Autor: Hamza Ridžal
Historija islama u Bosni i Hercegovini i na Balkanu neodvojiva je od historije sufizma na ovim prostorima. Vijesti o postojanju tekije i znamenitih šejhova Ajni-dedea i Šemsi-dedea prije ulaska osmanske vojske u Sarajevo potvrđuju široko rasprostranjen stav domaćih i stranih historičara i istraživača da je sufijsko misionarstvo umnogome doprinijelo brzom širenju islama u Bosni i Hercegovini, po čemu naša domovina nije izoliran slučaj.
Usmeno predanje o svetom štapu kojeg je posljednji did bosanski predao prvom mevlevijskom šejhu tekije na Bentbaši, koje bilježi Rusmir Mahmutćehajić u Dobroj Bosni, ukazuje na simboličku inauguraciju sufija kao novih duhovnih poglavara Bosne. Štap je izgubljen nakon rušenja mevlevijske tekije 1958. godine, ali je u znak sjećanja na veze sufija i duhovnosti srednjovjekovne Bosne u novoizgrađenom Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu unutrašnji prostor semahane, centralnog dijela u kojem se tumači Mesnevija, oslikan kaligrafskim uradcima pisanim bosančicom – autentičnim srednjovjekovnim pismom Bosne.
Izvještaji o pobožnosti, učenosti i moralnoj superiornosti sufija, njihovom doprinosu odbrani Bosne u ratovima, socijalnoj brizi za siromašne i nemoćne, posebice podsticanju domaćeg stanovništva na obrazovanje, etičko usavršavanje i uzdizanje iznad tako čestog formalizma te traganje za krunskim duhovnim vrijednostima islama, daju naslutiti razmjer učinaka koje su sufije imale na razvoj vlastite društvene zajednice.
Ovaj segment sufijskog prisustva je najočitiji i nesumnjivo je prepoznat kao izuzetno važan dio ukupnog bosanskog iskustva življenja islama. Međutim, sufijsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini toliko je veliko, bogato i slojevito da je – uprkos destinama već urađenih studija na tu temu – nužno zagrebati ispod površine orijentalističkih predstava o sufizmu s jedne, i razumijevanja sufizma kao usputnog društvenog fenomena, s druge strane, kako bi se ispravno valoriziralo naše sufijsko naslijeđe. Ono je toliko značajno da se može podijeliti u nekoliko odvojenih cjelina i analizirati iz pozicije etnologije, arheologije, folkloristike i antropologije kroz doprinos u arhitekturi, muzici, kulturi pismenosti, kaligrafiji, fenomenu dovišta, divanskoj, alhamijado i savremenoj književnosti… Pritom, svi navedeni aspekti kulture življenja različito su se prelamali s obzirom na osobenosti različitih sufijskih bratstava koja su djelovala i djeluju u Bosni i Hercegovini, što dodatno usložnjava analizu sufijskog naslijeđa. U pionirskoj studiji Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama Džemal Ćehajić obrađuje sedam sufijskih redova i njihov doprinos ukupnom islamskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini: mevlevije, nakšibendije, halvetije, kadirije, rifaije, bektašije i hamzevije. Većina sufija u Bosni danas uglavnom pripadaju nakšibendijskom, mevlevijskom, kadirijskom ili rifaijskom redu.
Podižući džamije, medrese, hanove, musafirhane i karavan-saraje, a posebno specifične vrste građevina koje su differentia specifica sufizma – poput tekija, zavija, hanikaha i turbeta – sufije su oplemenile kolorit ukupnog bosanskog graditeljskog naslijeđa. U izvanrednoj studiji Graditeljstvo Bosne i Hercegovine kroz stoljeća Sabira Husedžinović donosi pregled reprezentativnih građevina od antike do kraja austrougarske vladavine Bosnom, a među istaknutim arhitektonskim zdanjima dr. Husedžinović obrađuje jedanaest tekija, tri hanikaha i sedamnaest turbeta. Neka od tih zdanja uvrštena su na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
„Zapravo su derviši misionari islama i činjenica je da su dolazili kod nas prije nego što je došlo do osvajanja Bosne od Osmanlija, gradeći utočišta za siromašne, za putnike namjernike, u vidu musafirhana, a koje će postati kasnije nukleusi za formiranje muslimanskih naselja. (…) Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Huma vrlo brzo su osnovane brojne tekije (dvije bektašijske, tri mevlevijske, četiri kadirijske, četrnaest nakšibendijskih, jedna rifaijska i deset halvetijskih)“, piše Husedžinović, ističući da se, na temelju dosadašnjih istraživanja, sa sigurnošću može ustvrditi kako je prva tekija u Bosni podignuta 1462. godine. Riječ je o tekiji Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja grada Sarajeva. Ova tekija bila je i prva kuća Sarajeva, podignuta na istočnoj strani grada kao dobrodošlica za sve putnike namjernike, musafire i prijatelje grada.
S osnivanjem tekije utemeljena je tradicija kazivanja i tumačenja Mesnevije velikog Mevlane Dželaluddina Rumija, utemeljitelja mevlevijskog sufijskog reda i jednog od najistaknutijih predstavnika klasične orijentalno-islamske književnosti. „Naravno, Mesnevija je živjela mnogo prije Sarajeva, ali taj susret knjige i grada kulturološki je fenomen s kojim se mogu ponositi stanovnici ove blagoslovljene kotline sa obje obale Miljacke. Stiče se dojam da se grad razvijao kako se počela i Mesnevija otvarati, listati i kazivati: list po list, sokak po sokak, bejt po bejt, kuća po kuća. Kakav divan prizor, jedan grad raste sa stranica jedne knjige. (…) Nije li to nešto veličanstveno, da se starost jednog grada mjeri sa starošću jedne knjige“, piše Šaban Gadžo u istraživačkom tekstu Tradicija prevođenja, kazivanja i tumačenja Mesnevije u Sarajevu i nekim drugim mjestima u BiH.
