Tko ideologiju mržnje prigrabi za svoju politiku, vodi narode u pakao, jer mržnja ima obrise pakla
Ne sudjelujem u metežima i gužvama, imam odbojnost prema svjetini. Mnoštvo u pokretu samo je broj tijela bez duha. U masi nitko ne vidi dalje od leđa onoga ispred sebe, pisao je Walter Benjamin, a svatko je ponosan što u tom maršu može biti uzorom onome koji ga slijedi. Plašim se gomile kao što se svaki pojedinac iz tog mnoštva plaši ostati sam sa sobom. Moja sloboda je izgubljena kad prekoračim prag vlastite individualnosti. Odvratna je hrabrost rulje, jer je čini zbir plašljivaca. Gomili se opasno pridružiti makar iz znatiželje ili dokolice; može se u vama naći neka zapretana strast, možete biti izazvani da nekome odrubite glavu, kao onaj kuhar koji se slučajno našao kod Bastilje i pod sugestijom mase posjekao upravitelja De Launaya, uvjeren da je to ubojstvo domoljubni čin. Rado citiram sv. Augustina koji veli da ni okrutni rimski političar Katilina, koji će kasnije postati lik u mnogim književnim djelima, “nije ljubio svojih zlodjela, nego, dakako, nešto drugo: ono zbog čega ih je činio”.
O masi, o “cvjetanju mase” već sam ponešto zapisao, svakako nedovoljno, ali i toliko je korisno da bi se ponovno istaknulo kako su demokratska načela daleko od mase, a ponajdalje baš ono bitno načelo “da je svaki čovjek vrijedan koliko i drugi čovjek”.
Moj omiljeni pjesnik Tin Ujević nije podnosio gomilu. Pisao je da masa uvijek traži nešto brutalno, oporo, oštro, da pobjeđuje samo “masivnošću i trivijalitetom” i opstoji tako što a priori eliminira etičke vrijednosti.
Pa i pored moje odbojnosti i zaziranja od mase, mnogo puta sam se našao u svjetini, na javnim skupovima, mitinzima ili demonstracijama. Uvijek sam imao na umu onu Kierkegaardovu misao da je “gomila neistina”, ali scene koje sam tamo doživio bijahu krvavo istinite. Po prirodi stvari zanimaju me događaji i priče. Imam čitav spisak svakovrsnih iskustava s gomilom. Mene ne može mimoići nijedno zlo, svaki vrag očešat će se o moja leđa. Ako je nekome u toj svjetini namijenjen kamen u glavu, ili kakva druga nezgoda, onda će to prvo mene zadesiti. Više puta vraćao sam se kući ozlijeđen. Jesu li to bile opomene da se ne ulazi u čopor?
Claudel bi rekao da je za pjesnika najbolje da se zatvori u “crkvu svoga tijela”, a Joyce je pak smatrao da piscu sve ide naruku, da se čak i tramvajem ne vozi samo da bi stigao do određene postaje, već da bi i tu pronašao baš ono što mu fali za priču. Lijepo je rekao jedan moj dragi prijatelj da je sve što se piscu događa, dobro i zlo, dio njegove književne sudbine.
Zamjeraju mi neki stari znanci što se, makar i povremeno, bakćem politikom. Piši ti svoje knjige, kažu. Isključi se iz stvarnosti, pobjegni u svoj svijet, zatvori vrata svoje sobe! Što će biti kada svi zašutimo? Tko će govoriti suvislo? Jaspers bi rekao da je princip nemiješanja u političke stvari “samo izgovor pod kojim se dopušta nepravda”. Ova naša “neurotična dezintegracija” mogla bi svršiti na tome da postane dozvoljeno sve što pogađa samo druge. Tu smo već postigli zavidan stupanj “slobode”. Već funkcionira šovinizam, sutra će rasizam, antisemitizam itd. Već se privikavamo na ideologiju mržnje. De Rugemont bi rekao da je fašizam na pomolu onog časa kada se izgubi smisao za moralnu stvarnost.
O svemu tome, i o drugim stvarima, razgovarali smo ljetos, na prijateljskim sijelima. Tjeskoba nas je pritiskala; slutili smo nadolazeći kaos. Podjednako smo vjerovali u demokraciju i novu formu diktature. Znali smo da vladajuća partija Srbije demokraciju povezuje s CIA. Opozicija je ekstremna i luda, totalitarna kao i stranka na vlasti, netrpeljiva i bez programa. Ona hoće samo rat. Tada smo odlučili djelovati pa smo osnovali Liberalni forum Srbije. Izabrali smo dr. Ivana Đurića da vodi taj Forum. Objavili smo program i postavili zadaće Foruma. Definirali smo stanje duha u Srbiji “kao predfašističko”. Predbacivali su nam protivnici da nismo u povijesti koja je već sada “neodoljiva bujica što pred sobom nosi istodobno i one koji joj se prepuštaju i one koji joj se opiru”. Mi smo znali da se u takvim shvaćanjima povijesti temelje diktature.
