„Srebrenički Inferno“ objavljen u Sloveniji, Hrvatskoj i Makediniji

SREBRENIČKI INFERNO“ OBJAVLJEN U SLOVENIJI, MAKEDONIJI I HRVATSKOJ Umjetnička istina o genocidu nad Bošnjacima

„Srebrenički Inferno“ Džemaludina Latića u ovome mjesecu, povodom 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, objavljen je u trima susjednim zemljama. 

U Sloveniji je to, u dvojezičnom izdanju, učinila ljubljanska izdavačka kuća UMco, a prijevod je sačinio jedan od vodećih slovenskih prevodilaca Branko Gradišnik, koji je napisao i pogovor kao i potrebne komentare.

Na albanskome jeziku ovo potresno djelo objavila je izdavačka kuća Adnana Ismailija Logos (sa svojim filijalama u Prištini i Tirani) u prijevodu Shkëlzena Halimija, dok je predgovor napisala Maide Bardhi-Ceka.

Piše Luko Paljetak, thebosniatimes.ba

Dante Alighieri stvorio je Pakao u 34 pjevanja s 4720 stihova i podijelio ga u devet krugova, Džemaludin Latić Srebrenički infernoiskazao je u 18 pjevanja s 2076 stihova. Moglo bi se pomisliti da će se Latić u svojoj namjeri, u svom osjećaju duga (din)[1] da stihom izrazi svu patnju i sav užas kroz koji je njegov narod u srpnju 1995. prošao u Srebrenici, »simbolu kulminacije stradanja muslimana na Balkanu«, okrenuti viziji pakla Abu Al-Alā al-Ma'arrija[2] iz njegova djela Poslanica o oproštenju, ali on se obratio Danteu svjestan da će oslonjen na univerzalnu snagu njegovaInferna svojim Infernom pokazati što može i mora poezija koja »spašava Narode i ljude«, parafrazira li se pitanje Czesława Miłosza što ga Latić uzima za moto svoje poeme, s još nekim stihovima iz Miłoszeve pjesme Pristup. Latić se dakle okrenuo drugom, po iskustvu patnje drukčijem pjesniku našavši u Danteu[3] vjero/dostojnijeg vjesnika.[4]

Upravo Dante, kao drugi i stranac, postaje bitan za Latića, »za čovjekovu pravednost ili priznanje istine sa svakom pojavom i prihvatanje njezine neizbrisivosti iz svega što je u obzorjima i ljudskim jastvima.«[5] Dante kao »vjesnik je primio i prenosio Objavu na jeziku svog naroda. Kako je suština Objave,[6] koja mora biti određena kao čovjekov postojani dug prema Bogu, vazda jednaka, ona je iskusiva u svakom jeziku, iako je svaka od njih izvorno objavljena samo u jednom. To znači da je Objava prevediva iz jednog u svaki drugi jezik. Suština svakog vjesništva jest napominjanje ljudima Jednosti kao njihove najdublje srijede ili izvora njihove ljudskosti.«[7]

Dante je poticaj za svoje putovanje u podzemlje zacijelo dobio i »smjerajući na riječi kralja Ezekija: ›Ego dixi dimido dierum meorum: Vadam ad portas Inferi.‹«[8] Latića je na pisanjeSrebreničkog inferna potaknulo, kako sam kaže u podnaslovu prvog pjevanja, »traženje utočišta kod Stvoritelja od džina i šejtana kako bi nas spasio od njihova utjecaja s obzirom na to da je u ovoj poemi riječ o svijetu njihovih pobuda«, a poticaj mu je iskustvo užasa i patnje što ih je u logoru za silovanje doživjela Neznana sestra Bošnjanka kojoj ‒ jednoj za mnoge ‒ Latić to djelo posvećuje, preuzimajući u njemu njezin glas.[9] U tome je bitna razlika između Danteova i Latićeva postupka. Dante govori u svoje ime, a Džemaludin Latić u ime tragičnoga ženskog lirskog subjekta, čime postiže izražajnost. Prihvaćanje njezina ja znači i priznavanje postojanja u granicama određenim s ti. »Zato je trpljenje i podnošenje tistva uvjet za dostojanstvo jastva«,[10] a do toga je Latiću najviše stalo.

