Božidar Jezernik: Balkan još uvijek ima prizvuk divljeg

Božidar Jezernik je profesor kulturne antropologije na Univerzitetu u Ljubljani. Od 1988. do 1992. godine bio je upravnik odjeljenja za etnologiju i kulturnu antropologiju Fakulteta umjetnosti u Ljubljani, a od 2003. do 2007. godine bio je dekan na istom fakultetu. U središtu Jezernikovog naučnog rada je etnološko i antropološko istraživanje Balkana i Istočne Evrope. Objavio je veći broj radova u slovenačkoj i međunarodnoj naučnoj periodici. Neke od njegovih knjiga su: Borba za opstanak, Seks i seksualnost in extremis, Divlja Evropa, Imaginarni Turčin i druge.

Sa Jezernikom smo za portal BUKA razgovarali o Balkanu, stereotipima koji se vežu za Balkance, odnosu prema dugom, imaginarnom Turčinu i sličnim temama.

Kakva je današnja percepcija Balkana, prije svega mislim na one percepcije koje dolaze sa Zapada? Da li se ovo područje još uvijek karakteriše kao „divlje“?

Nažalost, mislim da Balkan još uvijek ima prizvuk divljeg. Pitanje asocira na naziv moje knjige čiji je naslov trebao biti U potrazi za Balkanom, u kojoj bi se tražili ljudi koji žive na balkanskom području, što je na kraju dovelo do saznanja da ti ljudi uopšte ne postoje. Isto tako se ispostavilo i sa Balkanom, jer kad ga tražiš, dolazi se do zaključka da on ne postoji. Možemo postaviti pitanje gdje Balkan uopšte počinje, jer njegove granice su jako pomjerljive. Takođe, kad pogledamo definicije Balkana vidimo da se one u mnogome razlikuju. Kad počneš da tražiš Balkan, utvrđuje se da on ne postoji, ali on ima jako značajnu ulogu za ljude koji ne žive na tom području, već koji žive u Zapadnoj Evropi i koji sami sebe definišu pomoću Balkana. U tom Balkanu prepoznaju sve ono što oni nisu, a oni jesu kulturni, civilizovani, napredni… a ljude koji žive na Balkanu određuju u suprotnosti tome. Tu imamo jednu jako paradoksalnu situaciju – Balkana nema, ali bez njega ne bi bilo ni Zapadne Evrope i ta potreba Zapadne Evrope za Balkanom je od tako velikog značaja da na neki način definiše i ljude koji žive tu.

Kad god se govori o Balkanu i Balkancima prisutan je veliki broj predrasuda i stereotipa. Da li je moguće izboriti se sa tim predrasudama i kako se boriti sa tim stavovima?

Predrasude o Balkancima su tu, one postoje, funkcionišu i njih je svakako potrebno razbiti, mada mislim da bi od predrasuda bolji termin bio konstrucije. Tu se radi o kolektivnim konstruktima koje upotrebljavaju sva društva kako bi mogla da sebi objasne društvene situacije i da si olakšaju život, jer kad bi sve stvari pokušali sagledati u jednoj konkretnosti i individualnosti to bi bilo strašno. Kad su u pitanju predstavnici drugih i drugačijih, mi imamo neku ideju kako oni izgledaju i kako se ponašaju i to nam je na neki način od pomoći. Ali te predstave o drugima kad se kompariraju sa stvarnošću  ne nailaze često na utemeljenje. Kad govorimo o predstavnicima drugih naroda, mi uvijek govorimo u jednini, mi govorimo o jednom Turčinu, jednom Srbnu, jednom Slovencu, jednom Francuzu, a kad bi uveli množinu, onda bi se ispostavilo da postoje razlike među pripadnicima tog jednog naroda. Kad bi bile neke razlike među njima već bi bilo jasno da je ta generalizacija pogrešna.

Koliko je za Balkan važan etnički pricip, koji se bar teorijski najviše veže za Istočno Evropske zemlje?

Želio bih reći da su prve etničke zemlje u Evropi, ali i svijetu, bile Njemačka i Italija. Sve zemlje koje su se formirale na tom principu slijedile su ove dvije zemlje, naočito balkanske zemlje su se formirale po uzoru na Italiju. Ja imam jednu jako interesantnu kolekciju starih razglednica gdje se vidi kako je ta etnologija koju su stvorili Italijani doslovice preuzeta od strane Srba, Grka i Bugara. Etnički princip su izmislili Nijemci, a taj je princip postavljen u odnosu prema kosmopolitizmu koji je uspostavio Napoleon, gdje su svi jednaki, svi su građani i civilizovani ako govore Francuski.  Njemačka je u to vrijeme bila u jako podređenoj situaciji i imali su samo dvije stvari sa kojima su mogli da se uspostave, a to je jezik i slavna prošlost. Sa Nijemcima, romantičarima koji su maštali o veličini njemačkog jezika i njemačke prošlosti i njihovim idejama upoznali su se i slavenski narodi i tako su preuzeli taj etnički princip koji im je važan.

Za priču o Balkanu često se veže stradanje, krv, rat. Koliko su ljudi sa ovih područja opterećeni slojevima prošlosti? Kakav je naš odnos prema prošlosti?

