Dostatno su nemoćni i raspamećeni, prepušteni nesposobnosti, pokvarenosti i neutaživoj pohlepi svojih političara, kaže prof. dr. Rešid Hafizović.
Milorad Dodik insistira na referendumu o devetom januaru, što je ustvari referendum o odluci Ustavnog suda BiH i opasan presedan. S obzirom na to da je već posve jasno da on izaziva međunarodnu zajednicu kako bi na sukobu sa OHR-om i Ambasadom SAD-a u BiH gradio vlastitu kampanju, može li se očekivati ozbiljniji angažman PIC-a na antidejtonskom i antiustavnom ponašanju?
– Pa to je karta na koju dotični politički lik igra sve ove godine, i uvijek dobiva ono što želi. Ne izaziva on samo Ustavni sud BiH i njegove odluke jer, usput budi rečeno, niko se već poodavno u ovoj zemlji ne osvrće niti poštuje te odluke. Država nema mehanizme da provede odluke Ustavnog suda BiH, a predstavnici međunarodne zajednice nemaju hrabrosti da, u vezi s tim, poduzmu bilo kakve radikalnije mjere. Predsjednik manjeg bh. entiteta je toga dobrano svjestan i na to dugoročno računa.
Srbija i Rusija
Iza sebe ima Srbiju koju je međunarodna zajednica svjesno amnestirala od svega nečasnog i užasnog što su negdašnje vojne i političke formacije te zemlje činile tokom agresije u Bosni. Kada zatreba, on iza sebe ima i Rusku Federaciju koja se, unatoč svim pritiscima i sankcijama Zapada, pridigla, uspravila i vojno-strateški nametnula Zapadu i ostatku svijeta.
Otvorila se tržištima azijskih zemalja i više uopće ne mari za EU i Zapadom. Spasila je Siriju i njenu legitimnu vlast, uz značajnu pomoć Irana, ozbiljno pomrsila konce imperijalistima sa Zapada i porazila islamističke terorističke grupe, pa i samog aktuelnog turskog predsjednika koji je vrlo prljavo igrao, kada je agresija na Siriju u pitanju, tako da se svi sada moraju posipati pepelom i tražiti najbezbolniji način da kažu domaćoj javnosti da su im imperijalističke spletke u Siriji propale i da se opet moraju nakloniti sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu i tražiti halala od njega.
Takav razvoj događaja možda je i najbolji, da se jednostavno pokaže ‘velikima’ u svijetu da ne može uvijek proći njihova brutalna sila kojom potpuno uneređuju ovu planetu. Prema tome, dok stvari tako stoje, predsjednik manjeg bh. entiteta nema razloga za brigu i može i dalje izazivati koga mu drago. A to nije plaho mrsko ni njegovim političkim kompanjonima u Federaciji, jer i oni i njihove familije u tome osobno profitiraju.
U regionu jačaju zabrinjavajuće desne snage, što se najbolje vidjelo proteklih mjeseci u kojima su Zagreb i Beograd vodili (i vode) pravi diplomatski rat: Aleksandar Vučić optužuje Hrvatsku za veličanje ustaša, a Srbija je još poodavno rehabilitirala Dražu Mihailovića. Antifašisti su naprosto svuda u defanzivi, no gdje su Bošnjaci i gdje je BiH?
– To je tačno, ali to barem za nas u Bosni nije ništa novo. Mi smo to znali i iskusili tokom agresije na BiH i poslije toga. To je, zapravo, samo pokazatelj koliko Međunarodni sud pravde za ratne zločine u Haagu nije dobro radio svoj posao i nije na adekvatan način sankcionirao tadašnji režim i političke vrhuške u ove dvije nama susjedne države. Premda težina krivice političkog i vojnog Beograda i Zagreba nije jednaka, kad su u pitanju zločini koje su proizveli u BiH tokom krvave agresije, ona je ipak bila dostatno velika i teška da su kvalifikacije i sudski epilozi u Haagu morali biti precizniji, oštriji i konzekventniji. Oni to nisu bili. Naprotiv.
