Piše : Edin Urjan Kukavica
Bosna i Hercegovina, ni kao zemlja, ni kao država, ni kao „Bosna i Hercegovina“, nema nikoga ko bi je volio i zato je (za)štitio. Kao zemlja isparcelirana je i izdijeljena na besmislene i bešćutne administrativne dijelove i djeliće; kao država ima institucije koje postoje samo radi sebe, a odlučivanje je iz njih izmješteno u glave i ruke krunisanih klovnova, a Bosanaca i Hercegovaca je tako malo da su svi stali u rubriku „ostali“ i toliko su tihi da se objektivno, stiče dojam da i ne postoje. Imamo narodnjake i nacionaliste koji ne vole ni svoje narode ni svoje nacije ako nisu u njihovim strankama; imamo socijaldemokrate koji su to samo zato da bi se po nečemu razlikovali od narodnjaka i nacionalista, a u biti su dinosaurusi koje niko nije obavijestio da je pala kometa; imamo „građan(sk)e“ koji od svih građanskih prava znaju samo za svoja, jer njih troje su građani; imamo Republiku koja je sve samo ne republika, imamo Federaciju koja je najmanje od svega federacija… imamo gomilu sebičnih, samodovoljnih i samodopadajućih likova koji se stanovnika, građana, naroda i nacija sjete samo kad im živote treba učiniti težim i nepodnošljivijim. I niko od njih ne voli Bosnu i Hercegovinu.
Za sve njih Bosna i Hercegovina je mjesto na kojem se može dobro zaraditi, nekažnjeno ukrasti, neodgovorno ponašati, glumiti vlast i autoritet… ništa od toga ne zahtijeva nimalo emocija, osjećaja, pažnje i nježnosti. Svi se oni – pa i mi – ujutro budimo naspavani ili nenaspavani, bunovni ili svježi, odmorni ili još uvijek od jučer umorni, raspoloženi ili mrzovoljni, zijevamo i protežemo se, štagod… i nekome je prva misao Bog, a nekome kafa. Ali nikome, baš nikome, prva misao nije bošnjaštvo, srpstvo, hrvatstvo pa, ni bosanstvo, ni hercegovluk… To dolazi nekad kasnije tokom dana kad ljudima bez osobnog autoriteta, individualnog integriteta, osobnog suvereniteta, huljama i bijednicima koji nemaju biti na šta ponosni zatreba utočište od vlastite nemoći i inferiornosti pa izaberu nešto tako nejasno i nikada dovoljno objašnjeno kao što je nacija, socijaldemokratija, građanšina, politika, demokracija…
Demokracija je savršena maska savršene tiranije; u osnovi to jeste i (za)uvijek ostaje zatvor bez zidova u kojemu zatvorenici čak i ne sanjaju o bijegu. To je robovlasnički sistem u kojemu će podanici / robovi, biti sretni time da imaju dovoljno da jedu i piju i čime da se zabavljaju. Takvu demokraciju nije lahko svrgnuti: uvijek ima dovoljno robova koji su sretni ako su njihovi gospodari zadovoljni njima. Osim njih, ne znam puno sretnih drugih ljudi; znam puno siromašnih Bošnjaka, Srba i Hrvata i nijedan od njih nije ni naročito sretan što su njegovi narodni lideri bogati ljudi; a nijedan nije ništa više Bošnjak, Srbin ni Hrvat zato što je siromašan. Bosance i Hercegovce ionako niko ništa ne pita. Isto tako znam da nema zemlje na svijetu čija je sirotinja sretna, u kojoj nema neznanja i nevolje, čiji su zatvori prazni, na čijim ulicama nema prosjaka, čiji starci nisu u potrebi za pažnjom i brigom, u kojoj porezi ne pritišću… No, kažu da u mnogim od tih zamalja vladaju mir, red i rad i da se na ulicama i u parkovima (oni imaju parkove) vidi da ti ljudi, stanovnici i građani, vole svoju zemlju. Bosnu i Hercegovinu, vidi se to po nemiru, neredu i neradu pa i po ulicama i parkovima koje nemamo ne voli niko.
Možda i ne znamo šta je to ljubav prema zemlji, ono što zovemo domoljubljem? Domoljublje je štititi i čuvati, stajati uz svoju zemlju sve vrijeme, a uz vlast samo kad to zaslužuje. (Mark Twain) To znači stajati iza predsjednika ili bilo kojeg javnog dužnosnika samo onda i onoliko koliko on stoji uz zemlju. Domoljubno je podržati ga u mjeri u kojoj on učinkovito služi zemlji i državi (svim njenim stanovnicima), a nedomoljubno je ne suprotstaviti mu se u mjeri u kojoj zbog neučinkovitosti ili na neki drugi način ne uspijeva braniti svoju zemlju. U oba slučaja nedemoljubno je ne govoriti i ne reći istinu, kako predsjedniku tako i bilo kome drugo. (Theodore Roosevelt) Oni koji zdušno kimaju glavama predsjedniku, bez obzira kakve gluposti, laži i izmišljotine govorio, unaprijed zaslužuju prezir. Mozak su očigledno dobili greškom jer im je za ponašanje i kičmena moždina previše. Tu civilizacijsku sramotu treba hitno otkloniti jer od takvoga nema koristi ni predsjednik ni zemlja…. Radije bih bio rastrgan na dijelove nego da budem dio tako ispraznog djela! (Albert Einstein)
No, razgovarati o lijepim stvarima pa i raspravljati o ružnim, sa ljudima koji su se odrekli zdravog razuma u ponašanju i vladanju, čija se životna i politička filozofija temelji na držanju ljudi i zemlje u zaprepaštenju i strahu isto je kao davanju lijeka mrtvom ili prisiljavanju nepismenog da uči čitajući. Drugim riječima, ovoliko drskosti, bezobrazluka i sebičnosti mogu pokazivati samo oni koji ne vole nikoga i ništa osim sebe, ne misle ni na koga i ni na šta osim na sebe, koji su navikli da im se čini, da im se ustupa i da im prolazi sve što namisle. Vjerovatno nikada nećemo doznati ko i koliko im je učinio, ustuknuo pred njihovim glasnim i agresivnim nastupom i šta im je sve prošlo na štetu svih nas… e da bi ovim drugim prošlo nešto drugo na ništa manju našu štetu. Na štetu našeg mira. A dokle god nismo mirni… dokle god mir nije siguran i neupitan… dokle god naš mir nije posao, stan, struja…dokle god smo u stalnom histeričnom napadu… dokle god našim osjećajima, emocijama i živcima vlada strah i dokle god u onima koji nisu ratovali postoji želja za ratom… dokle god se ljudi trzaju kad lupnu vrata očekujući da u njima vide lika bez vrata… nema nevinih i nema nedužnih i nema dobrih; svi su krivi i svi su nam dužni i svi su loši… a ni mi nismo ništa bolji od njih dok ne shvatimo da je u našoj moći da svijet započnemo iznova tako što ćemo konačno, početi voljeti svoju zemlju.
Ovo su teška vremena… od onih u kojima se kušaju ljudske duše. I najveći domoljubi u ovoj će se krizi izgubiti volju za služenjem svojoj zemlji…. sve dok ne shvatimo da ako postoji problem onda postoji i rješenje… ako već mora biti problema i rješenja neka to bude u našee vrijeme da bi naša djeca mogla imati mir. I da bi imali šta voljeti…
Patria