U situaciji kad su važni jezik i prošlost, svaki narod treba da definiše jezik, jer bez jezika nema naroda. Što se vidi i na primjeru bivše Jugoslavije, gdje se, prema mišljenju Vatroslava Jagića, na početku dvadesetog vijeka govorio samo jedan jezik, a danas imamo više njih (slovenački, hrvatski, bosanski, crnogorski, srpski, makedonski i bugarski). Uz jezik treba da se konstruiše slavna prošlost. U slavnoj prošlosti treba da se stavi naglasak na naše pobjede, ali to nije dovoljno i treba da se pronađe važno mjesto i za naše patnje zbog nekih drugih naroda. Takav odnos prema prošlosti se proizvodio ne samo preko publicistike i literature, nego i preko istoriografije, tako da je to postala priča koja je opšteprihvaćena, a prema toj priči mi sami sebe definišemo. Ta priča može da se mijenja. Uzmite na primer Slovence čija se prošlost u 19. vijeku oblikovala tako da smo mi na ovo područje došli u šestom-sedmom vijeku, bili smo miroljubivi zemljoradnici, nikome nismo htjeli zlo. Kasnije smo malo po malo gubili svoju teritoriju, ali na kraju smo uspjeli da se emancipiramo pomoći austro-ugarskog cara. Poslije Prvog svjetskog rata, otpao je car i oslobodio nas je kralj Petar I,  poslije drugog rata oslobodio nas je Maršal, a sad smo sve to zaboravili i mi smo od 1991. godine nekako kao pali sa Marsa i, naravno, naši preci su hiljadama godina maštali o tome da situacija bude ovakva kao što jeste. To je priča koja se sa lokalnim akcentima priča po svim zemljama.

 

(Profesor Božidar Jezernik, predavanje na Europskoj akademiji u Banjaluci)
Ova priča nas navodi na to da je cijeli naš život iskonstruisan mitovima, legendama, zajedničkim precima, narodnostima, nacionalnim simbolima, zastavama, herojima prošlosti i sličnim konstruktima. U kakvim mitovima narodnosti mi to danas živimo?

Za svaki narod vežu se karakteristični mitovi, jer nema naroda bez mitova. Mitovi igraju jako važnu ulogu u nacionalnoj konstitutivnosti. Potrebno je napomenuti da je pojam narod jako mlad, on je proizvod 19. vijeka.  U današnjem značenju, riječi naroda prije 19. vijeka nije bilo. To se lijepo vidi u slovenačkom jeziku, gdje je riječ narod preuzeta od Čeha u 19. vijeku, odnosno to je bila strana riječ. Slovenci u to vrijeme nisu razumjeli šta ta riječ znači, a neki su se čak i smijali kad su čuli za pojmove narod ili narodna straža, jer su oni mislili da to znači „nerodna straža“, a riječ nerodna opisuje onog koji ne može nešto dovoljno vješto da uradi. To što ljudi nisu razumjeli šta znači riječ narod nam govori o tome koliko je ta riječ bila nepoznata i strana. Na teritoriji današnje Slovenije ljudi su govorili da su Nijemci, a to se promijenilo tek poslije 1848. godine, kad malo po malo narod postaju svi, prvo muškarci, pa kasnije žene. Sve ovo nam govori o mladosti pojma naroda i o tome koliko je to nov način političke organizacije.

Kakav je naš odnos prema drugom i drugačijem? Koliko se zapravo mi gradimo suočavajući se sa onim ko je drugačiji od nas?

Identiteti su uvijek relativni, a osnova identiteta je uvijek u tome što sam „ja“ različit od „tebe“. Svako dijete postaje individua u tom trenutku kada shvati da nije isto sa majkom, znači da je nešto posebno. Nemamo nikakve definicije šta ja jesam, ali znamo šta nismo, a to je isto i sa narodima. Slovenački narod se konstituisao tako što Slovenci nisu Nijemci, pa Slovenci nisu Mađari, a sad Slovenci nisu Jugosloveni. A šta Slovenci jesu? To je već pitanje.

Za kraj nam recite nešto o odnosu Zapadnjaka prema „imaginarnom Turčinu“?

Odnos prema Turčinu je karakterističan i jako važan ne samo za Južne Slavene, već i za sve narode srednje Evrope. On uspostavlja onog Turčina koji predstavlja sve ono što mi nećemo da budemo i što mi kao više nismo. Znači, mi smo miroljubivi, napredni, civilizovani, sve ono što mislimo da je drugačije od Turaka. Ukoliko se opet vratim na primjer iz slovenačke istorije 19. vijeka, možemo primijetiti da je u njoj Turčin postao jako važan. U knjizi Imaginarni Turčin, opisao sam jednu zabavnu glupost koja je bila rasprostranjena prije stotinu godina na slovenačkom prostoru, a ona govori o kornjačama. Priča ide ovako: direktor jedine profesionalne naučne institucije u Ljubljani pronašao je lubanju koju je proglasio da su ju Turci odsjekli, ali to je u stvari bila kornjača. On je u glavi imao priču o krvoločnim Turcima, a da ne govorimo o tome da je austro-ugarsko carstvo imalo mnogo više ratova sa Francuskom, nego sa Turskom. Po toj logici trebalo bi da se formiramo kao drugi u odnosu na Francuze, ali kako bi izgledalo da smo drugačiji od najbogatijih, najkulturnijih, najjačih i najcivilizovanijih Francuza? To bi onda značilo da mi sve to nismo, pa je zbog toga bolje da za usporedbu uzmemo Turčina. Odnosno, mi nismo najbolji, najkulturniji, najcivilizovaniji zbog toga što smo bili pod Osmanlijskim carstvom, ratovali smo sa Turcima, čuvali smo Zapad koji se razvio prije nas i koji nam je sad dužan. To je ta uloga imaginarnog Turčina koja je rasprostranjena.

 

Razgovarala Maja Isović

BUKA Arhiva