TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: “Bosanskohercegovčka filmska laž”, ili zašto Žalicina Baba nije umrla, niti se zna kad će?!
Ako bismo parafrazirali čuveni pamflet Miroslava Krleže iz 1919.godine “Hrvatska književna laž”, odnosno njegov uvodni dio, sasvim bi komotno, serbez mogli zapisati: “Vrijeme je da se spali i uništi i razbije najveća laž svih naših sankrosantnih laži, laž nad lažima, laž bosanskohercegočkog filma”.
Piše: SENAD AVDIĆ
U ozbiljnim filmskim studijama u svijetu, od holivudskih do evropskih postoje ljudi, stručni i odlično plaćeni čiji je posao da analiziraju i i bespoštedno kritiziraju nove filmske projekte u njihovoj poodmakloj (post)produkcijskoj fazi i dovode autore, reditelja, prije svih u poziciju da grčevito brane svoje autorske postupke i rješenja koja su podvrgnuta kritici, nerijetko i urovom kasapljenju od strane za to “ovlaštene osobe”. Abdulah Sidran mi je pričao kako se ta pozicija-zanimanje u italijanskoj filmskoj industriji zove “signor negatore”, da je osoba koka ima to zanimanje potpuno ravnopravan učesnik u procesu nastajanja filma, da od njegovih, primjedbi, kritika, strepe filmadžije, jer je ugled i utjecaj “signor negatorea” kod producenata neupitan. Posao koji on obavlja je na visokoj cijeni i izvrsno plaćen, njegov intervencije se smatraju dragocjenim za finalni filmski proizvod.
Sam Sidran teško da bi mogao sa uspjehom obavljati posao nepotpkupljivog, surovog “gospodina negatora”. Ovako je on, u svojevrsnom (usmenom) manifestu kritičarskog pragmatizma i socijanog oprtunizma znao opisivati delikatnu poziciju kritičara umjentičkih djela.
“Kritičaru je najnagodnije i najbezbolnije za neku, knjigu, film, predstavu reći da je “genijalna”. Prvo za to što kad nešto ocijeniš genijalnim nema potreba da dalje objašnjavaš, jer genijalnost na traži objašnjenje. Autor, pisac, slikar, režiser će biti zadovljan i zahvalan, jer o on po pravilu misli to isto-da je njegovo djelo genijalno. A drugo, ako kažeš, ili napišem da je umjetničko djelo “dobro, ali”, ili “zamimljivo, međutim..”, onda ćeš morati debelo argumentirati to “ali”, odnosno “međutim”, a taj ti trud, ili luksuz i ne treba, samo nevolje donosi “.
KRITIKA SVEGA NEPOSTOJEĆEG
Kakva je zapravo funkcija umjetničke kritike, kakve koristi od nje ima kritičar, a kakve, pak, autor djela koje je predmet kritičkog propitivanja? Kritika ima raznih vsta, dobronamjernih i onih drugih, konstruktivnih i “pljuvačkih”, “ad rem” i “ad hominem”… ali nijedna od njih se ne može smatrati i doživljavati dobrodošlom u ovdašnjoj kulturi dogoverene beskonfliktnosti, oktroirane apologetike i izniveliranih, a nepostojećih umjetničkih standarda. U tom je pogledu, i na samo u tom, odnos umjetničke i kritičke djelatnosti preslik šireg fenomena nepostojanja kritičkog mišljenja, ovorenog dijaloga unutar društvenog i političkog ambijenta, ideološkog monopola i klijentelističkog terora. Kritika se smatra uljezom i doživljava parazitom nad kulturnom i umjetnošću, kao što se opozicija, a pogotovo nevladine organiziacije, tretiraju kao arhidušmanin političkim elitama. Naše umjetničke elite korespondiraju i koegzistiraju sa političkim vrhuškama jer su od iste “japije” građene, iz istih financijsko-materijalnih mejdana crpe svoju socijalnu moć, institucionalni i vaninstitucionalni utjecaj.
Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, tako su mi govorili neki od svjedoka-glumaca, profesor Emir Kusturica je svojim studentima na časovima, ali i “vannastavnim aktivnostima”, držao predavanja o “ulozi fizičke sile u zaštiti integriteta umjetničkog djela”. Šta to znači i kako se transferira sa riječi na djela, uvjerio se jedan moj prijatelj, rijetko obrazovan i samosvojan pozorišni kritičar, kojeg je nakon negativne kritike pozorišne predstave u kojoj je igrao na Otvorenoj sceni “Obala” izvjesni glumac-nasilnik (uzoran student velikog Režisera) zlostavljao i ponižavao “fizičkom silom”. U tom je smislu dobro, “peticom” prošao Mirza Skenderagić, filmski kritičar Televizije Bosne i Hercegovine, kojem je negativna kritika na film “Koncentriši se, baba“, režisera Pjera Žalice samo cenzurirana i uklonjena sa portala ovog javnog televizijskog servisa: nije mu se desilo, a moglo je “na ovoj skupoći”, reagiranje pljuvanjem na ulici ili da mu nepoznati počinitelj pesnicom u lice pošalje “pismo čitatelja-gledatelja”. Ono što je neprocjenjivo važno jeste što je cenzuriranje jedne filmske kritike postalo mnogo prisutniji društveni, javni, kulturni događaj od njenog povoda , jednog tanušnog, razvikanog filmčića. Teško je reći da li su dragocjeniji doprinos “kulturi dijaloga” dali oni koji su glasno, kritički i bespoštedno osudili bunkerisanje jedne filmske kritike kao uznemirujući simptom hibridne slobode u kojoj živimo (nekada, u mračna komunistička vremena su bunkerisani filmovi, a ne kritičari), ili je korisnije i poučnije bilo mudro ćutanje onih struktura i “kritičkih” intelektualca u javnom prostoru koji ne, vazda budnih i dežurnih koji ne zavezuju jezik, niti gase lapotope nikada kada se treba ustati, dići glas protiv negativnosti, cenzure, gušenja sloboda, nasilja nad javnom rječju tamo gdje se njih to lično, profesionalno i materijalno ne tiče, ne žulja, niti udara po džepu, karijeri. Skenderagićeva kritika i njeno uklanjanje sa portala javnog servisa, iako nije imala takvu namjeru, niti pretencioznost, rastvorila je “boanskohercegovačku filmsku laž”, ogolila mit o “čudu bosanskog filma”. A to je bilo prijeko potrebno, ništa preče od toga nije bilo.
Ako bismo parafrazirali čuveni pamflet Miroslava Krleže iz 1919.godine “Hrvatska književna laž“, odnosno njegov uvodni dio, sasvim bi komotno, serbez mogli zapisati: “Vrijeme je da se spali i uništi i razbije najveća laž svih naših sankrosantnih laži, laž nad lažima, laž bosanskohercegočkog filma“.
