio 10,3 milijuna dolara.
Sveukupno, posljednjih godina Saudijska Arabija se služila uslugama više od dvadeset američkih lobističkih tvrtki, konzultantskih i odvjetničkih društava i za to potrošila više od 270 milijuna dolara.
Drugi mehanizam lobiranja se provodi u Rijadu i Dohi i na brojnim političkim i poslovnim forumima, osobito ulagačkim gdje se poziva krema velikih i srednjih poduzeća sa Zapada, kao i aktivni i umirovljeni političari, uključujući i šefove država, ministre i parlamentarce.
Ovdje je posebno zanimljivo što organizacijski odbori investicijskih foruma ne vode samo brigu o troškovima boravka gostiju, uključujući i smještaj u skupe i luksuzne hotele, hranu, vožnje na jahtama i zabavu, nego svaki sudionik foruma prima osobni dar, uključujući skupe satove i nakit. U stvari, ti su forumi postali skriveni oblik davanja mita. Na primjer, samo u Dohi se godišnje održava 70 takvih događaja.
Političko lobiranje se danas uglavnom provodi kroz organizacije kao što je Američka gospodarska komora, ali i kroz multinacionalne korporacije kao što su Exxon Mobil, Koch Industries, Chevron Corporation, Fleishman-Hillard, Boland i Madigan,itd.
Prema podacima koje je objavio The Lobby Watc, samo u studenom i prosincu 2013. je Saudijska Arabija na račun Exxon Mobila je prebacila više od 113 milijuna dolara za usluge lobiranja, jer je saudijska dinastija žarko željela da prođe zakon “Kirk-Mendes” kojim se tražilo uvođenje novih sankcija Iranu
Istovremeno je za pružanje vojne potpore sirijskim pobunjenicima saudijski lobi u Američkoj gospodarskoj komori od 2011. do 2013. dobio 125 milijuna dolara. Među vodećim lobistima koji zastupaju interese Saudijske Arabije na Capitol Hillu su senatori i kongresmeni poput predsjednika Zastupničkog doma Johna Boehnera, lidera republikanske većine Erica Cantora, čelnika senatske većine Harrya Reida,predsjednika Odbora za proračun Paula Ryana, predsjednika Odbora za međunarodne poslove i obranu Roberta Menedesa i Marka Levina, utjecajnog kongresmena Johna McCaina, Marka Kirka, Rona Paula i, naravno, gotovo svih utjecajnih političara iz administracije predsjednika Georgea W. Busha. Tu su imena poput bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya i savjetnika predsjednika Andrewa Carda, piše Vladimir Aleksejev za portal Iran.ru.
Ono što je posebno zanimljivo je financiranje političke karijere odvjetnika koji su uključeni u Obamu tvrtku Davis Miner Barnhill & Galland, koja je u vlasništvu saudijskog šeika Mohammeda Al-Amaudija. U Americi je desna ruka Al-Amaudija i glavni koordinator saudijskog lobija s kojim predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ima vrlo bliske odnose poznati poduzetnik i lobist Tony Rezko. Kao blizak prijatelj Obame i Saudijaca značajno je utjecao na stav Obame oko Sirije.
Tony Rezko je rođen u sirijskom gradu Aleppu, ali je, nakon što je diplomirao na koledžu, emigrirao u Ameriku. Nakon diplome na Tehnološkom institutu u Illinoisu (Illinois Institute of Technology), zaposlio se u velikoj tvrtki u Chicagou u vlasništvu saudijskog šeika Mohammed Al-Amoudija. Tony Rezko je poznat po žestokim kritikama sirijskih vođa, od Hafeza do Bashara Al-Assada i cijelog “alavitskog režima”, prenosi Global Affairs.
Prema podacima koje je objavila agencija “Government Accountability Groups”, saudijski lobi je predsjedničku kampanju Baracka Obame izdvojio više od 115 milijuna dolara, zbog čega ima veliki utjecaj na zakonodavnu i izvršnu vlast, ali i snažan utjecaj na američku vanjsku politiku.
Stvaranje pozitivne slike kroz obrazovanje
Saudijska Arabija vrlo dobro razumije ulogu sveučilišta u oblikovanju budućih američkih vođa i ulaže velika sredstva u američko visoko obrazovanje. Financiraju se obrazovni projekti, organiziraju posjete američkih studenata Saudijskoj Arabiji, daju potpore i stipendije i donacije sveučilištima. Ova aktivnost pridonosi stvaranju ljepše slike u Saudijskoj Arabiji. Samo je Sveučilište Georgetown, u kojem djeluje Centar princa Walida Bin Talala za muslimansko-kršćansko razumijevanje, od saudijskog princa dobilo 120 milijuna dolara.
U slučaju utjecaja raznih organizacija za ljudska prava, saudijska lobi koristi usluge utjecajnih lobističkih tvrtki kao što je “Podesta Group”. Prema organizaciji “Lobbying Datebase”, Saudijska Arabija godišnje na “ideološko” lobiranje potroši preko 100 milijuna dolara. Osim toga, za rad u tom smjeru angažirani su najskuplji američki lobistiGerard Evans, Timothy Perry, Michael Johansson i John Steyrhoff.
Dakle, Saudijska Arabija je uložila ogroman novac u Sjedinjenim Američkim Državama u oblikovanju pozitivnog imidža o sebi. S jedne strane se američkom narodu i političarima KSA pokušava dokazati kao odan i pouzdan saveznik na Bliskom istoku, a s druge redovito podsjeća na svoje raspoložive poluge utjecaja: naftne rezerve, vojne baze i suradnju na razini sigurnosnih službi, što dokazuje nesumnjiv utjecaj Rijada u američkoj političkoj areni.
Konačno, Saudijci svoje interese na Zapadu ne preziru ostvarivati i metodama izravnog mita i političke korupcije. Poklanjaju skupe darove i daju mito u raznim “oblicima” gotovo svima, od visokopozicioniranih članova State Departmenta do članova Kongresa. Poznate su priče o dijamantima i zlatu saudijskog kralja u vrijednosti stotina tisuća dolara za nekoliko “dama” američke visoke politike. Takve su poklone dobile bivša državna tajnica Hillary Clinton i pomoćnica za domovinsku sigurnost. “Pokloni” u pravilu vrijede od 10 000 dolara i više, ovisi o “važnosti” visoke gošće.
No, postoje i pravi dragulji u doslovnom smislu te riječi. Nakon sastanka sa saudijskim kraljem Abdullahom 2012. godine, gospođa Clinton je odletjela kući s nakitom od bijelog zlata, ukrašenog rubinima i dijamantima, koji je vrijedio 500 000 dolara, a katarski šeik joj je poklonio vrijedna umjetnička djela koje je kupovo diljem svijeta.
Katarske metode se razlikuju
Doha voli djelovati drugačijim postupcima, iako taj patuljak uživa u ulozi političkog diva. Katar ne troši toliko novca na lobiranje, nego se služi izravnim ulaganjima, ali kako se sa Saudijcima teško natjecati u Sjedinjenim Državama, Katar se uglavnom usredotočito na Francusku i Veliku Britaniju.
Glavni alat Dohe je kupnja nekretnina i energetske investicije. Katar se voli predstavljati i kao investicijski div u financijskom sektoru, te kroz unosne poslove traži pristup visokoj politici. To mu polazi za rukom kod korumpiranih političara, kao što je bio slučaj s bivšim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, koji je čak i od Muammara Gaddafija uzeo 50 milijuna dolara za svoju predizbornu kampanju. No, glavna stvar Katara su isporuke ukapljenog prirodnog plina (LNG) Francuskoj, ali Katar općenito puno novca ulaže u Francusku, posebno u nekretnine, banke , naftu i plin. Katarski kapital može utjecati i na učinak izraelskog lobija u Americi. Iako mala zemlja, Katar na ovaj način ima vrlo velik utjecaj na svjetsku politiku. Zato je 2011. Francuska zapravo i pokrenula vojnu kampanju protiv Gaddafija, “vječnog neprijatelja Katara”.
