logo
bios

Branko Perić: Mi i naši falsifikati

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pon, jan 13th, 2020

Biznis sa diplomama je za kratko vrijeme postao regionalno poznat. U BiH su po diplome dolazilo kao nekada po farmerke u Trst. Kupovalo se i plaćalo ne pitajići za cijenu. 

Prema istinitoj priči iz vremena posljednjeg rata, koja zvuči previše anegdotski, postojao je čovjek kod koga su se mogli kupiti razni državni dokumenti. Pričalo se da je tip saradnik «službe» i da posjeduje originalne pečate. Za jednog „masnog¨“ kupca („masnim“ su zvali liferante kafe i cigareta preko linije fronta) vlasnik pečata je sačinio saobraćajnu i vozačku dozvolu kako bi se trgovina brže odvijala. Nije bilo problema sa kivotvorenim dokumentima sve dok jednog dana policija nije primijetila da je vlasniku saobraćajne dozvole istekla registracija. Pristojni policajac objasni vozaču da mora produžiti registraciju, čak mu objasni i na kojem šalteru  u policijskoj stanici. Tamo mu ljubazna žena saopšti da njegove saobraćajne nema u registru i da je sumnjiva. Čovjek zgrabi svoj dokument iz ruku službenice pa pravo kod prodavca. Ispriča mu potanko šta se dogodilo, a ovaj počne da ga grdi:» Budalo, što si išao u policiji! Znaš li ti da dokumente produžava organ koji ih je izdao!»

Izmaštana ili ne, priča nas podsjeća na vrijeme kada je i falsifikat dobio značenje ratnog plijena i postao dostupan za svakog ko doprinosi nacionalnoj stvari. Ko zna koliko je neukog i nepismenog svijeta tih ratnih i poratnih godina «osposobljeno» za razne poslove državnim pečatima opština koje su nestajale u vihoru ratnog bezumlja? Ratne politike su svaku vrstu pljačke i kriminala kojom se sirotinja ovajdi podvodile pod zasluženu nagradu za stvaranje njihove države.

Nesreća je što bezumlje nije imao ko da zaustavi kada je zaustavljen rat. Pljačkaši i druga na ratu otškolovana ološ odmah su se priključili politikama i političarima, procjenjujući da je to najbolje mjesto da se oteto i nezakonito pribavljeno sačuva i oplodi. Tako su se lopovski um i logika podzemlja uvukli u politiku i državne institucije, otvarajući prostor sveopštem rasulu i destrukciji. Nekako tako su kriminalci bijelog okovratnika u vrhu vlasti došli na ideju da je i obrazovanje biznis nad biznisima pa su obrazovne institucije navrat-nanos preveli u prostor privatluka. Na raznim stranama nikli su centri za usmjereno obrazovanje i privatni fakulteti raznih profila, za koja se do tada nije ni čulo ni znalo. Niko nije razmišljao da li za to uopšte postoje uslovi, bar kada je u pitanju nastavni kadar i normalan obrazovni proces. 

Teritorija države je za kratko vrijeme dobro pokrivena raznim privatnim školama i sveučilištima tako da je novokomponovano obrazovanje bilo dostupno svakom ko ga nije imao samo ako je mogao da skucka nešto novca. Nekadašnje večernje škole bile su univerziteti za školovanje i doškolovavanje u raznim poslijeratnim privatnim centrima i univerzitetima usmjerenog (ne)obrazovanja. Biznis sa diplomama je za kratko vrijeme postao regionalno poznat. U BiH su po diplome dolazilo kao nekada po farmerke u Trst. Kupovalo se i plaćalo ne pitajići za cijenu. 

Tako smo dospjeli u vrijeme falsifikata i plagijate. Nema dana da se negdje ne pojavi krivotvorena diploma u dosijeu nekog političara. Ne postoji vlada u kojoj ne sjedi poneki ministar sa plagijatom doktorata. Nema ustanove i firme u kojoj ne postoji negovo veličanstvo falsifikat. I država nam liči na verziju lošeg falsifikata.
 
Među otkrivenim vlasnicima falsifikovanih fakultertskih diploma su ministar u Vladi Republik Srpske Petar Đokić i direktor Obavještajne agencije BiH (OSA) Osman Mehmedagić, zv. Osmica. Mediji obavještavaju da je Đokić svoju diplomu «stekao» na nekom fantomskom odjeljenju privatnog Univerziteta «Megatrend» u Londonu, a Osmica na privatnom Univerzitetu za poslovne studije (UPS) u Banjaluci. Nedavno i jedan od predloženih zamjenika ministra u novom Savjetu ministara nije prošao provjere zbog sumnje u falsifikat diplome o srednjoj školi. 