JUGOSLAVIJA KAO NADŽAK-BABA
Mirza Skenderagić je svojom kritikom učinio čast Žalicinoj “Babi” tretirajući je (pre)ozbiljno i praveći na baš preporučljive i opravdane analogije sa nekim filmskim djelima , poput Šijanovih “Maratonaca“, ili remek djela “Smrt gospodina Lazarescua“, rumunjskog genijalca Cristia Puia. Daleko je sjetlosnim godinama Žalicina “Baba” od tih filmskih dragulja, i nije mi jasno “za čije babe zdravlje” se uopće prave ta vrsta, pa čak i tematske paralele. Estetska abeceda nas uči da kič nastaje tamo gdje se, ili velikim umjetničkim postupcima obrađuju banalne, nedostojne teme (filharmonijska orkestracija šlagera, recimo), ili se skromnim umjetničkim rekvizitarijem i limiriranom kreacijom pokušaju problematizirati krupne, velike, istorijske teme. Tema raspada Jugoslavije, ispričana kroz prizmu umiranja jedne stare žene i okupljanja njene djece rasute ravnomjerno po svim dijelovima bivše države, ozbiljna je, zahtjevna, kompleksa, slojevita, istorijska činjenica , koja se skrnavi, pojeftinjuje, banalizira ako se problematizira na plošan, prvoloptaški način, začinjen ofucanim dosjetkama, sit-com kalamburima, kako je učinio Žalica. “U filmu se željno iščekuje tuđa smrt, ako se ne dogodi brzo proizvešće još više nesreće, generiše sukobe, pa je bolje da nestane. To, naravno, u početnom smislu ima veze sa prethodnom Jugoslavijom koja je bila zemlja u kojoj sam odrastao …ali u jednom trenutku kada se sve toliki iskomplikovalo i ja sam poželio a ona nestane“, rekao je režiser “Babe” u jednom intervjuu ( “Danas”, 14. august) neposredno uoči premijere filma na Sarajevo film festivalu. Ova banalna, otrcana metafora (“metafora je prenošenje izraza sa jednog predmeta na drugi, i to sa roda na vrstu, ili s roda na vrstu, ili s vrste na rod, ili vrste na vrstu, ili na osnovu analogije”, podučavao je Aristotel) podsjetila me na jednog predratnog karikaturistu koji je iz karikature u karikaturu “metaforu” države kao “krave muzare” ilustrirao crtežom krave na kojem je pisalo država, oko čijeg su se vimena vrzmali neki ljudi, činovnici, republike i pokrajine, kako-kad. Postoji u novogovoru sportskih komentatora termin “telefoniranje golmanu”, a koristi se kod izvođenja jedanesterca, pa kad golman odbrani, komentator kaže da mu je pucač “telefonirao” (ili “išaretio”) u koju će stranu pucati). E, tako i Pjer Žalica, da se gledatelj ne bi mučio i nagađao “telefonira” unaprijed gdje je pucao i šta bi gladatelju trebala govoriti “preneseno značenja”. Žalica se, popot cijele ordije bosanskohercegovačkih režisera, nekad vješto, nekad providno krije iza tema svojih filmova, ratnih i poratnih, procjenjujući prije svega njihov marketinški potencijal (rat, silovanja, vehabije, vršnjačko nasilje, homoseksuializam, pa evo sada i smrt Jugoslavije, zle babetine) a tek potom umjetničku, autorsku prezentaciju. Izvrsna glumačka ekipa uspjela je tek donekle spasiti Žalicin film od potonuća u trivijalni populistički vodvilj, iako je karakterologija likova u toj mjeri stereotipizirana da opasno graniči sa estradno-pozorišnom pornografijom tipa opskurnih srbijanskih “Kursadžija”. Izanđali klišei sa lukavim, proračunatim Hrvatima, lijenim i srbiziranim Crnogorcima, posesivnim Srbima, i glupim, “merhametli” Bošnjacima koji čitaju “Moby Dick” i “Tex Vilera”, dok “proračunata Hrvatica” (Alma Prica) čita tekst iz “Slobodne Bosne” o kopanju rovova oko Sarajeva od strane JNA. (Koji je, istini za volju, objavljen pola godine prije dešavanja filmske radnje, ali Žalica načelno ima problema sa “jedinstvom” vremena još od “Gori Vatre” za koju nismo sigurno koliko se radnja dugo odvija). Sve u filmu pršti od općih mjesta, klišeja i banalnosti, pa se doktor preziva Besarević (najpoznatije doktorske prezime prije rata, kao što je nakon rata Gavrankapetanović), ulica u Zagrebu je, bezbeli, Ilica, Yutel je za Bosanca objektivan, a za Srbina “američka televizija”. Duhovitosti, vicevi, “provale”, skečevi sa “bradom” iritantni su ne zato što su stari (pa tako ko biva odražavaju duh predratnog vremena), nego što su nategnuti, sami sebi svrha, što teže, da se poslužim žargonom autentičnosti, “jeftinim efektima”)
