Kultura

Esad Bajtal: Besjeda o romanu “Udovičke zemlje”

Roman “Udovičke zemlje” autora Fajke Kadrića je priča o srednjevjekovnoj Bosni, preciznije o vremenu kada je ona bila bedem pred Osmanskim aspiracijama prema Evropi.

Roman je nagrađen nagradom Fondacije za izdavaštvo 2019.godine i bez obzira na pandemijske uslove proglašen najprodavanijom knjigom u 2020. godine i nagrađen Zlatnim perom Planjaxa, a u toku je promocija njegovog drugog izdanja. 

Donosimo promotivnu besjedu dr.sc. Esada Bajtala::

Fajko Kadrić
UDOVIČKE ZEMLJE
Tešanj, 2021. (drugo izdanje).

Esad Bajtal
Promotivna besjeda

A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje je ta Odakle je
Kuda je Ta
Bosna
Rekti


Na ovo Makovo bolno pitanje još uvijek nema pravog odgovora. Ali ima bezbroj
svjesnih i nesvjesnih pokušaja te vrste. Ovo je jedan od njih. Pred nama je knjiga
upravo o toj zemlji.

I posnoj i bosoj
I hladnoj i gladnoj
I
Prkosnoj
Od Sna

Dakle, pred nama je povijesna, vješto poknjiževnjena, ljudski ispričana priča o
fenomenu srednjovjekovne Bosne, nad kojom vrište dramatski nemušta pitanja i
„upitnici apokalipse“.
Jedna dobra, ljudski senzibilno pisana knjiga.

I još nešto:
Ovo je knjiga koja se sporo čita.
Jako sporo.

Zašto?

Zato što čitalac ne trči za radnjom i događajima, nego htio to, ili ne, gonjen
čitalačkom radoznalošću, pažljivo bdije nad sentencama, vješto sročenim opaskama,
i mislima, te moralno osjenčenim poukama i porukama koje prate kritične radnju i
događaje. Upravo zato, tragika i dramatika ove knjige nije na površini događaja,
zbivanja i životnih obrata, nego u nečem sasvim drugom.

U čemu?

U selimovićevski teškom, životno-realnom, iskustveno-kritičkom povijesno-poraznom
i socio-psihološki uzornom uvidu autora od koga se ježi koža. Uvidu o lažnim
prijateljima i iskrenim neprijateljima ove zemlje i njenih ljudi.

Citiram:
Usud su im lažni prijatelji i vjerni neprijatelji, Tako je oduvijek i bit će zauvijek. Branili
su svakoga od svakoga, a sa svakim napadali sebe. Nevolja je u tome što ih bolje
poznaju neprijatelji nego oni sami sebe.

Još kraće, i mučnije, a jednako tačno, i povijesno potvrđeno.
Riječ je o zemlji u kojoj je, kako to Kadrić kaže, život muka a smrt izbavljenje.

Tom i takvom zemljom hodi i ljudski brodi ponosni, stasiti čovjek mira, Kadrićev junak
bosanski vitez, vojvoda i pacifista, Radivoje Oprašić. Izaslanik kralja bosanskog
Tomaša. Autor prati Oprašićev složen i trnovit životni put. Kadrić to čini retorikom
autentične, čitalački zavodljive, spisateljske ornamentike starobosanske mudrosti i
bogumilski lakonske rječitosti.

Ali knjigu ne prati samo pukost dobrog opisa, ni mudrost spisateljskog narativa koji
plijeni. Ima tu i nešto mnogo više. Naime, povijesni kontekst priče daje Kadriću priliku
da se, izvan bilo kakve autorske nakane te vrste, pozabavi i zaokupi nečim što
filozofija poznaje i imenuje kao fenomen „granične situacije“. Njime, tim fenomenom,
knjiga dobija dodatnu semantičku i stilsku pozlatu.
Riječ je o bitno-neizrecivom, ljudski neshvatljivom i fatumski neizbježnom momentu
ljudskog življenja.

Jer, u „graničnoj situaciji“, čovjek se suočava sam sa sobom, s nepojmljivošću
vlastitog bivanja i postojanja. To je zlehudi trenutak oprašičevski opore sudbine, koja
niti nudi, niti poznaje, mogućnost izbora. Ni ličnog ni povijesnog.
To je vjekovni bolno trnoviti bosanski put na kome se nerazmrsivo prepliću: smrt i
patnja; rat i krivica; laž i istina; pravda i nepravda.

To je sudbina ovdašnjeg bivanja
I (na)čin potvrđivanja sopstvene egzistencije.
Pa i po cijenu sopstvenog kraja.
U ime obraza, časti i ljudskog dostojanstva.
Ili, kako bi to ljudski dirljivo i poetski neponovljivo, formuliše Mak Dizdar:

Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo

Na fonu te, i takve egzistencijalne tragike i dramatike, Kadrić nam nijansirano vješto
majstorski uvjerljivo, dijalektički snažno i potresno, slika život u svoj njegovoj oporosti
i gorčini, s jedne, te, ljepoti i radosti žvljenja, s druge strane.

U ovoj knjizi hrvu se, lome i uzajamno smjenjuju: Zlo i Dobro; Život i Smrt; Sreća i
Nesreća; Lijepo i Ružno; Ljubav i Mržnja; Ljudskost i Neljudskost; Cinizam i Empatija
Razačarenje i Poštenje; Pravda i Nepravda.

Sve u jednom i jedno u svemu.
U jednom jedinom ljudskom životu.
U grču životne svakodnevnice stare, a ništa manje ni današnje Bosne.
U davnju i uzimanju.
Krvi i otimanju.
U stalnoj nestalnosti.
U onom šekspirovski tragičnom: Bit’ iI’ ne bit’

O tome se u ovoj knjizi radi.
O tom bit’ iI’ ne bit’, s kojim se bosanski građani i bosansko društvo, nevoljno i bolno,
stoljećima i svakodnevno, tragično suočavaju. Kao u sljedećim stihovima:

Idem putem što se muči da put nađe
Riječi jedna drugu svim sredstvima guše
Dešavaju se ljudskih lica krađe
U meni samom cilj je srušen
Pa grdno zija taj prostor razgrađen
 
I sunce samo sija potkopano
Ima li vida izvan toga zida
Tom crnom stranom bijem se s gavranom
A on mi komad po komad otkida
I od tih komada sebi kuću zida

To su ljudski razantni stihovi crnogorskog pjesnika Branka Banjevića iz davne 1973.
Do nijemosti jasni i asocijativno, fotografski i faktografski vrlo simptomatični. Životno
aktuelni i poučni. Baš kao nekad, u Oprašićevo doba, i dan-danas, licemjerno i
kabadahijski bešćutno atakuju na ovu zemlju.
Na njene ljude.
Na sve nas.

Razvaljuju nam kuću etno-gavranovi, i od komada naše male, oni bi da zidaju svoje
velike kuće.
Malo im dosta.
Hoće sve.
I više od toga.

A nas bi da ostave bez igdje ičega.
Da nas obeskuće zločinom i krvlju.
Da nas obezdome.
I rastjeraju.

Čine to jeftino i podlo, krijući se iza Boga i nacije.

I to je ta, gavranovski crna, nemila, viševjekovna povijesna konstanta Bosne, koja se
faktografski i fotografski zrcali u ogledalski jasnom odrazu, s jedne, i spoznajno-
semantičkoj retrospektivi – Kadrićeve moralno, ljudski i spisateljski uzorne knjige – s
druge strane.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close