Mozak i pokretačka snaga katarskog lobiranja je bio i ostao sada već bivši premijer i ministar vanjskih poslova Katara, Hamad bin Jassim bin Jaber Al Thani , koji je poznat u svijetu po ekstremnoj korupciji. Do visokih pozicija je Hamad bin Jassim došao nevjerojatno brzo, čineći spektakularnu karijeru, iako je započeo kao skroman dužnosnik Ministarstva općinskog razvoja. Nema visoko obrazovanje, iako je doslovno kupio počasni doktorat na više prestižnih inozemnih sveučilišta. Njegova glavna kvaliteta su sposobnost za rad s novcem Katarskog investicijskog fonda, na čijem je čelu stajao. Samo za kupnju londonske robne kuće “Harrods” 2010. godini, prema katarskim podacima je Hamad bin Jassim izdvojio 4 milijarde dolara sredstava državnog fonda, od kojih je 15% bilo “mita”. Jedan je dio tog novca je uzeo katarski emir, a drugi dio Hamad bin Jassim, dok se značajni dio potrošio na podmićivanje visokopozicioniranih britanskih dužnosnika.
Tu je i kupovina “Santandera”, brazilske podružnice istoimene španjolske banke, za 4 milijarde dolara. Ogromna ulaganja i kupovina svega što se privatizirali u uništenom grčkom gospodarstvu i kupnja luksuznih nekretnina u Londonu i Parizu.Poslovni ured Hamad bin Jassima je, naravno, u Londonu, odakle i danas lobira za Katar, iako formalno više nije politički aktivan.
To se posebno vidi u aktivnostima Dohe protiv Irana i objašnjava prilično neprijateljski stav Pariza tijekom razgovora o iranskom nuklearnom programu. U Francuskoj je danas gomila katarskog novca, a Katar kupuje francuske medije i ulaže puno novca u Francusku ekonomiju.
Među medijima i dalje glavnu ulogu imaju posebno stvoreni međunarodni kanali Al Jazeera (Katar) i Al-Arabiya (Saudijska Arabija) na engleskom i arapskom. Proračun Al Jazeere je oko 25 milijardi dolara, što godišnje nisu ni proračuni nekih zemalja, dok o vjerodostojnosti Al Jazeere nije potrebno posebno govoriti.
Francuska je, nakon Velike Britanije, jedan od glavnih potrošača katarskog ukapljenog plina. Dakle, situaciju s Iranom treba gledati kroz prizmu odnosa Katara i Francuske, koja je u neku ruku glavni zagovornik katarskih interesa na Bliskom istoku. Ako se sjetimo događaja iz Arapskog proljeća, postaje jasno da je Francuska aktivno sudjelovala u svim prevratima u kojima je bio aktivan i Katar.
To su Libija i Sirija, a danas Iran. Novac zaljevskih monarhija u velikoj mjeri održava francusko gospodarstvo u životu. Dakle, jedna stvar je jasna – Arapi su shvatili da na Zapadu glavnu ulogu igra novac i odlučili su ne štedjeti sredstva za jačanje svojih interesa na Bliskom istoku i diljem svijeta. Možda Rijad i Doha imaju različite tehnike,ali se na kraju sve svodi na jedno: mito, investicije, pokloni služe za stvaranje pozitivne slike o njima u Americi i Europskoj uniji, a kada podmite dužnosnika i političke institucije, onda su dobro svjesni da je posao gotovo “odrađen”.
Stoga je nepobitna činjenica da Zapad i konzervativne arapske monarhije plove na istom brodu. Netko će reći sličnom, ako ne i identičnom po njegovoj moralnoj naravi i stupnju raspadanja.
Sve navedeno je ujedno i odgovor na početno pitanje: “Na čijoj je strani danas Zapad, Irana ili Saudijske Arabije?”, jer Iran od 1979. nije uložio niti jednog centa u ove prljave aktivnosti koje se zovu “lobiranjem za nečije interese”. Iako Barack Obama stvara privid kako se opire prohtjevima svojih saveznika s Arapskog poluotoka, treba pričekati i vidjeti u kojoj će mjeri Washington poštovati mogući sporazum s Iranom. Iz ovih nepobitnih dokaza se da zaključiti kako ni SAD ni EU ne mogu donositi autonomne odluke, jer bi bilo zanimljivo znati tko je sve od europskih premijera i visokih dužnosnika Europske unije na platnom spisku Rijada i Dohe. Znali ili ne znali njihova imena, istina je da Zapad ne može izaći iz začaranog kruga ovisnosti o Saudijskoj Arabiji i stvarno se približiti Iranu. Međutim,jednako tako je istina da sve navedeno dobro znaju i u Teheranu, stoga je logično zaključiti kako Iranci imaju rješenje za bilo koji konačni ishod.