UMIRANJE U CIJETU STAROSTI
Dušan Kovačević, autor “Maratonaca”, tek je dvije-tri decenije nakon što je Slobodan Šijan snimio bezvremenni film, kazao je da je pišući porodičnu sagu o Topalovićima imao u primisli Jugoslaviju, da je lik Pantelije gradio po motivima Josipa Broza, ali uopće nije bilo potrebe za takvom vrstom dekodiranja njegovog scenarija, jer “Maratonci” podjednako efektno, moderno i uverljivo mogu biti i priča o raspadu bilo koje druge porodice u svakom vremenu i prostoru. Kritičari Žalicine “Babe” redovno opetuju kako bi ona mnogo bolje funkcionirala u pozorištu, zaboravljajući pri tom da je pozorišna scena u Bosni i Hercegovini, i bivšoj rahmetli Jugoslaviji, toj po Žalici nadžak babi, ovu problematiku veličanstveno apsolvirala prije skoro stotinu godina kroz dramu “Ožalošćena porodica”Branislava Nušića (1937). Ko god je gledao televizijsku adaptaciju ove drame 1990. godine koju je tadašnja Televizija Beograd proizvela za auditorij cijele Jugoslavije nije mu trebalo “telefonirati” o kojoj i u kojoj posvađanoj porodici glume i svjedoče Miša Janketić, Vera Čukić, Mima Karadžić…I danas se to može provjeriti na You tube, pa će vam se “samo kasti”.
Toliko o Žalicinom novom filmu. Svojevremeno je je jedan od najvećih jugoslovenskih filmskih kritičara i erudita, hrvatski Beograđanin Ranko Munitić napisao kako bi u filmskom poslu trebalo važiti pravilo “ličnih grešaka” kao u košarci: nakon predviđenog broja ličnih, ispadaš iz igre, taman da si Dražen Petrović, ili Michael Jordan. Tako bi po njegovom mišljenju trebalo biti i u filmu: poslije toliko i toliko “odrona”, loših filmova, druže moj, letiš vani. Je li Pjer Žalica ispucao tu kvotu “ličnih grešaka” dosada snimljenim filmovima? Po mom mišljenju, jeste, apsolutno! Prethodni dokumentarac “Rob” je sa moralnog stanovništa, a pogotovo u pogledu tačnosti i istintosti “predloška” , problematičan i nedostojan. Film o “Plavom orkestru” sniman nekoliko godina ( Martin Scorseze je film o “Roling Stonesima” snimio za nekoliko nedjelja, a Asafu Kapadiji je trebala nešto malo više da snimi film o Amy Winehouse) je bila jedna mamutska praonica para. No, problematičniji su filmovi koji Pjer Žalica nije snimio, a za koje je zajedno sa svojim poslovnim gurom i umjetničkim partnerom Ademirom Kenovićem opustošio budžet Fondacije za kinematografiju Federacije BiH za oko milion maraka. Da su recimo Fadil Novalić i Jelka Miličević ukrali milion maraka namijenjenih filmskoj industriji podigla bi se na ustanak i ne bi se smirila sarajevska filmska i druga umjentička elita, do nebesa bi vrištali Dino Mustafić, Danis Tanović, Haris Pašović, Aida Begić…Ali, u ovom slučaju eklatantne pljačke mudro, kao zaliveni ćute, ostalo je sve u raji, tako valjda razmišljaju. Usput, nisu oni, ni bilo ko drugi iz tog kruga i ceha ni iza uha se počešali, mi mukajet uradili nakon jedinstvenog, neprihvatljivog, odvratnog cenzuriranja jednog kritičkog teksta, čemu vlast, kakva je da je, nije pribjegavala prečesto čak ni u ratnim okolnostima.
Svi se se oni, k*o jedan, prije tačno godinu dana postrojili, zbili redove, kada sam upozorio da nije u redu, pristojno, a pogotovo da nije zakonski da bilo ko, pa ni veliki umjentici kakav je Danis Tanović, pa i Damir Šagolj, obavljaju profesorske i druge poslove na Akademiji scenskih umjetnosti uz pomoć nepostojećih, ili da bude još grđe, falcificiranih diploma! Ali, ono što zovem “bosanskohercegovačka filmska laž” jeste djelatnost, uhodana, etabllira i isprepliće se često i svjesno sa trgovačkom, odnosno kriminalnom laži.