S tim ciljem Latić piše Srebrenički inferno. Prihvaća poeziju kao oruđe, nastoji postići ono što i sam Dante, ono što Osip Mandeljštam naziva »izvršiteljsko razumijevanje«, a ne samo ono što »reproducira i prepričava.«[11] Želi da se njega-nju čuje izravno, bez deskriptivne slikovitosti koja, dakako, također pripada izvršenju naredbe, hoće da ga se shvati kroz čisto količinsku prirodu tvorbe riječi, onih standardnih, onih arhaičnih i onih preuzetih iz lokalnog idioma. »Čitajući Danteova pjevanja, kao da dobivamo priopćenja s prostora ratnih operacija i najviše po njima pogađamo kako zvuči simfonija rata (…).«[12] Čitajući Latića, ne nagađamo nego osjećamo: detalji što ih on niže ispunjavaju svoj funkcionalni prostor, dobivaju svoju dimenziju. U njoj stvarnost što je prožima prestaje biti slika same sebe, nadilazi je da bi postala još stvarnija u borbi za pravdu i pravednost unutar obzorja u kojem se zločinački ne želi priznati da je Istina pojavnost svijeta, da čovjek kvari njezinu pojavu u njemu činjenjem nepravde njezinim znakovima, u njemu i u sebi.

Latić preuzima Danteov jampski jedanaesterac, ali često ga čini hromim i češće rabi asonance da bi tako i oblikovno/zvukovno izrazio hrapavost i nesklad što ga zlo i zločin stvaraju u svijetu namijenjenom pravilnim ritmovima i čistim rimama.

Danteov Inferno, a osobito Purgatorio slave ljudski hod, veličinu i ritam koraka, stopalo i njihov oblik. Korak, spojen s disanjem i zasićen mišlju, Dante shvaća kao početak prozodije.[13] Hod Latićeve Neznane Bošnjanke hod je poniženja u paklu užasa, ljudska veličina i ritam koraka što idu iz jedne vlastite patnje u drugu, stopalo i njegov izranjeni oblik što gazi kroz krv nevino zaklanih, silovanih i oderanih, korak spojen s disanjem u hropcu, zasićen mišlju na neizbježnu, ničim opravdanu i zasluženu smrt. Takav korak prožima Latićevu prozodiju, u istom ritmu jamba, u tercinama koje u Latića jesu i drukčiji znak trojnosti, ali i stube kojima se i on kao i Dante uzdiže iznad mržnje i besmisla znajući da »takva djela iscjeljuju i nagrađuju, ona nas uzdižu (…) sa ove zemlje bremenite (…) ‒ lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto na zemlji a grane prema nebu: ono svoj plod daje u svako doba koje njegov Gospodar odredi.«[14]

Dantea kroz Pakao po njegovoj slobodnoj volji prijateljski vodi učitelj mu Vergilije, Latićevu junakinju kroz pakao logora i klanja prisilno vodi njezin krvnik i silovatelj, ubojica njezina muža, sina i kćeri, naslađujući se njezinim tijelom i njezinom patnjom. A volja Tvorca bila je da ona živa iziđe iz tog mjesta »beščašća, stradanja i muka«[15] i da, na usta autora, svjedoči o tim grozotama, da ih, u ime onih koji nisu preživjeli, ispriča onim sretnima koji to nisu doživjeli. »Junak je (…) Božanske komedije čovječja duša sa svojom razumnom ljubavi koja može da bude sjeme svakog dobra i sjeme svakoga zla, prema tome da li se obrće nebeskim dobrima ili zlu, prema tome ›kojemu će se privoljeti castvu‹. (…) Prema tome je Pakaorazdijeljen na tri grešna raspoloženja: neuzdržljivost (lonza, pantera), nasilje (lav), nevaljalstvo (vučica) (…). Dosta će biti još da napomenemo (…) da su u Paklu osuđeni neuzdržljivi sve do šestog okruga, dakle bludnici, proždrljivci, rasipnici, tvrdice, plahoviti i ljenici, pa dalje nasilnici, dakle ubice, (…) hulitelji, sodomiti itd. Najzad nevaljalci (opaki) varalice svake fele i izdajnici (…).«[16] Bošnjankin dželat-mučitelj spoj je pantere, lava i vučice, u njemu su koncentrirani svi navedeni grješnici, on je njihov kondenzat: »On vođaše me, pred sobom sprovodi / leđa bodući moja bajonetom / kao da marvu na pijacu vodi, // i tek tada se na treće okretoh, / na šćer, djevojče što viš’ mene staja / ko kamen nijemo, posve oduzeto! // Branila se od njihvih nasrtaja /ko od poskoka kada nas salete, / dozivala me u mnoštvu grcaja, // al obje bjesmo uznice sapete, / žrtve u mreži tmastoj smrtonosnoj!«[17]Latićevo prvo pjevanje zato je zaziv protiv zloduha.[18]

»Čovjek kao takav jest život, svijest, volja, moć i govor.«[19] Takva je i Latićeva junakinja, odnosno on u njezinu glasu. Sve joj to krvnik oduzima šejtanski utjelovljujući smrt, ne-svijest, ne-volju, ne-moć i ne-govor. Usmjeren posve prema ništosti on je negacija mira prema kojem čovjek kao miritelj mora težiti. Pripadnik je svijeta koji »pun je džinskih pobuda i vraž'jih / i nema duše da je neće smorit / miso da kandže iblisovske sijevnu, / ko požar kad se u bijesu razgori, / pored njom mirnom, u goropadu gnjevnu / kad izviju se sa bunjišta zala.«[20] On je od onih koji: »Kad im se kaže: ›Ne remetite red na Zemlji!‹ ‒ odgovaraju; ›Mi samo red uspostavljamo!‹«; od onih koji: »Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ›Vjerujmo!‹ ‒ a čim ostanu sa šejtanima svojim, govore: ›Mi smo s vama, mi se samo rugamo.‹«[21]

Srebrenički inferno napisan kao »pismo Danteu Alighieriju iz Bosne« Džemaludin Latić vrlo je pomno komponirao usredotočivši se na sudbinu pojedinca, izbjegavši tako opasnost masovki, raspršenost, kao i moguću patetičnost. Dovoljna mu je tragičnost lika glavne junakinje i pojedinih sudionika istih grozota i muka. Izdvajajući pojedinačno, autor snažnije podvlači ono kolektivno koje na taj način postaje intimnije, prisnije onima na čiju sućut poema i računa, kao što na to računa i Dante. Latić pritom ne pravi ono što Lujo Vojnović naziva transakcija s čistim osjećajem, u stanju je da »ni u trenutku najvećeg zanosa, najveće subjektivnosti ne zaboravi vrhovni cilj objektivnosti koji je sebi postavio«,[22] ustrajno radeći na neposrednom značenju riječi s ciljem koji je više nego tek puko uobičajeno »učesništvo u zvaničnim lažima«, kako je istaknuto u motu poeme.

U prvome pjevanju Neznana Bošnjanka traži utočište kod Stvoritelja i obznanjuje svoju namjeru da »sretnim« ispriča proživljene strahote. Drugo pjevanje govori o opsadi njezina zaseoka, o zaklanom joj sinu i mužu i odvođenju u logor. U trenutku kada ugleda tako usmrćene svoje najdraže, muti joj se razum i ona pada nauznak. Latić tu tada pokazuje i svoju umješnost i svjedoči svoju vjeru: njezini najmiliji pokazuju joj se »odozgo, nježno, ko da bi me rado / grlili takvi, grla krvavoga…, / dok u visu roj bijelih leptira, / prestrašeni od prizora toga, / pokrivaše ih ‒ uz žamor tekbira, / koji odnekud tekli su slapi! / I tada duša, u dnu svoga vira, /gdje se Božanske znaju cijedit kapi, / objavi sebi: ›Ah, to su meleci«, / te se pridružih, molitvu zavapih…«[23] U trećem pjevanju čujemo molitvu sužanja dok »krvnici hrču kao ovnovi«; sve svedeno na pakleni mrak logora u kojem jedini svjedoci jesu ‒ zidovi i, dakako, Onaj koji sve vidi. Četvrto pjevanje prizor je silovanja i dijaloga između »besramnika i žrtve«. Stare pogrde i mržnja[24] ugrađeni su u stihove, kao što su u postupke krvnika ugrađeni razlozi toga zlodjela zaodjenuti starim tlapnjama velikosrpske politike: »Ova osveta je svima vam za jučer / kad kotile ste izdajnike roda / sred Kosova polja štono je potučen! // Sada vas naša kalemi oplodnja, / na vama ćemo izgraditi Srbiju / od Karlobaga do slavonskih voda! // Lezi, Turkinjo, sve dok se ne sliju / sjemena moja do dna lijehe tvoje!«[25] To pjevanje ne može nego završiti kletvom, jer: »Čovjek i proklinje i blagosilje.«[26] Peto pjevanje zaprema bolno sjećanje na sretne dane mladosti i ljubovanja s onim s kojim će roditi sina, a zatim i kćer koji u tom paklu padaju od krvnikove ruke. Opet se javljaju čudesni zborovimeleka da ublaže boli te izmučene duše, same »među čet'ri zida, (…) sa Bogom čije svojstvo čuje / Janusa kako u tami ribe rida.«[27] To njezino sjećanje na nekadašnju sreću ‒ a »veće boli ne imade, / već sjećati se svojih sretnih dana / u nevolji«, piše Dante (Pakao, V., 121. ‒ 123.) ‒ umetnuto je u ovo pjevanje istom vještinom kojom je to učinio i Ivan Goran Kovačić u X. pjevanju Jame s kojom je ne samo temom nego i izražajem[28]Srebrenički infernopodudaran. U šestom pjevanju govori se o novim strahotama: krvnici »uvode susjeda i prisiljavaju ga da siluje svoju sestru po vjeri«, što on odbija po cijenu života, o čemu doznajemo u sljedećem pjevanju u kojemu se »tuguje zbog žalosne sudbine muslimana na Balkanu.« Osmo pjevanje Bošnjankina je tužbalica za tim malim velikim čovjekom »živo oderanim na kraju logora.« Misleći na krvnika, autor se, citirajući izvorno Kur'an, pita: »Zar čovjek misli da ga nitko ne vidi?«[29]

