Od negiranja, mimikrije do falsificiranja činjenica, umanjenja razmjera zločina do glorifikacije zločinaca i nagrađivanja njihovih apologeta. Sve su to lekcije iz BiH koje se mogu primjeniti ili čekaju da budu primjenjene u ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Piše: Jasmin Mujanović
Dok Ukrajinci nastavljaju potiskivati ruske okupacione snage po dijelovima sjeveroistoka Ukrajine, pojavljuje se neprekinuti niz dokaza o velikim ruskim zvjerstvima nad lokalnim stanovništvom. Masakr u Buči, sjeverozapadno od glavnog grada Kijeva, najjasniji je pokazatelj da Rusija čini sistematske zločine nad civilnim stanovništvom Ukrajine.
Zapravo, s obzirom na istrebljivačku retoriku koja i dalje izvire iz Kremlja i ruskih državnih medija o ukrajinskom narodu i njegovoj državi, Rusija je možda u procesu počinjenja genocida u Ukrajini.
Iako je moguće osvrnuti se na prethodne epizode moskovske politike u Ukrajini koje su pokazivale genocidnu namjeru, prije svega Holodomor iz 1932-33., nedvojbeno, genocid u Bosni 1992-95 nudi najpoučniji prikaz prirode ruskog programa u Ukrajini, i njegovu vjerovatnu evoluciju.
Izgradnja nacije kroz genocid
Razlozi za ovo poređenje su dvostruki. Prvi se odnosi na strukturalne sličnosti između sadašnjeg režima u Rusiji i tadašnjeg režima u Srbiji koji je izvršio genocid nad narodom Bosne i Hercegovine i njenom većinskom bošnjačkom zajednicom.
I režim Slobodana Miloševića i Vladimira Putina spojili su različite ideološke motive iz imperijalnog/monarhističkog i komunističkog perioda svojih zemalja, i kombinirali ih sa mesijanskim, nacionalističkim žarom koji je nastojao da “ujedini” svoje države sa teritorijama u susjednim državama. Proces ujedinjenja (tj. okupacije), u oba slučaja, bio je olakšan stvaranjem lažnih republika u ovim državama, koje su služile kao osnova za njihove vojne kampanje.
U slučaju Bosne, to je bila samoproglašena Republika Srpska (RS) i njen sestrinski režim u okupiranoj Hrvatskoj, Republika Srpska Krajina (RSK). Štaviše, u svakom slučaju, Putin i Milošević su lažno tvrdili (bar u početku) da nemaju direktnu umiješanost u “unutrašnje” sukobe stvorene u ovim državama uspostavljanjem ovih samoproglašenih republika. Oni su to učinili uprkos tome što su takođe potvrdili političko i vojno “starateljstvo” nad ruskom i srpskom zajednicom u Ukrajini, odnosno BiH.
Drugi razlog za poređenje je u praktičnim posljedicama političkog i ideološkog programa koji su usvojili Milošević i Putin.
Rusko raspoređivanje
Proces realizacije RS-a kao zasebnog političkog režima unutar BiH, kao i uspostavljanje takozvane „Donjecke Narodne Republike“ (DPR) i „Luganske Narodne Republike“ (LPR) (kao i ruskog okupacionog režima na Krimu) mogao se postići samo kroz sistematske zločine nad velikim dijelom lokalnog stanovništva.
U BiH je stvaranje RS uključivalo masovno protjerivanje, zatvaranje, mučenje i istrebljenje nesrba u velikim dijelovima sjevera i istoka zemlje. Dok je genocid u Srebrenici najzloglasnije ubistvo rata, identični pogromi dogodili su se u Prijedoru, Bijeljini, Foči, Višegradu, Zvorniku i desetinama drugih općina širom zemlje. Sveukupnost ovih događaja je razlog zašto ga naučnici sve više nazivaju bosanskim genocidom, a ne “samo” genocidom u Srebrenici.