Kazivanje i tumačenje Mesnevije nastavljeno je u narednim stoljećima, a slična tradicija postojala je i u Mostaru, Livnu, Visokom, Travniku i Tuzli. Ipak, samo je u Sarajevu očuvana do dana današnjeg, s mesnevihanom Mehmedom Karahodžićem, pozicionirajući Sarajevo kao jedini grad na svijetu u kojem duže od pola milenija nije prekidano kazivanje i tumačenje ovog izvanrednog djela orijentalno-islamske književnosti. Taj je kontinuitet prekidan čak i u Konyi, kolijevci Mesnevije. Kada je Fejzullah ef. Hadžibajrić 1969. godine išao na hadždž, navodi Gadžo, svratio je i u Konyu. Rastužio se kad je saznao da se u Konyi već blizu četrdeset godina ne održavaju dersovi iz Mesnevije i da, osim muftije, tek poneko zna perzijski jezik.
Pored mesnevihana, Mevlanom i tumačenjem njegovih djela bavili su se brojni istaknuti pjesnici i alimi. Mehmed Handžić u djelu Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana navodi Šam’ija, Sudija, Habibi-dedea, Derviš-pašu Bajezidagića, Abdullaha Bošnjaka, Muhtešima Šabanovića, Ali-dedu Bošnjaka, Ledunija… Zanimljivo je da su pripadnici ulemanskog staleža nerijetko bivali i istaknuti predstavnici sufizma pa čak i mesnevihani. Početkom 20. stoljeća mesnevihan je u Sarajevu bio reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević, u Visokom muftija Husni ef. Numanagić, a kasnije kadija Ahmed ef. Mešić.
Od svih formi kulture kojima su sufije doprinosile, možda je i najznačajniji sufijski doprinos književnoj baštini Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Od skoro četiri stotine autora koji su tokom perioda osmanske vladavine Bosnom pisali djela na arapskom, perzijskom i osmanskom jeziku, velika većina bile su sufije. Ne bi bilo pogrešno reći da su svi autori divanske književnosti, elitnog književnog izraza u korpusu našeg naslijeđa na orijentalnim jezicima, bili sufije. To je očito iz njihovih biografija, ali još i više iz sadržaja njihovih dijela. Jedna savremena poetička kategorizacija divanske književnosti dijeli ovu književnost na šerijatsku, tarikatsku, mearifetsku i hakikatsku – označitelji koji nesumnjivo dolaze iz sufijskog lingvističkog registra i koji su itekako prikladni za unutartekstualni analitički i interpretativni pristup bogatom naslijeđu divanske književnosti Bošnjaka.
Sufije su dale veliki doprinos i alhamijado književnosti pisanoj arebicom na bosanskom jeziku pišući rodoljubivo-patriotske i buntovne pjesme. Najveći doprinos sufija alhamijado književnosti jeste tekijska ilahija kao jedan od nazrelijih pjesničkih izraza alhamijado pismenosti u Bosni i Hercegovini, ali i kao izrazito važna kulturna forma koja je baštinila mekamat – strukturni sistem skala orijentalno-islamske muzike. Najznačajniji autori tekijske ilahije ujedno su i sufijski šejhovi: Abdulvehab Ilhamija, Abdurrahman Sirrija i Muhammed Mejlija. Na melo-poetskom naslijeđu sufijske tekijske ilahije poniknut će u posljednjim desetljećima jedna nova generacija autora (Šaban Gadžo, Džemaludin Latić, Dževad Ibrahimović) čija će djela imati važno mjesto u ukupnoj bošnjačkoj kulturi.
Priključivanjem tokovima zapadno-evropskog kulturnog kruga nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije, bošnjačka književnost počet će se realizirati u novim formama, ali će sufijske teme i motivi imati važno, nekada i istaknuto mjesto u djelima autora bošnjačke i bosanskohercegovačke lirike preporodnog doba kakvi su bili Safvet-beg Bašagić i Musa Ćazim Ćatić. Kasnije će i ekspresionisti poput Hamze Hume pronalaziti inspiraciju u sufijskom pjesničkom naslijeđu. Najznačajniji roman bošnjačke književnosti uopće, roman koji je našu književnost doveo u fokus jugoslavenskog i šireg evropskog interesovanja, u cijelosti je utemeljen na sufijskom naslijeđu: od svoga naslova, preko likova i ambijenta u kojem se dešava radnja, sve do jezičkog izraza oplemenjenog izgubljenim mudrostima sufija. Riječ je o znamenitom romanu Derviš i smrt Mehmeda Meše Selimovića. Uprkos utemeljenim interpretacijama da je sufizam tek dekor koji se u čitaočevoj svijesti razmiče ustupajući mjesto figurama savremenosti, uprkos čitanjima koja su ukazala na iznevjeravanje temeljnih postulata sufizma u ovom djelu, ipak je Mešin roman pobudio ogroman interes za sufijskim naslijeđem u Bosni i Hercegovini. Taj interes nije prestao do danas, što potvrđuju ne samo autori poput Dževada Karahasana i Asmira Kujovića, već i brojni istraživači koji žele pobliže razumjeti jednu živu tradiciju i njen utjecaj na oblikovanje islamskih paradigmi u Bosni i Hercegovini.
