Buđenje zveri

Svako neoprezno poigravanje zavodljivim insignijama i „moćima“ kolektivističkih identiteta u isti mah je i pokretanje iracionalnog mehanizma sa, bez izuzetka, pogibeljnim posledicama

Autorica: Aleksandra Đurić-Bosnić

AUTONOMIJA.INFO

Uznemirujuće i brutalne sekvence „tretiranja“ migranata koje svakodnevno preplavljuju medije, poput preciznog lakmus testa, istovremeno ocrtavaju i konture naličja nekih evropskih društava. A u slici tog drugog, reklo bi se, pervertiranog lica Evrope, „uhvaćeni“ prizori žica, pasa i zidova, improvizovanih kaveza u kojima ljudi pod maskama hrane druge ljude bacajući im „sledovanja“, betonskih žičanih brana koje obezbeđuju vojnici i zatvorenici, a sve u ime zaštite i čistote hrišćanske Evrope, govore i odveć znakovito o novoj-staroj manihejskoj podeli na crno-beli svet. Svet u kojem, i sedamdeset godina nakon holokausta, postoje i postaju sve žešći ksenofobija, rasizam i mržnja. Umesto konačnog prevazilaženja koncepta nacionalne države, istorija Evrope kao da se vratila dva koraka unazad, suočivši se iznova sa dilemom –kosmopolitizam ili neonacizam? Ili dilemom, Evropa zatvorenih ili otvorenih granica?

Ta slika „druge“ (ili možda „prve“?) Evrope, otvrdle i okamenjene u nacionalističkim zanosima, konceptima i utvrđenjima, mogla bi biti i slika novog „buđenja zveri“, uzavrele ksenofobije kao nekontrolisanog generatora kolektivnih mržnji i nasilja i nekog novog, dvesetprvovekovnog trijumfa onoga što je Amin Maluf nazvao – „ubilačkim identitetima“. A ubilački identitet, iskustvo nas uči, jeste onaj koji je jednoznačno i agresivno, banalno, sveden na jednu (kolektivnu) pripadnost, dovoljno opsesivnu, isključivu i opijatskog efekta, da navodi na pristrasno, sektaško, netolerantno, zapovedničko, a neretko i samoubilačko ponašanje. U ovom kontekstu, samoubilačko je upravo poigravanje dijaboličnim anahronizmima, identitetskim strastima, „čistotom“, „drevnošću“ i „superiornošću“ nacija i konfesija. Samoubilačko, jer ukoliko se otme kontroli (a u jednom trenutku kontrola nužno prestaje da bude pratilac ovakvih strasti), završiće u civilizacijskom kolapsu i nekom novom periodu globalne destrukcije. U svojim krajnjim konsekvencama, nacionalističko bestijanje je uvek samoubilačko. I, bez izuzetka, opijatski zavodljivo. I, teško izvodljivo bez učenja pokornosti i pristajanja na pripadnost i odanost plemenskom identitetu. Ovo učenje, upozorava Maluf, počinje veoma rano, indoktrinacijom i manipulacijom, političkim verovanjem, obredima, stavovima, običajima, predrasudama, osećanjima pripadnosti i nepripadnosti…


Nasuprot ksenofobičnim amalgamima koji neprekinuto produkuju konflikte i kolektivne mržnje i nasilja, u projektovanoj slici bezbedne i humane Evrope, ubedljivo su funkcionalizovani narativi o globalnoj bliskosti i solidarnosti, a homogenizacija po principu nacionalnog supstituisana je homogenizacijom po principu humanog


U ime imperativa očuvanja sopstvene teritorije i nenarušive čistote organske zajednice, nasilje u kolektivističkoj percepciji postaje „odbrana“… Prema Balibaru, ne samo evropska kultura nego i ideja, pa čak i mit o Evropi, sadržidve specifično rasističke ideološke sheme sposobne da i dalje proizvode efekte kolektivnog sećanja i percepcije: to su sheme kolonijalizma i anti-semitizma. Ako, tvrdi Balibar, maksimalan intenzitet rasističkog diskursa i ponašanja teži da se usredsredi na populacije „arapsko-islamskog“ porekla, to je stoga što je u ovom slučaju došlo do sažimanja i međusobnog preklapanja kolonijalne i anti-semitske sheme. Ovakvu ideološku delotvornost Balibar prepoznaje kao delotvornost prošlosti. I upravo ova ideološka delotvornost prošlosti obavezuje kako na svesnost tako i na pravovremenu dekonstrukciju opasnih ideološko-političkih koncepata. Otud je i svako neoprezno poigravanje zavodljivim insignijama i „moćima“ kolektivističkih identiteta u isti mah i pokretanje iracionalnog mehanizma sa, bez izuzetka, pogibeljnim posledicama. Nema, dakle, nedužnog šovinizma i nema lake koketerije sa idejom nadređene Rase, Nacije ili konfesije. Baš kao što niko nije lišen individualne humane odgovornosti ukoliko je zaklonjen i amalgamisan kolektivnom voljom zajednice.

Nasuprot ksenofobičnim amalgamima koji neprekinuto produkuju konflikte i kolektivne mržnje i nasilja, u projektovanoj slici bezbedne i humane Evrope, ubedljivo su funkcionalizovani narativi o globalnoj bliskosti i solidarnosti, a homogenizacija po principu nacionalnog supstituisana je homogenizacijom po principu humanog. Međutim ,zatvaranje granica i nadletanja helikoptera, scene neshvatljivo brutalnih obračuna makedonskih i mađarskih policajaca sa migrantima, organizovanje protestnih neonacistickih skupova, organizovanje vojske i podizanje “zaštitnih” bedema, upravo su naličje ovih, ne samo ubedljivo funkcionalizovanih, već i u javnom govoru zvanično prihvaćenih narativa…

Da bi uspostavljanje individualne odgovornosti neapsorbovane i nezakriljene kolektivnom svedozvoljevštinom bilo moguće, bio bi, svakako, neophodan preobražaj i preoblikovanje istinom, istorijskom i iskustvenom. Tek takav probražaj značio bi ujedno i pročišćenje, onakvo kakvim ga je video Jaspers 1946., pišući o problemu kolektivne krivice i odgovornosti: „Samoprosvetljenje naroda u istorijskoj osvešćenosti i lično samoprosvetljenje pojedinca naizgled su dve različite stvari. Zapravo se prvo odigrava samo posredstvom drugog… I ovde se moramo okrenuti protiv kolektivnog načina mišljenja. Svaki istinski preobražaj odvija se u pojedincu, u bezbrojnim pojedincima“.

U filozofskom smislu, ovaj individualni etički preobražaj ovekovečen je Kantovim kategoričkim imperativom: „Zvezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“. U metafizičkom, preobražaj bi se mogao ticati odluke da zaista ljubimo bližnjega i upravo onda kada je „drugačiji“ i „slab“, jer kakav je podvig voleti sopstveni odraz u ogledalu?

U kosmičkom smislu, kao predelu univerzalno važećih antinomija, dobra vest bi, međutim, mogla biti ta da drugost kao stranost zapravo i ne postoji. Jer drugost uvek počinje i završava u nama, kao prisustvo ili odsustvo bliskosti, solidarnosti i empatije ili ravnodušnosti, mržnje i besa… Kao, dakle,precizna i nepogrešiva mera naše sopstvene ljudskosti.

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close