Slična protjerivanja i teror uslijedili su u početnom periodu nakon stvaranja DPR/LPR i aneksije Krima 2014. Ali najšokantnije scene organiziranog nasilja nad lokalnim civilnim stanovništvom dogodile su se u najnovijoj fazi ruske agresije u Ukrajini. I to ima smisla. Kako je Rusija nastojala proširiti i produbiti svoju okupaciju zemlje, morala se boriti sa ogromnim razmjerom ukrajinske opozicije, uključujući i lokalne etničke Ruse.
Štaviše, Ukrajinci su dobro shvatili zlokobnu retoriku koja je proteklih mjeseci izbijala iz Kremlja. Oni znaju da bi, čak i kada bi se mirno predali osvajačima, vjerovatno ipak bili “očišćeni”, kao što su spoznali Bošnjaci BiH. Rusko raspoređivanje mobilnih krematorijuma velikih razmjera u Ukrajini jasno govori o pravom značenju Putinovog “mira”.
Ako poređenje genocida u BiH vrijedi, koji su mogući sljedeći koraci Rusije u Ukrajini? Za početak, trebali bismo očekivati da ćemo otkriti još mjesta zločina poput Buče dok ukrajinske snage oslobađaju veće dijelove zemlje.
Zločini u okupiranim područjima
Međunarodne medijske ekipe mogu u međuvremenu otkriti vlastite lokacije u područjima Ukrajine koja su i dalje pod okupacijom. Prve koncentracione logore koje su vodili srpski nacionalisti u Bosni, na primjer, otkrili su novinari britanske ITN mreže i lista Guardian. Ubistva u područjima koja su još uvijek pod ruskom okupacijom vjerovatno su u toku.
Kako sedmice budu tekle, otkrit ćemo da je Rusija takođe sistematski pokušavala sakriti razmjere svojih zločina, kako nad ukrajinskim zarobljenicima tako i protiv civila. Dužina njene okupacije određenog regiona u velikoj mjeri će odrediti koliko su ovi napori bili uspješni i razrađeni.
Znamo, na primjer, da se ruska vojska posljednjih mjeseci obučavala za kopanje i organiziranje masovnih grobnica. Ali, kao i u BiH, treba očekivati da će žrtve također biti raskomadane i pokopane na više lokacija, a možda i ponovno sahranjene nakon toga. Tijela se također gotovo sigurno spaljuju, kako bi se dodatno prikrile razmjere ubistava. Isto tako, moguće je da su u područjima blizu ruske (i bjeloruske) granice žrtve možda premještene preko granice kako bi bile tamo pogubljene i pokopane, ili barem ovo drugo. Miloševićev režim je koristio ovu taktiku i tokom rata u Bosni i na Kosovu.
U međuvremenu, ruske (dez)informacije će zauzeti centralno mjesto. Kao i u savremenoj Srbiji, revizionizam, negacionizam i poricanje koje sponzorira vlada postat će mehanizirani; svi segmenti društva će biti uključeni u ove napore, uključujući štampu, akademiju i crkvu. Njihov jedinstveni cilj bit će da posiju sumnju i konfuziju u vezi zvjerstava režima. Pojavit će se nekoliko, često međusobno isključivih, narativa, čiji su aspekti već evidentni. Početni pristup će se fokusirati na negiranje događaja u cijelosti. Takve tvrdnje će preovladavati sve dok se ne formira ideološki koherentniji i suptilniji narativ.
Na kraju, neki državni mediji ili sudski intelektualci mogu dozvoliti da se “dogodilo nešto strašno”, kako srpski zvaničnici često govore o Srebrenici, ali da je detalje teško utvrditi; Ukrajinska vlada i/ili Zapad napuhavaju ukupni broj umrlih; i/ili da ubijeni nisu bili civili već aktivni borci, likvidirani u toku bitke.
