Kolumne

Psovka i njena čednost

Autor: 

Foto: Slavica Miletić

Nekako je ovlašno promakao jedan ogled na Peščaniku o psovkama. Pre svega o onom njihovom obliku koji je legitimno ugrađen u nedovoljno dobro definisanu oblast, poznatu kao „javni prostor“. Psovka je oduvek integralni deo modela simboličkog opštenja, (deo jezika kao njegovog sredstva, jezik sam) i ne podleže generalnoj anatemi, niti se može eliminisati nadmoćnim propovedima o prostaštvu.

Sklon sam da branim odličan naslov Dejana Ilića u Peščaniku koji glasi: „Jebo vas ministar“, te mislim da ni u povodu za takav izbor (prvomajski radnički protesti), niti u njegovom leksičkom ritmu nema mesta za zgražanje: psovanje je legitimni način distribucije poruka, uz samo dva mala uslova: da glagol ima svoju (literarnu) ili javnu funkciju, i da sintagma sa izvršnom radnjom, ili njenim nagoveštajem, ne bude skaredna nego prirodna.

Nije moguće poravnati prostaštvo sa psovanjem. Psovka je neizbrisivo atavističko nasleđe, endemski jezički izraštaj nastao na mukama, patnji, ekscesima, duhovitosti i odbrani od licemerja. Ona je jezički, kulturološki, komunikološki, socijalni, folklorni i filozofski fenomen. U nekim kulturama ona se smatra pretečom jezičke simbolike; moguće je da je mehanizam govora počeo da se razvija u nezamislivom konfliktu sa okolinom, dakle sa početničkim verbalnim mucanjem i „jebanjem svega oko sebe“. Jer šta bi primat sa ljudskim likom poručio opasnom svetu u prvom poimanju njegove surovosti?

Skoro da sam uveren da je psovka primatna filozofska kategorija i to u predfilozofskom vremenu. Nadam se da će se sa takvom hipotezom složiti moj vrli prijatelj Ivan Milenković: Jebi ga, tako mu je to, šta da se radi. Nazovimo ovo vežbom iz ravnodušnosti ili nemoćnog, ali ipak spasonosnog blejanja pred glupom silom vlasti, na primer. Filozofija u esencijalnom obliku dakle, preteča svake ideje o odgovoru na pitanje šta je čovek u tome šta zaista jeste. Ovde čovek nije ništa, mož’ ga jebat. Nije psovka, glupost je prostaštvo.

Pred navedenom psovkom može se naslutiti objašnjenje i uteha: jebi ga, šta je da je – tu je. Doveka trajati neće!

Ovaj komunikološki uvod o jezičkoj funkciji nekih glagola u uspostavljanju bitnog odnosa među bićima koja govore nipošto nije apologija psovke. Bar ne po svaku cenu. Ali, stav da je, na primer, Velja Ilić prostačina zato što psuje i „napušava“ koga stigne, dakle i muško i žensko, i sve što mu zamakne pod jezik, pogrešan je u svom vrednosnom ishodu. Nije prostaštvo dotičnog nastalo upotrebom psovki, ono je skoro pa sedimentno, nataloženo godinama u ambijentnu gde ga je Velimir negovao, a ono (prostaštvo) bez štednje na materijalu oblikovalo njega. Psovka, koju je on obogatio, nakitio i rasprostro tamo gde treba, samo je nastrana epika, nastala iz onoga što on u biti jeste. Psovka je u tom slučaju samo oruđe, trivijalni nakit na deponiji, a nikako suština.

Psovka je i civilizacijski fenomen. Vreme, kulturni ambijent, razvoj društva, tehnološki bumovi, literarna sterilnost nikada joj ništa nisu mogli. U stvari, ona je neodvojiva od vremena, neuništiva, ne može se amputirati iz osetljivih sfera kulture i umetnosti. Koliko je ima u životu, takva kakva je, malo adapirana, ponegde umivena, negde sva iz blata i socijalnog dna stigla je u literaturu, pozorište i film, postala oruđe za umetničku transpoziciju eksplicitne seksualnosti, čak indikator sočne čistote jezika, koji u svom bogatstvu a i oskudnosti nikada ne može biti čist, no samo sterilan.

Ne mislim, naravno, da psovka neizbežno obogaćuje jezik, niti da ga čini manje čistim (od čega?) ali zamislite Henrija Milera i njegova najveća dela (Rakova obratnica, Jarčeva obratnica, Neksus, Seksus itd) osakaćene izbacivanjem kompleksne literarne opscenosti. Nije Miler svoje psovke i eksplicitni senzualni jezik uzeo iz literature koju je najpre smislio, no je literaturu stvarao jezikom koji mu je bio i te kako znan. Njegova prepiska sa Anais Nin, prepuna intimnih detalja koji bi morali da izazovu filistarsko gađenje, u suštini je vrhunski književni rad u četiri ruke, antologijska je ljubavna prepiska o čarima opštenja, bez ikakvih barijera ili erotske autocenzure, ili redukcije najuzbudljivijih trenutaka.

Zastrašujuće brutalni Markiz de Sad, sa svojih 120 dana Sodome, konačno je postao klasik. Mučno je čitati, tegobno prihvatiti njegovu groznu priču, ali kad se posle velikih muka savlada neverovatni otpor, to je sjajna literatura.

Ima ovde mesta za mnoge, ali samo da ne zaboravim Bukovskog i njegovog Bludnog sina, ali i Karminu Buranu Karla Orfa, sjajnu opscenu muziku o nesputanom hedonizmu srednjeg veka. Je li zaista taj vek bio tako mračan? Čujte samo psovke radosti u lovu, slobodnoj ljubavi ili deonicu O, fortuna!

Psovka je u nas istinsko nacionalno blago. Da li je Crven ban prostački zbir narodne poezije? Naravno da nije. Etnografski spisi sadrže najtipičnije psovke, koje se neće ugasiti, čak i ako se zagube. Njihove maštovite dorade kraja nemaju.

Psovka je i izraz otpora prema nečemu. Najčešće je to vlast. Ljudi su psovali vlast i onda kada se za takav prekršaj odsecao jezik. U narodnom predanju, psovka ima beskonačno mnogo varijacija, višestruku kreativnu obradu i mnoga nazidavanja, divne duhovite obrte. Volim primer, naveden u anegdoti iz leskovačkog kraja. Čoveka je naljutilo prase, koje mu se izmaklo, a on nikako da ga stigne. Pa u svojoj nemogućoj jezičkoj konstrukciji, nastaloj u velikoj ljutnji na živinče, on koristi prošlo vreme u futuru: „Jeb’o sam te kad te u’vatim!“

Dopada mi se dosetka pesnika Petra Pajića. Na jednoj književnoj večeri gde smo zajedno gostovali, njegov komentar o dodirljivim i nedodirljivim nacionalnim svetinjama, glasio je: „P…a, najjeftinija srpska reč!“ Na hedonističkom skupu na travi, to bi dakle bio piknik sa jagnjetinom, (imao sam čast da budem tamo), jednog velikog slikara i karikaturistu ujeo je obad za vrat. Ona gadna, krvoločna mušica koja napada uglavnom goveda. Umetnik je riknuo kao zver, uhvatio se za mesto obadovog napada i uputio ovu psovku odbeglom insektu: „Jao, jebem ti majku milosnu u p.čku žalosnu!“ Savršeno.

Posle jedne od posete ovdašnjeg gazde Angeli Merkel i njegovog insistiranja da su njih dvoje veliki prijatelji i da su na „ti“, satiričar je napisao kratku pesmu u kojoj se psuje, ali sa razdelom: „A je li bre/ zar si ti sa njom na du/ jebem te u pe!“

Rekao bih da je u modernom srpskom govoru psovka dokazala svoju gadnu narav, ali i šarmantnu čednost. Ne može se sklonti u stranu, nije sklona odbacivanju, opire se zaboravu. Tu je, ne da se nikako, jebi ga. Psovka, sama po sebi, nije prostačka, ona to može da postane „u kontekstu“, ili ako je njen smisao u konstruisanoj, uvredljivoj skarednosti.

Daleko je opasniji javni govor političkih ikona Srbije, koji ne moraju da psuju da bi legitimisali svoje prostaštvo. Laž je prostačkija od psovke. Višesatni ekspoze je prostački nalet bez presedana, uvredljiva tirada za sve koji moraju da slušaju, psovka u pauzama bi došla kao sveži vetar: ma zajebi bre, majmune, umukni! Siromaštvo društva je posledica elitnog prostaštva, ponor srpske kulture i umetnosti ima iste povode. Udvorištvo i lakejstvo, uloga seiza i posilnog, gubitak samopoštovanja i ljudskosti prostačkiji su od svake, pa i najgadnije psovke. Odlikovanje Dragice Nikolić jeste prostački čin, kao što je njeno uzdizanje iz ničega do vrhunaca finansijske moći, trijumf prostaštva. Primitivizam u rijalitima ne ilustruju psovke, nego ambijent koji od nekadašnjih ljudi stvara egzibicionističke utvare, pokazujući da živimo u nezamislivo zagađenom svetu.

Saobraćaj u Srbiji, nasilje na ulicama, tvrdnje vođe da su građani tupavi bednici, govori Rističevića, Martinovića i Atlagića – sve to u sebi sadrži akumulirano, nepodnošljivo prostaštvo i takva se infekcija širi društvom, kao pandemija, pred kojom je psovka samo dobroćudni, folklorni bunt, katarza i odbrana sebe od prostaštva kome se ne vidi kraj.

Ovaj tekst nije apologija psovke kao dragulja u „javnom prostoru“, jer ona je samo ono što jeste: značajan deo jezika kao žive materije u kojoj je psovka besmrtna i ne može se ignorisati, ukinuti niti proterati.

Juče sam čuo starca, koji je svoj glagolski monolog ili dijalog, ko zna šta je to bilo, izložio pred kasom jedne oveće bakalnice. Gunđao je, ali se čulo: „Jebem ti onog razbojnika, opljačkao me je, a sad se pravi lud…“

To što je deda rekao – drugačije ne može da se kaže.

Peščanik.net, 16.05.2018.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Psovke

Dejan Ilić – „Jebo vas ministar“

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close