Zagreb je nagrađen relativno brzim ulaskom u EU, a Beograd je već uvelike na putu da to u skorijoj budućnosti postane. Bošnjaci su u sredini. Nemaju kuda. Nebo je previsoko da bi se iznad svega toga izdigli, a u zemlju živi ne mogu. Dostatno su nemoćni i raspamećeni da, za sada, iščekujući milost iz Bruxellesa i prepušteni nesposobnosti, pokvarenosti i neutaživoj pohlepi svojih političara, budu, ne dao Bog, nova janjad za neka buduća klanja.
Je li izlaz u oslanjanju na Tursku?
– Nije, niti može biti, ni u kojem slučaju. Turska i njen narod jesu naši prijatelji. Vežu nas bogate povijesne i kulturno-civilizacijske veze. Ali, Turska nas ni ranije nije mogla naročito zaštititi. Danas to može još manje. Turska je sada gotovo na ivici građanskog rata, jer su njeni građani dobrano polarizirani. U zraku treperi ozbiljno pitanje: hoće li preživjeti ili će se raspasti. Previše je napetosti unutar zemlje, a vanjskih neprijatelja nije nikada bilo toliko još od Bitke na Galipolju. Ni od kakve pomoći nisu, čak, ni javne političke smotre koje režira njen aktuelni predsjednik. Turska jednostavno danas većma postaje žrtvom neobjašnjivih frustracija njenog predsjednika koji, usput budi rečeno, trenutačno najviše ugrožava interese turske države i terorizira turske građane. On, naprosto, na dnevnoj osnovi proizvodi neprijatelje unutar i izvan zemlje.
Svoje dojučerašnje prijatelje proglašava neprijateljima turskog naroda, a većma tursku državu gura u ruke onih koji nikada nisu prestali biti ‘tihi dušmani’ i turske države i turskog naroda. Štaviše, on s njima pravi političke dilove, dogovara neprincipijelne koalicije, nerijetko na štetu nekih drugih muslimanskih naroda i muslimanskih zemalja.
Mislite na Siriju?
– Još uvijek nam turski predsjednik nije objasnio zašto je skupa sa tradicionalnim neprijateljima muslimanskog svijeta bezočno i brutalno posljednjih godina rušio muslimansku zemlju kakva je Sirija? To je tako užasna mrlja na savjesti i turskog predsjednika i turskoga naroda kakvu jedva da su uopće imali u minuloj povijesti. Ili, kako je bilo moguće da u jeku razaranja Sirije i Iraka predsjednikova familija bezočno trguje ISIL-ovom naftom? Kako je uspio, ne trepnuvši, u kameru reći kako je ‘Gulenov pilot’ srušio ruski avion, pa ga je njegov bivši premijer Davutolu morao demantirati i reći da je on osobno naložio obaranje aviona?
Šta bi sve još mogao turski predsjednik, kome se uopće ne može više vjerovati, natovariti na pleća čovjeku koji čak nije u situaciji da se brani? Kako…? Zašto…? Lista takvih i sličnih pitanja na koja bi turski predsjednik jednom morao odgovoriti i svojoj i svjetskoj javnosti mnogo je dulja od njegovog spiska nerealnih želja koji isporučuje unaokolo. Valjda mu zato i treba žrtveni jarac, ali po svaku cijenu, da malo opere savjest i, eventualno, zataška neke stvari za koje bi mogao potegnuti ozbiljnu odgovornost i pred domaćom i pred inostranom javnosti. Boljeg žrtvenog jarca nema od bivšeg učitelja i prisnog prijatelja Gulena, koji već sada otvoreno traži međunarodnu istragu oko nedavnog navodnog vojnog puča.
Ali zašto? I sami ste pomenuli da su nekad bili prisni prijatelji, naš Hajro Somun je pisao o vremenima kada su zajedno pravili AKP. Čemu sad sve to i šta, po Vama, znači ovaj Gulenov zahtjev o istrazi?