Kao što je bošnjačka politika politički artikulirana kroz Stranku demokratske akcije, predvođena mudrim vodstvom Alije Izetbegovića projicirala državu kao spektar orijentalniuh porodičnih feuda, tako je i ovdašnja kinematografija, odnosno filmska industrija i njene nus-pojave potpuna replika tih i takvih odnosa, čak i personalno isprepletena sa vlašću. Ništa tako ne liči na strukturu moći i monopolizam utjecaja Stranke demokratske akcije, kao filmski kartel koji počiva na tri noseća stuba, Sarajevo film festivalu, Akademija scenskih umjetnosti i nekolicini sa njoma umreženih privatnih producentskih kuća sa veelikim Kapom Mirom Purivatrom kao vezivnim tkivom za sve njih.
CENZURA KAO SAMOODBRANA
Objašnjenje menadžementa BHT-a da je cenzurisanje Skenderagićeve filmske kritike učiinjeno i rukovođeno poslovnim i marketinškim interesima, uopće nije puki izgvor, niti jeftini alibi, nego je sušta, surova istina. Znaju ljudu koji vode BHT1 sa kim ih konfrontira negativna kritika Žalicine “Babe”: recimo da je u Upravnom odboru tog javnog Servisa poltičkim i medijski “oldtajmer” Mufid Memija, čiji je sin Gordan, zajedno sa djecom drugih bošnjačkih prvaka uhljebljenih na “Al Jazeeri” (Kreševljaković and comp…) producirao već pominjani dokumentarac “Rob”. Dovodi u sukob kritika Žalicinog filma poslovodstvo BHT-a i sa bratskom turskom Televizijom TRT koja je uložila, kažu, skoro pola miliona dolara u Žalicinu papazjaniju, pa očekuje neku dobit od toga. Neće dobro kritika odjeknuti ni u BH Telecomu, koji je jedan većih sponzora “Babe”, ali i oglašivač na Javnom servisu…Mogla bi se ljutnuti i gospođa Majka nacije Sebija Izetbegović, jer se njena rođena sestra Izeta Građević nalazi na špici filma kao jedan od učesnika u proizvodnji. Gospođa Građević je (unatoč tome što sa filmom ima veze koliko i njena sestra sa medicinom) čak bila i selektorica Sarajevo film festivala, valjda za to da bi Krizni štab dva put razmislio ukoliko poželi zbraniti održavanje SFF-a iz zdravstvno-epidemioloških razloga..(Iz istih razloga prventivne zaštite su na bespravno izgrađene kuće prije rata dovitljivi domaćini stavljali portrete Josipa Broza Tita, pa nek stisne inspekcija i sruši kuću na čelu sa drugom Titom”?) Jeli sad jasno na kakve je muke jedna filmska kritika stavila poslovodstvo BHT-a i natjerala ga da pribjegne “nepopularnoj mjeri”- cenzuri.
Prije 15-ak godina našalio sam se sa “meandrirajućom” sudbinom blockbustera “Lavlja čeljust” Ademira Kenovića nakon što nije prikazan na SFF-u, a kasnije će se pokazati da bi bilo bolje po režisera da nije prikazan nikada i nigdje. Nakon moje zajebancije da je “Kenović napravio najbolji neviđen film”, slijedila je odmazda: njegova najnovija suruga, zaposlena u nekoj stranoj banci na poslovima marketinga poništila je već sklopljene ugovore o oglašavanju u “Slobodnoj Bosni”. Imamo i mi i oni sa BHT-a posla sa jednim ozbiljnim, isprepletenim, beskrupoloznim porodično i funkcinalno povezanim kartelom: a upravo nas filmovi, najbolji među njima, od “Kuma” do “Bandi New Yorka”, ili serije poput “Sopranosa“, ili “Gomore” nepogrešivo uče kako je mafija u suštini nastala kao specifičan izraz ljubavi prema porodici!
(“START BH”)