Izgradnja narativa
Takvi narativi će postojati i koegzistirati s onima koji će tvrditi da su bilo koji/svi takvi masakri bili “lažirane” operacije od strane neprijateljskih snaga. Ovo je dugo bila standardna tačka razgovora o masakru(ima) na Markalama u Sarajevu, masakru u maju 1995. godine u Tuzli i Srebrenici i među srpskim nacionalistima i među njihovim zapadnim simpatizerima. To je također taktika koju su ruski državni mediji koristili kako u odnosu na Siriju, tako i na genocid u BiH.
Kasnije će neki režimski mediji možda čak imati ideju da su se ubistva u cjelini dogodila, ali da su to bila “odmazde” za još veće zločine koje su počinile ukrajinske snage. Brojke za te navodne originalne zločine u početku će biti promjenjive dok se ne utvrdi brojka koju je odobrila vlada. Osobe iz ruske vlade (mediji) također tvrde da su smrtni slučajevi uzrokovani potpuno nepovezanim događajima – na primjer, tokom okupacije Ukrajine od strane nacističke Njemačke – kao dio relevantnog “šireg konteksta” za razumijevanje zvjerstava koja su počinile ruske snage danas.
Istovremeno, nastavit ćemo svjedočiti da se primjeri ruskih zločina povremeno lažno prikazuju kao zločini koje su počinile ukrajinske snage. Poznati narativi ‘šta o tome’ također će ostati konstanta, posebno kada se pojave dokazi o stvarnim ratnim zločinima koje su počinile ukrajinske snage. Moskva će se truditi da lažno prikaže sve takve slučajeve kao srodne njenoj vlastitoj sistematskoj kampanji zločina protiv čovječnosti, nastojeći na taj način potkopati bijes međunarodne zajednice nad ovim posljednjim.
Tokom ovog procesa, Rusija će se ponovo snažno oslanjati na zapadne “antiimperijalističke”, ali i krajnje desničarske medije i komentatore kako bi širili svoje stavove široj međunarodnoj zajednici. Možemo očekivati da će isti pojedinci i organizacije koji su godinama pokušavali potkopati činjenice o Assadovom varvarskom ratu u Siriji to nastaviti i u Ukrajini.
Štaviše, kao što decenijama revizionizma i negacionizma bosanskog genocida sugeriraju, osim ako se ne ulože zajednički napor da se suprotstave i deplatformiraju takvi revizionistički računi, ljudi koji ih prodaju nastavit će dobivati na snazi. Vremenom bi se njihovi stavovi mogli toliko normalizirati da će biti nagrađeni velikim nagradama, kao što je Nobelova nagrada za književnost Petera Handkea.
Veličanje zločina
Konačno, možemo očekivati da ćemo u narednom periodu vidjeti primjere ne poricanja ili revizionizma, već veličanja zločina u Ukrajini. Ruski vojnici su bez sumnje vodili evidenciju o svojim aktivnostima u zemlji, a ti dokazi će se uskoro pojaviti na ruskim ekstremističkim mrežama. Dijelovi toga već su se pojavili na ruskoj državnoj televiziji. Ali to će postati istaknutija karakteristika javnog diskursa u Rusiji, kao iu Srbiji, jer tvrdolinijaški elementi nastoje valorizirati kampanju u Ukrajini. Moskva će vjerovatno ublažiti takve narative u svom medijskom izvještavanju okrenutom prema Zapadu, ali će joj dozvoliti slobodu u samoj Rusiji, kao što to čini Vlada u Beogradu.
Ukratko, nema sumnje da će Rusija nastaviti sa napadima na ukrajinski narod. Kao takav, najveća lekcija bosanskog genocida je da je najbolji odgovor na zločine nikada ne dozvoliti da se oni dogode. Avaj, u Ukrajini je vjerovatno već kasno za to. Ali barem za razliku od Bosne, koja je čitavu agresiju Srbije provela pod embargom UN-a na oružje, Zapad mora nastaviti pružati ukrajinskom narodu sve potrebne alate za odbranu svoje domovine. Od toga zavisi njihovo postojanje kao društva i kulture.
(Jasmin Mujanović je politolog i autor knjige “Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans”. Tekst je izvorno objavljen u Bylinetimes.com)
Politicki.ba
