Bosna je, moj ahbabu, kuća udovička

Razvlačenje na sve strane

Ne znam jeste li ikada čuli za čovjeka koji se zvao Merkez-efendija? Ako niste, a vjerujem da niste, onda vam neće puno značiti ni njegovo pravo ime ali, eto, nek’ znate, zvao se Müslihittin Ebu Taki Musa bin Mustafa bin Kiliç. Živio je u 15. stoljeću u osmanskoj Turskoj, između 1460. i 1552. godine. Derviš, koji je, kažu, dobrovoljno živio u jednom bunaru u Stambolu. I još kažu da četrdeset godina nije izlazio iz tog svog bunara, a da su mu po savjet i da se raspitaju šta ima po svijetu dolazili i zvani i nezvani, i znani i neznani, od trgovaca do sultana. Nadalje, kažu da je jednom izišao iz bunara i, upravo taj njegov izlazak je, nekako, nešto po čemu je ostao poznat do danas.

Sultan ne poriče 

Naime, dogodit će se da su, jednom prilikom, nekog od sultana iz njegovog vremena, možda baš jednog od najslavnijih, velikog Sulejmana I Kanunija (Zakonodavca), spopale silne muke. Muke koje mogu razumjeti samo oni koji su bili na istim mukama: probavne tegobe. Zatvorilo sultana tako da se danima nije mogao kutarisati. Uzvrtili se paše i veziri da pomognu sultanu kako god znaju i umiju. Smjenjivali se pred njim i oko njega hećimi i iscjelitelji, vidari i providari, hodže i varalice… sve džaba. Koliko god da su bili dobri, sultanu nijedan od njih nije mogao pomoći. Sultan najprije poče zapovijedati, potom prijetiti i na kraju moliti da mu dovedu bilo koga ko mu može olakšati. Na kraju, nekome naumpade da u Stambolu ima neki čovjek, kažu da je mudar, pa ako on ne bude mogao pomoći, makar će znati ko može. Ali, k'o po belaju, taj čovjek živi u bunaru iz kojega godinama ne izlazi i niko ga do sada nije mogao ni nagovoriti ni natjerati da iziđe. „Dovedite ga kako znate i umijete”, zapovijedi sultan.

Zastava BiH: Država osiromašena, ponižena i dužna dozavrat 

Birana delegacija, na čelu sa velikim vezirom, uputi se Merkez-efendiji da mu prenesu sultanovu zapovijest ili zamolbu. Siđoše u bunar, ispričaše mu koja je nevolja zaprijetila sultanatu, ali sve to, pa ni zamolba koja je zvučala kao zapovijest, a ustvari je bila prijetnja, činilo se, nije nimalo impresioniralo derviša. „Ako sultanu trebam, neka dođe”, kažu da je odgovorio. Ona se delegacija vrati do sultana, rekoše mu šta je derviš odgovorio i to sultana toliko rasrdi da na trenutak zaboravi na svoj stomak. Ali, samo na trenutak, jer čim ga ponovo žignu, sve mu, osim njegove muke, postade nevažno i reče im: „Zamolite ga, ali baš ga zamolite… donesite ga ako treba!” Kad su došli do Merkez-efendijinog bunara, on ih je već čekao napolju, spreman.

Da skratim: sultan upita derviša može li mu pomoći, ovaj reče da može, ali da očekuje odgovarajuću nagradu. Sultan mu ponudi zlata koliko je derviš težak, ali mršavom dervišu to nije bilo dovoljno; ponudi mu da mu sagradi najveću i najljepšu tekiju u Stambolu, ali derviš reče da on već ima svoj bunar; ponudi mu… ne-znam-ni-ja-šta, ali derviš sve to odbi. „Hoćeš li ti meni, svijetli sultane, ako ti pomognem, dati sultanat?! upita derviš. Pritiješnjen mukom neopisivom, a ne videći drugi izlaz iz svoje situacije, sultan obeća da će dervišu predati sultanat samo da ga riješi belaja. I riješi ga. I vrati se u svoj bunar.

Dva, tri dana nakon što ga bolovi popustiše, sultan se, kažu, bez velike svite i pratnje uputi do Merkez-efendijinog bunara. I ono malo pratnje ostavi napolju, a sam siđe u memljiv i vlažan bunar. „Došao sam da ispunim obećanje. Sultanska se ne poriče. Došao sam da ti predam sultanat!” reče sultan. Nasmiješen, ali tužan, derviš je gledao sultana.

„E moj sultane… kako li ti je samo lahko predati sultanat. Kao da ga nisi zaradio nego na poklon dobio ili naslijedio. Reci ti meni, šta da ja radim sa sultanatom koji tebi vrijedi hrpu nedžaseta?”

Eh sad… Naprijed rečeno nema nikakve veze s Bosnom.

„Bosna je, moj ahbabu, zemlja udovička (…) za tri dekade bi vuk i poreznik ostali jedini stanovnici njeni, a za stoljeća bi, nesrećna, postala imenica iz priče o davnini. Svaka zemljica skipljena između nekog Stambola i nekog Beča je Bosni posestrima. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam… Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane (…).” Pisao je nekoć, premda ne tako davno, jedan drugi, Derviš, Sušić.

Bosna je, moj ahbabu, kuća udovička. Čim joj tugovanje istekne, pred njenim se vratima počnu smjenjivati udvarači i prosci. Sve, jedan viđeniji od drugog: preuglađeni skorojevići i nakinđureni kicoši, bahati i razmetljivi gedžovani, pohotljivci, hohštapleri i zgubidani, seoske varalice i drumski razbojnici… Koga god da probere od svih tih koji se za nju otimaju, zna udovica, nijedan nije ni zbog nje došao, „ni da blagoslovi, ni da unese vreću pšenice … nego „ili da bude kazna Božja ili da nečim ovozemaljskim zagorča život jadnom žitelju”, što bi rekao Derviš; ni da udovicu „sa ulice skloni”, da i sebe i nju skući i namiri, nego svi da raskuće, da sebe namire, da dugove podmire, da se potkože na udovičin ili bilo čiji račun… Koga god da probere najprije će iz riznice zahvatati i trošiti ono što je iza rahmetlije ostalo. Kad toga ponestane počet će se na njen obraz zaduživati, a domalo potom i iz kuće sve vrednije prodavati. Kad i toga nestane ostavit će. Osiromašenu, ne daj Bože, osramoćenu i poniženu, dužnu dozavrat…

Sramota i strahota 

Sa dervišom sam počeo, red je da sa Dervišom i završim. „Ko je u ovom carstvu najveći zlotvor?” pita jedan Dervišev lik drugoga. „Onaj ko ima najveću vlast i silu u šakama.” „Tako je. A zatim?” „Onaj koji je prvi do njega niz merdevine sile i vlasti.” „Aferim! Dobro napreduješ. Penješ se. Budeš li znao, a ćutao, možeš postati vezir. Budeš li govorio, objesiće te. Prvo – sramota, drugo – strahota.” Derviš k'o da je derviš: priča priče koje niko neće čuti, piše pisanije koje niko neće pročitati, dijeli savjete koje niko neće poslušati.

“E moj sultane… kako li ti je samo lahko predati sultanat. Kao da ga nisi zaradio nego na poklon dobio ili naslijedio. Reci ti meni, šta da ja radim sa sultanatom koji tebi vrijedi hrpu nedžaseta?”

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba