Borivoje Simić: Gdje su domaće “zlatne koke”

Piše: Borivoje Simić
Indikator.ba

Dok se domaće vlasti kolju oko kontrole nad nekolicinom javnih preduzeća, kao čopor pasa oko komada kosti, zbog čega već više od mjesec dana Vlada gotovo da ne funkcionira, postavlja se pitanje oko čega se to naše kukavne stranačke vođe toliko obračunavaju.
Gdje su te “zlatne koke”čije državno vlasništvo tako gorljivo odbijaju privatizirati.
Profit BH Telecoma je dvostruko manji nego prije samo nekoliko godina i ova kompanija očito prestaje biti “domaće srebro”. Nekada je u državni budžet uplaćivala 110 miliona dividende, a sada joj je ukupna dobit 78 miliona. Dugogodišnja letargija inuljuljkanost vladala je oko telekoma, pa je konkurentski banjalučki m:tel “ispred nosa” pokupio sarajevski Logosoft i obezbijedio sebi poziciju najfprofitabilnijeg telekoma.
I federalnom premijeru Fadilu Novaliću8 su stvari očito sve jasnije, pa bi vlasništvo u domaćim telekomima“trampio” za gradnju dva tunela – Vranduk i Prenj, a što je precijenjeno nazvao “generacijskim” projektom.
Ideja jeste kontroverzna i pomalo liči na inicijativo jednog od njegovih prethodnika, Nedžada Brankovića, koji je govorio kako imamo ceste iz 19. a telekome iz 20 vijeka i kako treba prodati telekome da bismo se i sa cestovnom infrastrukturom primakli modernom dobu.
Možda bi ipak trebalo vidjeti postoji li neki model pomoću kojeg bi se moglo graditi tunele, na primjer putem javno-privatnog partnerstva, a gdje bi uz teške hercegovačke dionice partnerima bio u paketu recimo ponuđen i komad puta kroz Posavinu, gdje je cijena izgradnje autoputa puno jeftinija, a eventualno novac od djelnmične ili potpune privatizacije telekoma uložiti neposredno u razvoj malih i srednjih preduzeća i nova zapošljavanja?
Ali, prije svake eventualne odluke o prodaji, definisati stroge kriterije transparentnosti trošenja novca.
Ipak, najsvjetlije od svega što smo čuli od premijera jeste da je naručio konsultantsku kuću da vidi kakava je perspektiva prodaje dva federalna telekoma i kakva je njihova budućnost.
Jedno je izvjesno, svi telekomi u regionu su, osim naših bosanskohercegovačkih prodati ili su u postupku prodaje – kao što je slučaj sa srbijanskim i slovenskim.
Prodajom srbijanskog m.tela na bh.tržište doći će još jedan jak međunarodni igrač, što će sigurno biti atak na pozicije druga dva dominantna telekoma nu državnom vlasništvu.
Sa telekomima definitivno treba nešto učiniti, pa čak i ako država ostane vlasnik mora se nešto promijeniti, mora se efikasnije upravljati ovim kompanijama, mora se razmišljati o optimalnom broju zaposlenih, itd.
Konsultantska procjena potrebna je i jednoj drugoj kompaniji, oko koje se redovno vodi stranačka bitka – Fabrici duhana Sarajevo.
Danas obznanjena prodaja Tvornice duhana Rovinj multinacionalnoj grupaciji British American Tobacco novi je izazov za ovu duhansku fabriku u domaćem vlasništvu.
S obzirom na dominatno tržištno učešće Tvornice duhana Rovinj od, prema procjenama 33%, te već prisustvo ovog proizvođača na bh. tržištu, evidentno je da smo dobili novog tržišnog lidera, koji možda neće biti daleko od tržišnog praga od 40 posto koji se po Zakonu o konkurenciji smatra monopolskim.
Prihode Fabrike duhana već duže vrijeme jede usklađivanje akcizne politike sa EU koje ide više ide na ruku multinacionalnim kompanijama već pozicioniranim u regionu, posebno sa fabrikama u Srbiji, ali i potpuno neuređeno tržište u kojem cvjeta nelegalna prodaja duhana.
Kao i kod telekoma, država bi i u slučaju Fabrike duhana morala naći strategiju kako dalje, jer jednostavno prijeti opasnost da velike multinacionalne kompanije uguše Fabriku duhana Sarajevo.
Umjesto borbe kome će sa onih državnih 39 posto pripasti domaninatna pozicija, vlast se mora potruditi kako obezbijediti da se ova fabrika izbori za što bolju tržišnu poziciju.
Naravno, ove dvije kompanije su samo dva slučaju od velikog broja neprivatizovanih kompanija, o čijoj budućnosti vlast mora poveswti računa. Inače, njihov kapital i njihova vrijednost, kako su to uporno upozoravali iz Agencije za privatizaciju FBiH, iz godine u godinu rapidno pada.
Ako ostajemo bez “zlatnih koka”, način na koji upravljamo pojedinim kompanijama u državnom vlasništvu garantuje da ćemo ostati sa “ljušturama”, koje ni jedan investitor neže htjeti kupiti.