Javnost još pamti slučaj novinarke koja je diplomu Srednje medicinske škole u Sanskom Mostu stekla za 17 dana, za samo 2.500 KM. Nakon ovog skandaloznog novinarskog otkrića, stidljivo je krenula priča o reviziji diploma. Prvo su Pošte Federacije BiH objavile da su 23 radnika ostala bez posla zbog krivotvorenih diploma. Ministrica obrazovanja i nauke F BIH Elvira Dilberović je nedavno obavijestila javnost da su otkrivene uglavnom falsifikovane srednjoškolske diplome uposlenika u institucijama F BiH.

U medijima se redovno susrećemo i sa pričama o plagijatima naučnih radova sa kojima se stiču najviša akademska zvanja. U Srbiji je aktuelan slučaj plagijata doktorske disertacije Siniše Malog, inače ministra finansija. Prije toga osporavan je doktorat bivšeg predsjednika Narodne skupštine Srbije, a sada ministra policije Nebojše Stefanovića, stečen na «Megatrendu». U javnosti se širi sumnja da je među  funkcionerima javne vlasti mnogo više falsifikovanih diploma nego što se misli da ih ima. Pokazuju to i neke objavljene statistike. U Srbiji je broj doktora nauka u posljednjih deset godina porastao za 880 posto. Srbija po glavi stanovnika ima manje studenata nego evropska unija, ali ima više doktoranada! U Srbiji je 2007.godine dodijeljeno 206 doktorskih titula, da bi 2016.godine taj broj porastao na 2.012. Te godine je samo u jednoj sedmici dodijeljeno 187 doktorskih diploma. Ovakvoj statistici ne treba nikakav komentar. Dovoljno je zaključiti da su falsifikati postali posao institucija, državnih i privatnih. 

Zašto je izostala državna kontrola rada obrazovnih institucija u kojima se štancaju diplome i doktorati? Možda zbog toga što je inspekcijska kontrola u rukama onih koji su se našli na tom mjesti zahvaljujući upravo krivotvorenim diplomama!     

Nekada su se krivotvorenjima bavili sitni kriminalci, seoski probisvijeti i smutljivci raznih fela.Ta vrsta prestupa više je ličila na folklor nego na ozbiljan kriminal. Gotovo da nije zabilježen slučaj da su se krivotvorenjem diploma bavile institucije. Danas su krivotvorine snadbjevene originalnim pečatima i potpisima državne vlasti. 
Uđe li se malo dublje u logiku fasifikovanih diploma visokih funkcionera vlasti, lako će se zaključiti da političarima nisu mogle ostati nepoznate činjenice o načinu sticanja akademskih zvanja ljudi iz njihovog političkog vrha. Prije će biti da su političari postali pokrovitelji ove vrste kriminala kako bi opismenjavali svoje neškolovane partijske kadrove. Suočeni sa njegovim otkrivanjem, danas izjavljuju da ministrima (političarima) nije ni potrebno formalno obrazovanje za vršenje vlasti. Ta vrsta cinizma ravna je bezobrazluku. Čak i da politici ne trebaju obrazovani ljudi (ima mudrih i pametnih ljudi koji nemaju formalno obrazovanje!), ali bi im trebali časni i pošteni ljudi bar na najodgovornijim javnim funkcijama. A ljudi koji pribavljaju krivotvorene diplome i doktoriraju na plagijatima svakako nisu časni i pošteni ljudi.  

Kad neko odluči da krivotvori dokaz o svom znanju i sposobnostima on je prevarant prvog reda, nitkov dostojan prezira. Svako društvo koje je utemeljeno na civilizacijskim vrijednostima, žestoko bi se obračunavalo sa pojavama koje skrnave njegovu moralnu osnovu. Naše vlasti ne pokazuju da će se falsifikatima ozbiljno baviti. Ne treba ni objašnjavat zašto. Tako funkcionišu društva u moralnom, pravnom i političkom rasulu.

Zbog toga je priča o falsifikatima priča o projektu koji su osmislili, osnovali i pretvorili u sistem političari. Falsifikati su bili potrebni njima da bi prikrili vlastito neznanje i zasjenili svoju prostotu. To što su otvorili prostor tržištu falsifikovanih diploma i time trajno osakatili buduće generacije svojih potomaka, ne dotiče njihov pokvareni um.

Priči sa početka ovog teksta danas se nema šta dodati ni oduzeti. Osim što bi se nakon otkrivanja falsifikata trebalo otići drugom «organu koji ga izdaje»!
 

Branko Perić je sudija Suda BiH.

Autorski tekst za BUKA magazin.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh