Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Muslimani u NDH
Autor: Ivo Goldstein
Trijumfalizam kojim je ustaško vodstvo dočekalo integriranje BiH u svoju državu bio je posve neopravdan. Takvo povlačenje granica djelomično je zadovoljilo hrvatske nacionalističke zahtjeve, ali se nije realno moglo očekivati da bi Srbi, koji su u tako zaokruženoj NDH činili trećinu stanovništva, bez otpora prihvatili genocidne planove i terorističke metode kako ih je zamislilo i provodilo ustaško vodstvo. Svaki pokušaj nekakvog “rješenja” srpskog pitanja, zasnovan na državnoj sili, po zakonu akcije i reakcije morao je dovesti do još većeg zla.
Kako bi se BiH, koja je trebala biti „srce Hrvatske”, što snažnije integrirala u novi državni okvir, režim je namjeravao u Banjaluku premjestiti i sjedište vlade. Mile Budak je u govoru u Slavonskom Brodu u lipnju 1941. zaključio kako granica na Savi „nije više međa, već simbolična granica” – “Poglavnik je našu granicu postavio na Drini“.1
Kako bi, usprkos velikom broju Srba, u BiH ipak osigurao stabilne prilike, režim je, oslanjajući se na Starčevićeve teze o bosanskohercegovačkim Muslimanima kao „cvijetu hrvatskog naroda”, vodio posebnu politiku predobivanja. Bosanskohercegovački Muslimani, kojih je tada bilo nešto više od 700.000, uključeni su u korpus hrvatske nacije. Slavko Kvaternik je dan poslije proglašenja NDH uputio proglas Muslimanima, „najkorjenitijem i najplemenitijem dijelu velikog i junačkog hrvatskog naroda“.2 Mile Budak je u već spomenutom govoru u Slavonskom Brodu tvrdio kako nema više „Turaka” – „to je najčišća hrvatska krv”, “nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana“.3
Da bi se pokazalo kako nova vlast favorizira Muslimane, na visoke su položaje postavljeni, osim braće Džafera i Osmana Kulenovića, i Ademaga Mešić (bio doglavnik), Mehmed Alajbegović (ministar vanjskih poslova), prof. Hakija Hadžić i drugi.4 Dobar dio njih pripadao je starim begovskim obiteljima koje su i dalje među Muslimanima uživale velik ugled. Na temelju toga se činilo da bi i Muslimani mogli podržati uspostavu nove države. Usprkos svemu tome to se nije dogodilo. Velika većina muslimanskog stanovništva bila je isprva rezervirana, a vrlo se brzo pokazalo kako se oni, kao Hrvati islamske vjeroispovijesti, ne osjećaju ravnopravnima Hrvatima katolicima.5 Uz to mnogi su se Muslimani, čak i prije Hrvata, zgrozili nad ustaškim zločinima te su se od njih ograđivali. Prvi su to učinili članovi Glavnog odbora „El Hidaje“, društva muslimanskih vjerskih predstavnika, Rezolucijom Glavne skupštine Društva muslimanske ilmije u kolovozu 1941. godine. Slične rezolucije potpisali su do kraja 1941. i početkom 1942. ugledni Muslimani u nizu bosanskohercegovačkih gradova.6 Polovicom listopada skupina uglednih sarajevskih Muslimana deklaracijom osuđuje ustaške zločine nad Srbima („osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje“), a gotovo istodobno mostarski Muslimani rezolucijom ističu „da su nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja i nasilna prevjeravanja koja su činjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima strana potpuno duši svakog muslimana”, pa zahtijevaju da „se zavede puna jednakost, red i zakonitost za sve bez obzira na vjersku i narodnu pripadnost”. Ove rezolucije donekle su oborile tvrdnje ustaške propagande da „Hrvati islamske vjeroispovjesti“ čine oslonac ustaškom poretku u BiH.7
Kako je vrijeme protjecalo, lojalnost bosanskohercegovačkih Muslimana sve je više dolazila u pitanje. Tako je Dido Kvaternik u ožujku 1942. u okružnici koju je slao nižim komandama zaključio kako je “u zadnje vrieme opaženo da su se odnosi između Hrvata katolika i Hrvata Muslimana promienili, na mnogim mjestima dapače i pogoršali tako da je znalo doći i do otvorenih sukoba i borbi između jednih i drugih…”, pa naređuje da se ubuduće “sva neslaganja i trzavice (…) imadu izbjegavati (…), a u slučajevima izazivanja (…) suzbiti najenergičnijim, dapače i drastičnim mjerama.”8
Zapravo, „sukobi” o kojima svjedoči Kvaternik zapravo su odraz dubokih neslaganja muslimanskog korpusa s ustaškom politikom. I Muslimani koji su ostali vjerni ustaškom režimu bili su nezadovoljni. Adaptacija zgrade Umjetničkog paviljona kralja Petra u zagrebačku džamiju („prekrasnu džamiju s tri minareta“) trebala je biti dokaz ravnopravnosti Hrvata muslimana s katolicima – da su „Hrvati-katolici i Hrvati-muslimani jedno“ te da se izgradnjom džamije Pavelićeve „riječi smjesta pretvaraju u djela i da od svega on najprije misli na potrebe hrvatskih muslimana“.9 O uspjehu toga plana i vjerodostojnosti Pavelićevih riječi svjedoči i činjenica da su tri minareta završena, a džamija posve stavljena u funkciju tek u kolovozu 1944. godine.10
________________________________
1Hrvatski narod, Zagreb, 17. VI. 1941, 15.
2Pekić, Postanak Nezavisne države Hrvatske, 82.
3Hrvatski narod, Zagreb, 17. VI. 1941, 15.
4Redžić, Sto godina muslimanske politike, 149.
5Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, na raznim mj., osobito 101-103, 301. i d; Goldstein, Ustaška ideologija o Hrvatima muslimanske vjere.
6Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 306; Hadžijahić, Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana, 33; Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, 114-115 – neki su biskupi smatrali da se tim rezolucijama krivnja s pripadnika vlastita naroda htjela prebaciti na bosanskohercegovačke katolike. Nema sumnje da su pretežno ustaške jedinice, u kojima je bio značajan broj muslimana, bile počinitelji prvih zločina u ljeto 1941. godine u istočnoj Hercegovini. Tekst nekih od tih rezolucija vidi u: Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, 392-395.
7Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, 392-399; Redžić, Sto godina muslimanske politike, 150.
8HDA, fond 255, NDH VŽZ, vrlo tajni spisi, 48/1942; vidi i UNS 10540-taj.42.
9Hrvatska gruda 65/1941; Hrvatski narod, Zagreb, 21. IX. 1941.
10Džamija poglavnika, 44; Hrvatski narod, Zagreb, 15. VIII. 1944.
Autor: prof.dr. Ivo Goldstein. Tekst je dio članka „Rama 1942 – tragedija jednog mikrokozmosa“, objavljenog u knjizi Rama 1942 (Rama-Šćit 2014, str. 44-49.).
Iz istog članka objavili smo tekst Katolička crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Sa zahvalnošću g. Goldsteinu
Prometej.ba