– To će reći da čovjek nema šta da krije i da ništa nije učinio. No, turski predsjednik, unatoč tome, samo inzistira na njegovu izručenju bez ikakva dokaza i ijedne relevantne inkriminirajuće činjenice. Toliko je, inače, krvi i patološke mržnje na očima tog čovjeka ‘mrgodna lica’ prema gospodinu Gulenu koji je prije sedamnaest godina napustio rodnu Tursku i otišao u dobrovoljni egzil, prema čovjeku koji ga je načinio političkim liderom i koji je oblikovao predsjednikovu političku stranku, pa od te zle krvi i mržnje ‘mali sultan’ sa Bosfora nije uopće u stanju vidjeti ko su stvarni dušmani turske države i turskog naroda. Ostalo je još samo upitno jesu li motivi gospodina Gulena, kada je odlazio prije sedamnaest godina, bili isti kakvi su i motivi bivšeg predsjednika Abdulaha Gula ili doskorašnjeg ministra vanjskih poslova i bivšeg premijera Turske Ahmeta Davutolua, koji su nenadano ustuknuli i udaljili se od aktuelnog turskog predsjednika. Šta ih je to prestrašilo u manirima gospodina Erdoana, pa su tako naprasno uzmakli?
Je li to predsjednikova podivljala sujeta i nesnošljiva pomisao da se još neko usuđuje biti u srcu turskoga naroda, osim njega, ili je to ono brutalno preoravanje naselja, zna se čijih, na jugoistoku turske države koje bi aktuelnog predsjednika moglo dovesti pred međunarodni sud pravde zbog zločina nad vlastitim građanima? Osim da međunarodne udruge za ljudska prava budu žmirile na jedno oko. Ima tu još mnogo ili… ili, zbog kojih, možda, ovako besciljno srlja turski predsjednik i u posljednje vrijeme povlači političke poteze mimo zdrave pameti.
BiH i Turska
Bilo kako bilo, Bosna i Bosanci trebaju i dalje voljeti turski narod i poštovati tursku državu, znajući da je svaki politički lik, pa i ovaj aktuelnog predsjednika, prolazna pojava, ali se nikada ne smiju prepustiti naivnoj vjeri kako će ih ta država zaštititi i spasiti. Takve puste želje ovdje promiče tek nekolicina ljudi koja trpa novce od ‘silne turske finansijske pomoći’ Bosni i podiže svoje male porodične imperije, a od toga Bosna i njeni građani nemaju baš nikakve koristi. Turska država, uostalom, sada ima mnogo ozbiljnijih briga da bi se uopće bavila Bosnom i Bosancima.
Nakon pokušaja vojnog puča, turski predsjednik je od bratskih i prijateljskih zemalja zatražio zatvaranje lanca škola koje postoje i u našoj zemlji, ovdje je riječ o Bosna Sema sistemu, na čijem vrhu obrazovne piramide je Burch univerzitet i koje ovdje egzistiraju skoro dvije decenije. Albanija je, recimo, to već uradila, Kirgistan je, primjera radi, odbio: kako uopće objasniti takav zahtjev? I šta očekujete od domaćih vlasti?
– Da li je to bio pokušaj puča ili samo nevješto odglumljeni vojni udar, teško je znati, jer javnosti nisu predočeni nikakvi, ali baš nikakvi relevantni dokazi. Naprotiv, mnogi snimci koji su onu večer dospijevali sa ekrana državne televizije u najvećoj mjeri su, zapravo, poticali sa sirijskog i iračkog ratišta, a ne sa ulica Istanbula ili nekih drugih turskih gradova. Blagodareći aktuelnom predsjedniku, turska vojska je već poodavno postala tigar od papira, i teško da je mogla i pomisliti na izvođenje vojnog puča. Ako je to, zaista, bio vojni puč, kako to da nikome od predstavnika civilne vlasti nije pala ni dlaka sa glave? Tim prije, jer nam je, uglavnom, svima poznato kako je turska vojska nekoć izvodila vojne udare i kako su se oni završavali. O tome su već u skorije vrijeme govorili naši uvaženi politički analitičari i vrhunski poznavatelji prilika tog regiona.
Ali, nejse, pustimo neka vrijeme pokaže šta se te kobne noći zaista dešavalo u nekolicini turskih gradova i u čijoj režiji. Ono čemu mi u Bosni sada trebamo posvetiti dužnu pažnju, jest spisak želja koji aktuelni turski predsjednik šalje na adrese nekih, kako kaže, prijateljskih zemalja, pa i našoj. Na tom spisku želja, za sada, dominira jedna na kojoj se gotovo ultimativno inzistira: da se pozatvaraju sve obrazovne institucije koje se na bilo koji način vezuju uz ime gospodina Fethulaha Gulena, nekoć prisnog prijatelja i duhovnog mentora aktuelnog turskog predsjednika. Takav spisak, naravno, nije odaslan na adresu nijedne zapadnoeuropske zemlje, iako i tamo ima pozamašan broj takvih škola.
Je li razlog tome to što turski predsjednik te zemlje više ne smatra prijateljskim, ili je posve svjestan da bi takav spisak želja kod tamošnje vlasti naišao na podsmijeh i nevjericu?
– Pa dabome, jer to su ozbiljne zemlje i dobro znaju šta znači imati dobre škole i kvalitetno obrazovanje u državi. No, zna gospodin turski predsjednik da ‘prijateljske zemlje’ kojima se obratio sa takvim spiskom želja i nisu naročito ozbiljne, a još manje su svjesne njihove političke, a bogami, i religijske vlasti, jer su takve kakve su, šta društvu znače dobre škole i kvalitetno obrazovanje. To slobodno mogu reći, barem kad je moja zemlja u pitanju kojom nikada nesposobniji ljudi nisu vladali i veće neznalice držale raznorazna žezla u svojim rukama.
Znanje treba svijetu
Pitate me šta mislim o spisku želja koji je našim vlastima odaslao turski predsjednik: mislim da je, u prvome redu, mimo zdrave pameti. Škole koje su, što se Bosne tiče, na spisku želja gospodina Erdoana, najbolje su škole koje ima regija Balkana, a ne samo naša zemlja, a kao takve su podignute diljem planete, na svakom kontinentu. Zahvaljujući baš takvim školama, nešto je više svjetla u svijetu i u ovoj modernoj civilizaciji koja, inače, pokazuje nevjerovatnu sklonost mrklini i tami. To je jedna istinska imperija uma, kraljevstvo svjetla i oaza svakovrsna znanja koje svijetu danas treba koliko zrak i voda.
Osobno ne poznajem gospodina Fethulaha Gulena, osim činjenice da se zalagao za vrijednosti islama u Turskoj kada je većina Turaka u tadašnjoj kemalističkoj Turskoj krila da su uopće muslimani. Nisam od njega pročitao niti jedno slovo iz knjiga koje je napisao, premda su neke i u nas prevedene. O tome bi bolje mogli govoriti oni što su u džepove strpali hiljade Gulenovih dolara, promovirajući ga diljem bosanskih gradova, a danas se neki od njih tako nedostojno posipaju pepelom i javno tvrde kako su u šezdesetoj godini života ‘zavedeni’. Kako li bi morali biti zavedeni oni koje takvi danas podučavaju na našim religijskim obrazovnim institucijama?! Ali zato dobro znam šta je gospodin Gulen učinio u sferi srednjeg i visokog školskog obrazovanja.
Da je pameti i barem mrven mudrosti danas u svijetu, da ne kažem ovdje u nas, slavili bi ga kao malo koga u ljudskome rodu. Ali, znajući da u ovoj zemlji odavna nema ni pameti ni mudrosti, mada nije uvijek bilo tako, turski predsjednik tim prije upućuje ovdašnjim vlastima svoj samo njemu razumljiv, za mene osobno nečastan spisak želja.
(nastavak razgovora u Pogledima)
