Niko se nije držao činjenice da se u ustavnopravnom smislu bojkot rada državnih institucija smatra podrivanjem ustavnog poretka i teškim krivičnim djelom.
BRANKO PERIĆ / Buka.com
Od 30. jula 2021.godine dejtonska BiH ne postoji! Tog dana je Narodna skupština RS donijela Zakon da se Inckov nametnuti zakon o negiranju genocida neće primjenjivati na teritoriji Republike Srpske (RS) i usvojila zaključak da predstavnici RS u institucijama države BiH neće učestvovati u donošenju odluka. To što je od dejtonske državne tvorevine ostalo je provizorijum u kome se političkim performansima uvježbava konačni raspad!
Dok ovo pišem, član predsjedništva BiH Željko Komšić u Njujorku čeka nastup na zasjedanju Generalne skupštine UN, nakon što je već obavio razgovor sa generalnim sekretarom Guterešom. Njegov kolega Milorad Dodik, koji se povukao iz Predsjedništva i objavio da neće učestvovati u donošenju odluka, oštro je reagovao na Komšićev odlazak u Njujork i obraćanje Generanoj skupštini, nazvavši ga neustavnim. A neustavnost izvodi iz činjenice da on, kao član Predsjedništva, za to nije dao saglasnost, što je po Ustavu obavezno.
I tu Dodik upada u zamke koje je sam sebi postavio. Ustav ne predviđa ni mogućnost da se političkom odlukom suspenduje rad državnih institucija, ali se politika Republike Srpske (RS) ujedinila oko stava da se neustavno djeluje. Niko se nije držao činjenice da se u ustavnopravnom smislu bojkot rada državnih institucija smatra podrivanjem ustavnog poretka i teškim krivičnim djelom.
I eto bumeranga! Niko se u Njujorku nije osvrnuo na Dodikovo pismo u vezi sa nametanjem zakona o negiranju genocida i zaključcima Narodne supštine RS povodom toga. Komšić odlazi na zasjedanje Generalne skupštine UN da iznese vlastito mišljenje o političkoj krizi u BiH. Generalna skupština će to obraćanje prihvatiti kao zvanični stav iz BiH, bez obzira što Dodik na njega nije dao saglasnost. Ne zato što vjeruje Komšiću, nego zato što je na njegovoj strani logika i zdravorazumsko zaključivanje. Da li bi iko pametan odbio da čuje suprotnu stranu nakon Dodikovog pisma i situacije koja je odlukom o bojkotu rada državnih institucija proizvedena?
Dodik se u svom političkom žongliranju očigledno preigrao. Da je kojim slučajem njegov skupo plaćani lobistički klub u Americi uspio da njemu omogući obraćanje Generalnoj skupštini, prošao bi mnogo gore, jer bi mu bilo postavljeno pitanje zbog čega su dodjeljivana odlikovanja licima koja su osuđena za ratne zločine. Da li neko vjeruje da bi Dodik imao odgovor koji bi bio shvaćen i prihvaćen? I da li neko vjeruje da bi predstavnici država u Generalnoj skupštini razumjeli da je bojkot rada državnih institucija i ucjenjivanje način da se riješi neki politički problem?
U državama parlamentarne demokratije, politički predstavnici su dužni da vode javni dijalog i donose odluke koje su u interesu građana koji su ih birali. Niko na izborima nije birao predstavnike koji će se isključiti iz dijaloga i odlučivanja. Takva politika bi bila nonsens koji nema uporište čak ni u zdravom razumu. Nepostupanje, odnosno isključenje iz procesa odlučivanja jeste negacija politike i, po logici stvari, ne može biti interes građana, a ni društva kao cjeline. Smisao i cilj politike jeste djelatna funkcija u cilju opšte koristi. Drugačije razumijevanje političkog djelovanja prosto nije moguće.
Sa preuzimanjem vlasti, sužava se polje široke političke slobode i političar se suočava sa obavezama koje proističu iz sistema vlasti. U tom prostoru treba tražiti liniju razgraničenja između političkog djelovanja i ustavnih i zakonskih obaveza. Direktan politički uticaj na političke predstavnike u institucijama sistema vlasti prestaje stupanjem na pozicije javne vlasti. Djelovanje politike na javnu vlast tada prelazi na obavezujuće procedure koje imaju za cilj da se politički konflikti razrješavaju u drugim političkim konstelacijama (raspuštanje parlamenta, pad vlade, raspisivanje novih izbora). Bojkot kao oblik političkog djelovanja u institucijama državne vlasti ne postoji. Njegova faktička legalizacija vodila bi društvo u potpuno bezakonje i anarhiju.
Politički predstavnici iz RS u državnim organima države BiH su struktura vlasti koja ima zakonom propisane obaveze. Za njih se uobičajeno kaže da su „službena lica“. Vršenje službenih ovlaštenja podrazumijeva zakonima određenu odgovornost. Bilo kakvo odbijanje vršenja radnih obaveza koje proizilaze iz službene dužnosti je protivzakonito. Odgovornost za protivzakonito postupanje može biti radnopravna i krivična. U Krivičnom zakonu BiH postoji čitavo poglavlje krivičnih djela čiji je zaštitni objekt savjesno i zakonito vršenje službene dužnosti. Otuda će Generalna skupština prosto razumjeti da je Milorad Dodik inspirator novih oblika neustavnosti, zbog čega bi mogao ostati politički prezren u očima svijeta.
Krajnje je vrijeme da politike u RS shvate da je samo aktivna, otvorena i poštena politika dobra i korisna politika. Politika odbacivanja, napuštanja i odbijanja (a vidjeli smo da je takva politika prethodila i ratu!) nije nikada urodila plodom. Dijalog i razum su put kojim se ide naprijed. Sve ostalo je ideologija propasti.
Stanje postojećih blokada je politički i pravno neodrživo. Trebalo bi izbjeći situaciju da međunarodni zvaničnici i visoki predstavnik naše političke igre iskoristi kao argument za nametanje novih odluka zbog antidejtonskog djelovanja domaćih politika i političara. Jer, neko će morati da interveniše na način koji će zaustaviti potpuni ekonomski i politički slom.
