Toliko veliki Hrvati, da nisu Hrvati
Smije li, može li opće čovjek danas biti sretan i/ili zadovoljan? Baš onu februarsku sedmicu, sredinom koje su pravoslavni monstrumi iz Kremlja otvorili pandorinu ratnu kutiju u Ukrajini, u mene su se napokon stekli uvjeti da je zgrabim za sebe i svoju kćer, koja godinama i prije korone živi i radi u Njemačkoj. I ona je uzela godišnji odmor, kako nam ništa ne bi smetalo da se posvetimo jedno drugome, svakoga dana u drugom gradu, gradiću, jezeru, brdu, dvorcu, rijeci, šumi, a sve u užoj okolici njezinoga gradića u gusto naseljenom sjeverozapadu Njemačke. Dakle, onaj tjedan kad je ortodoksni Putin uz Kristov odnosno Kirilov još ortodoksniji blagoslov počeo agresiju na Ukrajinu i Evropu, moja ljubimica i ja smo uživali puninu ljepote i slobode života u srcu Evrop(sk)e (Unije). Kad bi postojao raj, ni u njemu nam ne bi moglo biti ljepše, osjećajnije, zanimljivije, sadržajnije…Samo da nas uveče, kad bismo puni dojmova i ispunjeni u svakom smislu dolazili doma, ne bi dočekivale vijesti o dnevnim postignućima Kristovih pravoslavnih namjesnika za vjersko i političko objedinjavanje Rusije i Ukrajine.
Na policama, između mnoštva naslova na njemačkom i engleskom, bilo je nešto i naših knjiga. Izabrao sam Halila Džubrana i njegova „Proroka“. I s njima se družio po pet do najviše deset minuta svaku večer prije nego bi me san nadvladao, te po petnaestak minuta ujutro na „prijestolju mudrosti“, prije nego bismo se upućivali u dnevnu avanturu koju je osmislila.
Umijem ja uživati i doma. Recimo u ove proljetne dane, još od dječačkih dana u branju sparoga, kuka i koštrika. Najradije to radim sam, usput prebirući po mislima, uspomenama, pjesmama, pa i „pišući“ članke poput ovoga. Sjećanje na njemački tjedan i dražesna sjeta koju je ono pobudilo obuzeli su me i neki dan u berbi u Zatonu. Džubranovog Proroka ne sjećam se ni u jednom citatu, jer za to, doslovno pamtiti nečije riječi, jednostavno nijesam kapacitiran. Ali, ako je knjiga dobra, ostane mi nešto, njezin duh, svijest da je dobra…Pa su mi se u galimatijas sjetnog prebiranja po svježim uspomenama iz srca Evrope, naših otužnih slika i prilika na rubu Evrope, rusko-pravoslavnog ataka na evropsko biće, dračom izgrebenih šaka, dviju debelih kuka što me vabe izvirujući usred neprohodne drače za sve prethodne berače, ali ne i za mene…, upleli Džubran i njegov Prorok, koje sam, da bi džumbus bio kompletan, smjestio, nećete vjerovati, u Zapadnu Hercegovinu! Da mi pomognu dijagnosticirati stanje. Evo do kojih smo zaključaka došli:
„Oj, Hercegovci, vi ste toliko veliki Hrvati, da nijeste Hrvati. A za vašu vjeru spasonosno bi bilo da Krista, Evanđelja i Gospe, ni izvorne palestinske, ni međugorske kopije, nije bilo.“
Darko Kaciga Evropljanin
P.S.
Ceterum censeo… uostalom mislim da se kršćanin, хришћанин, musliman, židov… može biti, ako se mora. Ako se ne mora,a hvala Evropi ne mora se, slobodnomisleći Europljanin/Европљанин ne može više biti kršćanin, хришћанин, musliman, židov…
magazinplus.eu