Kao član Liberalnog foruma našao sam se jedne večeri u Domu omladine u Beogradu na promociji reformskog programa SIV-a. Nisam vičan javnim nastupima; nije mi to nikakva mana. Klonim se besjeda. Malobrojna skupina Šešeljevih četnika ometala je skup. Iz tog čopora izdvojio se jedan tip s fotoaparatom u rukama. Vrzmao se ispred govornice, djelovao je unezvijereno, luđački. Kada je govornici prišao Veton Surroi, novinar iz Prištine, ugledao sam jednu nezaboravnu sliku: onaj tip se najednom oduzeo, potom je divljački kriknuo, dao je oduška sebi. Pogled mu se zamutio, na usta mu je izbila pjena. Iz nosa mu je potekao tanak mlaz krvi. Okrenuo sam se prema Ivanu Đuriću, htio sam mu skrenuti pažnju na tog jadnika, htio sam nešto reći o tome kako se i mržnja manifestira vizualno, kako tu poprima jedan mučan likovni prizor ekstremnog gnjeva. Tada je taj zapjenjeni čovjek zavitlao ruski fotoaparat, gađao je Vetona Surroia, a pogodio mene u glavu. Obliven krvlju, kolima Hitne pomoći napustio sam Dom omladine.
Na pitanje novinara Omladinskog radija kako se osjećam nakon udarca u glavu, odgovorio sam: “Kao Albanac!” Poslije te moje izjave počeli su telefonski pozivi anonimnih zlobnika: “Aha, tako ti i treba kad se osjećaš kao Albanac!” Mržnja je progovorila iz dubine anonimnosti. Ona se i začinje negdje u tmini duše. Mržnja uvijek progoni s namjerom da uništi. Čovjek posvećen mržnji danomice smišlja grozna ubojstva, a svake noći pred spavanje, kako bi rekao cinični filozof Cioran, u mislima sječe na komade svoje protivnike. Ta zlopamtila, te nesreće vrebaju svoju priliku. Ako im historijske okolnosti dopuste, oni će nedvojbeno tu šansu iskoristiti. Imaju naoštrene bodeže, znaju zborno mjesto. Nastupit će kao rulja, započet će bakanal. U knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti, Fromm kaže da takvi tipovi mrze život. Analizirajući fanatičnog oficira Kerna, tipičnog nacionalista, navodi primjer kako se taj tmurni mrzitelj srdio čak i na drvo kad počne cvjetati.
Knjiga postanka bilježi pojavu mržnje već u prvom naraštaju, a Freud misli da je najprije stvorena mržnja, pa onda čovjek, da čak i novorođenče kmeči stoga što mrzi svijet koji mu smeta. Slavni Španjolac De Unamuno jednom je negdje napisao da se ljubav može prometnuti u mržnju, a mržnja samo u mržnju. Prema nekim biblijskim obrascima postoji stotine vrsta mržnje. Sadašnji raspad totalitarizma neminovno će donijeti i neke nove tipove mržnje. Bit će bezbolno okriviti drugoga kako bi se sprala vlastita ljaga. Jedan je njemački književnik točno rekao da su pobornici i protivnici real-socijalizma zajedno kreirali taj model. Danijel Dragojević davno je pisao da je Kristov portret na Veronikinu rupcu pravljen i od pljuvačke. Neprijatelj je u nama, rekao bi E. Morin. U nama se odvija “somnambulna degradacija.”
Nedavno je na mitingu tzv. Udružene opozicije u Beogradu govorio i pravoslavni svećenik, vođa Svetosavske stranke. Javno je tražio da se iz groba vadi Titov kostur i nabije na kolac. Taj božji stvor bio je bučno podržan od mase. Nabijanje Titova kostura na kolac nije ništa drugo do nabijanje na kolac vlastite pokornosti. Je li to jedini način da se taj vjernik oslobodi traume zbog dugogodišnje poslušnosti? Teme odricanja od povijesti, gađenje na prošlost bit će novi prilozi mržnji i samomržnji. Na sceni je degradirani čovjek.
On se tek sada upleće u povijest, ne slaže se s njom. Tek sada ukazuje na greške. On je sebi samome utvara. Ta mizerija hoće opravdati vlastitu nemoć tako što bi prebrisala povijest. Sada je hulja slobodni mislilac. Dojučerašnji denuncijant sada se šepuri kao smioni kritičar prošlosti. Nužno je historiju tumačiti, jer ona se brzo udaljava. Ona se ne može mrziti, može se samo preispitati. U kužnoj povijesti nema čistih. Krivac je onaj crkvenjak koliko i maršal. Književnik-doušnik sada bi htio popljuvati UDBA-u kako bi zabašurio svoj doprinos toj službi. Morat će se još neko vrijeme živjeti s tom prošlošću u kojoj je većina bila kukavička i pokorna. I oni koji su olajavali režim, šljakali su za nj. Razboriti su manjina ukoliko uopće postoje. E. Morin uspoređuje totalitarizam s atomskom bombom. Čak i ako bude prevladan, iza njega će ostati “sjena samog ništavila”.
Voltaire je rekao u svom Filozofskom rječniku da je prvi vlastoljubac iskvario svijet. Kraj boljševizma ne znači da će s političke scene nestati boljševici-vlastoljupci. Oni će se preobući u novo ruho. Što ih košta nazvati se demokratima ili socijalistima. Oni će upravljati nesrećom. Užasno nasljeđe totalitarizma koristit će za poticanje netrpeljivosti. Njihova politika osnivat će se na izazivanju primitivnih emocija. Igrat će na borbeni nacionalistički entuzijazam. Stvarat će ratnu psihozu. Ugrožavat će manjine. Njihova propaganda trovat će odnose među nacijama, pothranjivat će niže instinkte. Tko ideologiju mržnje prigrabi za svoju politiku, vodi narode u pakao, jer mržnja ima obrise pakla. Dobro veli teolog (Thomas Merton) da je “pakao tamo gdje nitko ni s kim nema ničeg zajedničkog, gdje se svi međusobno mrze, a ne mogu se udaljiti jedni od drugih, niti od sebe samih.”
Jesmo li u paklu?
(1990.)
Mirko Kovač, Cvjetanje mase, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997, str. 15-18.
