-TopSLIDEBiHPolitika

Branko Perić: Kriza pravosuđa – gdje je griješila EU?

Branko Perić: KRIZA PRAVOSUĐA – GDJE JE GRIJEŠILA EU?
Za kriza pravosuđa niko nije kriv, svi su zaslužni! Ovakav transparent mogao bi se okačiti u kompleksu institucijka Evropske komisije (EK) u Briselu, i u prestonicama država našeg regiona!

Kriza pravosuđa u zemljama regiona je očigledna. Nju danas ne treba posebno dokazivati. Ogroman novac je uložen u pravosudne reforme, a stanje je sve gore. U BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori pravosudni skandali su povjerenje građana u pravosuđe srozali na najmanji istorijski nivo. To je crveni alarm za razgovor o uzrocima krize i načinu oporavka pravosuđa. Izgleda da se niko na takav korak ne usuđuje.

Geneza pravosudne krize u BiH nužno je proistekla iz loše osmišljenog koncepta reforme koji je kreirala međunarodna zajednica (OHR). Bila je to prva ozbiljna strateška greška. Međunarodni faktor je pokrenuo radikalnu reformu u kojoj je nametnuo zakon o nezavisnom regulatoru (VSTV) sa standardom gotovo apsolutne nezavisnosti. Bio je to čist poklon pravosudnoj zajednici. Zakonodavna i izvršna vlast u BiH nisu imali nikakvu ulogu u organizaciji i funkcionisanju pravosuđa. Finansiranje pravosuđa je bila jedina njihova obaveza, koju su takođe nadgledali stranci. Sve sudije i tužioci su prošli proces reimenovanja da bi se sistem očistio od „grešnika“ i stečenih poluga političkog uticaja. Reizabrani nosioci pravosudnih funkcija nagrađeni su i stalnošću funkcije do 70 godina života. Vjerovalo se da će novoizabrane sudije i tužioci, bez uticaja izvršen i zakonodavne vlasti, sami izgraditi nezavisan sudski i tužilački sistem kroz izbor najbolji nosilaca pravosudnih funkcija.

Sa ovako oštrim pristupom izgradnji nezavisnosti, pravosuđe je odvojemo od društva. Iz sistema državne vlasti izbačen je dijalog tri vlasti kao vezivno tkivo i ključna tačka oslonca sistema državne vlasti. Odvajanjenjem od izvršne i zakonodavne vlasti pravosuđe je ostalo čvrsto naslonjeno samo na međunarodne institucije. Na taj način u pravosudnom sistemu je stvorena profesionalna kompradorska struktura koja se pretvorila u servis realizacije međunarodnih donatorskih projekata.

Pravosuđe je postalo sistem bez dijaloga i ideja. Nezavisni regulator i upravljačka struktura u pravosudnom sistemu nisu osmišljavali projekte koji bi unaprijedili sistem i koji bi se uz pomoć donatora realizovali kao proriteti. Umjesto ativne uloge u reformi, pravosuđe je prihvatalo i implementiralo svaki projekat koji su donosili stranca. Za predanu saradnju primali su kao nagradu raskošno uramljena priznanja i pozive za rad na novim projektima. Trošen je ogroman novac međunarodnih donatora, a rezultata nije bilo.   

Uspostavljanje vladavine prva preko nezavisne institucije koja je iz sistema vlasti izvučena na periferiju društva, bio je pogrešan put. Nema vladavine prava ako se prvo ne uspostavi vladavina institucija. Naše politike su srušile institucije. Umjesto institucija, odluke donose lideri političkih stranaka. Oni su kreatori nove stvarnosti u kojoj vladavina zakona nije u središtu sistema vlasti. Posvađane političke elite odlučivale su da li će zakoni biti donesene, ili ne. Strancu su prihvatili da o svemu razgovaraju sa političkim liderima, ignorišući institucije. Dali su prevelik značaj pojedincima, umjesto institucijama i građanima. Bila je to druga ozbiljna greška.

I umjesto da se strategije podrške reformama kritički razmotre i razgovara o novom pristupu, nastavljaju se projekti ozdravljenja posrnulog pravosuđa na istom obrascu. I dalje projekte iz Brisela provode ljudi koji su učestvovali u stvaranju krize pravosuđa.

Stvari sa reformom pravosuđa se moraju korjenito mijenjati. Odgovornost za reform mora biti na domaćim institucijama i rezultat dogovora sve tri vlasti. Parlament i izvršna vlast ne mogu ostati izvan reformskih procesa. Pravosudni sistem je dio društva i mora imati odgovornost prema društvu. Takođe, zakonodavna i izvršna vlast moraju dijeliti odgovornost za stanje u pravosuđu. Uloga međunarodne zajednice mora se svesti na nadziranje i pomoć u dijalogu. Tek tada će biti u stanju da procjenjuje odgovornost svih aktera domaće vlasti za sudbinu reformskog procesa i donositi političke i druge mjere prema onima koji su odgovorni. 

Preporuke za prioritete u reformskom procesu moraju dolaziti iz institucija BiH, a ne iz Brisela. Jedino takav pristup može natjerati domaće aktere da razgovaraju o projektima i prioritetima reforme prije nego što ih podrži Brisel. Tek tada će reforma biti njihov proizvod i njihova odgovornost. To bi bio pristup koji neće nikoga amnestirati i koji će uspostaviti jasne kriterije odgovornosti. Praksa koja se na sceni održava dvadeset pet godina kompromituje i amnestira od odgovornosti i EU i domaće partnere. Kriza se produbljuje, a niko ne snosi nikakvu odgovornost. To je stanje koje ne daje nadu.

Dvadeset pet godina nakon završetka rata, EK ne uspijeva da izbalansira evropski put za BiH. BiH koristi ogroman novac iz predpristupnih evropskih fondova, a ne isporučuje nikakve dokaze o napretku. Naprotiv, otvaraju se novi i još komplikovaniji problem za koje se ne naziru rješenja. Događaji vezani za rat u Ukrajini potisli su balkanske probleme na periferiju i izazvali ozbiljnju sumnju u sposobnost EK da izgradi i održi pošten i dosljedan strateški pristup prema kadidatima za prijem. To dodatno urušava ugled EK i međunarodnih politika, koji će drastično uticati na povjernje javnosti u evropske vrijednosti.    

Vrijeme je da se razgovara o greškama i uspostavlja sistem efikasne odgovornosti.

Buka

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close