Deveto pjevanje prepuno je zbivanja: krvnici psuju Allaha, Bošnjanku prisiljavaju da gola klanja pred njima. Ona odbija, a zatim, ucijenjena da će vidjeti svoju kćer, ipak to čini klanjajući se u zanosu molitve, doživljavajući pritom duhovni susret i razgovor s ubijenim mužem. Krvnici, dakako, zatim i njezinu kćer i druge djevojke odvode u nepoznato. Za krvnike »bog je plav« jer oni su »nebeski narod«. U tome i jest korijen rata i zločina: »U takvim okolnostima narod ›s pravim bogom‹ osjeća se sposobnim da svoj najviši cilj[30]ozbilji bez drugih i mimo njih. A ako su oni na bilo koji način prepreka takvom cilju, onda je dopušteno nasilje prema njima i to ›u ime našega boga‹.«[31] Prizor poprima razmjere antičke tragedije. »Oh, kakvog strašna i sablasna čuda! / O, da bogdo se nikada ne rodih, / il da sam kamen, a ne majka huda!«,[32] vapi Neznana Bošnjanka. U sljedećem pjevanju krvnici je preprodaju »za zlatne minđušice izgubljene iz ušiju neke djevojčice i prebacuju u druge logore ‒ bordele.« O njezinim pokušajima samoubojstva govore tercine jedanaestog pjevanja. Susrećemo mnoštvo zarobljenih i silovanih žena, čitamo o prvom porođaju u logoru i smrti te nesretne majke koju Bošnjanka stoga vidi u raju.[33]

Dvanaesto, najdulje pjevanje po snazi tragičnih prizora ‒ pokušaj pokrštavanja, klanje dvaju mladih mu sinova i kćeri pred njim i njegovom ženom ‒ usporedivo je s tragikom XXXIII. pjevanja Danteova Pakla. Ponesen slikama strahota oblikovanih vlastitim perom autor se i u svoje i u Bošnjankino ime obraća čitatelju: »Daljnji je govor, štioče, potresan / kolik pređašnji, i tvoja će slutnja / i bez mog pera otkrit naum bijesan // u kome pade, ko cvat janjka žuta, / glavica ženska!«[34] U trinaestom pjevanju, »nakon višegodišnjeg boravka po logorima za silovanja«, krvnici protjeruju žene i djecu. Čuju se rafali. Žene bježe. S njima je i Bošnjanka s malim jetimom (siročetom) kojeg je uspjela spasiti iz logora. Nastoji s njim pobjeći što dalje od Srebrenice na koju je »kiša bombi i kuršuma / u kosom mlazu, kao smrtno sjeme, // pljuštila strehom i sredinom druma! / I ne bi mjesta ni koliko igla / a da ga s brda i okolnih šuma / mahnita kob u zrnu nije stigla.«[35] Bježi prema zapadu »gdje sloboda bljutava će čekat / ukol'ko noga do nje nas skobalja.«[36]

Petnaesto pjevanje otvara se Danteovim stihom: »baš kao ptice kad su na vab zvane.«[37]Tom posudbom opisuje Latić kolone žena koje se susreću na gori što je uspoređuje s gorom Gilbojskom aludirajući na Drugu knjigu o Samuelu »u kojoj se govori o izraelskom kralju Šaulu kome su Filistejci pobili narod na gori Gilboi.«[38]

Brojne aluzije i citati ne samo iz Kur'ana nego i iz Starog i Novog zavjeta te drugih djela govore o temeljitosti autorove pripreme za pisanje te poeme, o širini njegove obaviještenosti i sposobnosti da preuzeti citat organski uklopi u cjelinu, otkrivaju njegovu erudiciju ili, točnije, ono što Mandeljštam naziva »klavijaturom pamćenja«,[39] ali i oko i »uho, koje pamteći duboko«,[40] ispisuje tercine tog Inferna. Bošnjanka susreće Židovku, službenicu Ujedinjenih naroda. To je autoru prigoda da razvije misli o islamu i židovstvu, o sličnosti sudbine bosanskih Muslimana i Židova, da se kritički obrecne o svjetske velesile. Dijalog između Bošnjanke i Židovke nastavlja se i u sljedeća dva pjevanja. Doznajemo kako je Bošnjanka spasila toga jetima pošto su mu krvnici ubili majku i dvije sestre, stvorivši u opkoljenom polju geto pokolja. Židovka joj priča o sudbini svoga naroda, pokušava je utješiti riječima: »›Adonaj, Bog naš vaše suze broji‹«,[41] govori joj o Spasitelju »koji u pashalni dan će // doći, da nas privede općem miru, / kad narodi će mačeve pretopit / u plugove, i Zemlja u svemiru, / prvi put otkad Abeljevu popi / krv, javiti da nema zlokovarstva, / da se ćud vuka u janjeću stopi, // da stupa novo doba ljudskog carstva…«,[42] ali Bošnjanka samo zdvojno odmahuje rukom.

U završnome, osamnaestom pjevanju koje autor naziva Epilog, Neznana Bošnjanka je u Ravenni, gradu u kojemu je Dante pokopan. Kršćanka Marija ‒ neka vrsta Bošnjankine Beatrice, ako se Ravenna nakon pakla Srebrenice može smatrati Rajem ‒ prima nju i njezino siroče. Autor na usta svoje junakinje izlaže »muslimanske poglede na Mejrimu, majku, i Mesiha, njezina sina Isaa, odnosno Isusa«, s ekumenskom namjerom pomirenja gledišta islama i kršćanstva, kao što je to u prethodnom pjevanju činio uključujući i židovstvo, razvijajući misao o potrebi tolerancije, uklapajući se tako u pitanje: »Šta jeste jevrejski, kršćanski ili muslimanski uzor? Gdje je on utemeljen i kako može biti dosegnut?«[43] Jer: »To su pitanja koja bi valjalo razlučiti prije nego što neprihvatljive pojave ugrožavanja ljudskog dostojanstva budu predstavljene kao ›jevrejske‹, ›kršćanske‹ ili ›muslimanske‹. Ako su jevrejstvo, kršćanstvo i islam putovi bogu koje je On objavio ‒ a to jesu prema svjedočenju Jevreja, Kršćana i Muslimana ‒ onda su pojave zla i ružnoće pitanja ljudske neozbiljenosti koja ne poriču tradicije u njihovu izvornom značenju.«[44] Upravo zbog toga Džemaludin Latić svoje djelo završava s nadom u »rađanje nove radosne vijesti za čovječanstvo«, posljednje stihove poeme, objašnjava on, u Danteovu duhu obasjava sjaj »s pogledom na ›zvijezde‹, kao što završavaju sva tri dijela Danteove trilogije.«[45]

Srebrenički inferno jedinstveno je djelo i po tragičnom povodu koji ga je iznjedrio i po načinu na koji je napisano, usredotočeno na sudbinu Neznane Bošnjanke i nekolicinu drugih likova iza kojih stoje stvarne osobe.[46] Obezimenjene one imaju veću snagu, postaju likovi univerzalne ljudske vrijednosti i dostojanstva pogaženog krvavom rukom krvnika u najstrašnijem ratu ovoga našeg doba i stoljeća o kojem su Djeca cvijeća, u minulom, zanosno pjevala kao o dobu Aquariusa, sveopće ljubavi i mira, a…

Čini se da ima pravo Mandeljštam kada kaže da »pogrešno je zamišljati inferno kao nešto prostorno, kao nekakav spoj golemih cirkusa,[47] pustinja s vrelim pijeskom, smrdljivih močvara, babilonskih gradova i crveno usijanih džamija. (…) Krugovi pakla nisu ništa drugo nego Saturnovi prsteni emigracije.«[48] Tako, čini se, treba shvatiti i rasežnost Latićeva inferna. U njegovu središtu jest onaj za prognanika/patnika/žrtvu »njegov jedini, zabranjeni i nepovratno izgubljen grad raspršen posvuda ‒ on je njime okružen.«[49]

Džemaludin Latić u Srebreničkom infernu stvorio je snažno, duboko dojmljivo djelo kojim je na najuzorniji način u službi istine i ljudskog dostojanstva odužio svoj dug.[50]

Luko Paljetak

(The Bosnia Times)