BiHPolitika

Biti čovjek znači dati glas Željku Komšiću

Ma koliko izbor bio iznuđen okolnostima, biti čovjek znači dati glas Željku Komšiću

Gledam koliko moram, čitam što mi naleti i slušam što ne mogu izbjeći u ovih nekoliko sedmica što nas vode ka izborima u iduću nedjelju. A moj je prostor zagašen. Zagađen je letcima i afišama što mi ostavljaju u sanduče, za vratima, ispod brisača ili pokušavaju ubaciti u ruku dok prolazim ulicom. Zagađen je plakatima, bilbordima, reklamama u javnom prostoru, ali i onim što mi stižu putem SMS, banerima što iskaču dok pokušavam nešto pročitati na internetu. Ne sjećam se da je ikad bilo toliko otvorenih laži, tako puno blata i prijetnji. Moji dani su tako zagađeni bjesomučnim kampanjama koje nemaju nikakve veze sa onim što muči mene, moju porodicu, one što žive sa mnom u istom haustoru, zgradi, naselju, gradu…

I u svemu tome jadu zove me usred noći prijatelj.Nije Kožo, niti je neki sudbinski poziv pun značenja. Običan telefonski poziv u neobično doba dana. Kaže on meni da ne može izdržati, da treba reagovati. A olovka? Pa reaguj! Zaokruži ili udari x. Možeš krst ili križ; bilo šta samo ne zovi u pola noći očajan, a da sutra ne uradiš ništa.

Možeš li ti nešto uraditi? Napisati? Javiti se? Ne mogu – zgađen sam i dosta mi je ove zemlje u kojoj su glavni likovi oni koji se bore za državne funkcije tako što izjavljuju bez imalo krzmanja da je mrze. Ove zemlje u kojoj traže da ih izaberemo da uzmu upravljač kako bi sve uradili da je skrše, do potpunog nestanka. Ove zemlje u kojoj razne spodobe nalik jedni na druge kao klonovi istog šupljikata punih usta govore, a da prvačić, iz aviona, jasno vidi da nemaju pojma o čemu pričaju. Pri tome ovi ljudi od papira besmislice izgovaraju tako moćno i samouvjereno da te prosto strah da mu kažeš da prestane da lupa gluposti. Ove zemlje u kojoj ne moraš biti legalan, ali moraš biti legitiman, jer ne pika se ono što piše u propisima, već ono što ti na uvce šapuće neki nevidljivi duh tih propisa. Ove zemlje u kojoj je grad koji najviše volim i ljudi koji me čine sretnim, a da sad ne vadim i one argumente tipa: djetinstvo, mladost, sjećanja, grobovi predaka….

Dok se vozim tramvajem ne čujem smijeh. Niko ne pjevuši, niti se ljubi. Svi su ozbiljni, zabrinuti, smrknuti. A kako se ko pomjeri ili bude izbačen na sapatnika uslijed zanošenja vozila u nekoj od bezborjnih krivina izraubovanih tračnica, osjeti se težina u zraku i plane koja iskra. Na sreću smiri se, jer dovoljna je jedna psovka ili kratko gunđanje pa da splasne i taj bijes nagomilan unutra. Ulaze i izlaze ljudi koji nisu plaćeni ni kad imaju sreću da rade, penzioneri koji primaju penziju od čibuka, studenti koji studiraju da bi dobili papir bez znanja, djeca koja ponekad i unesu malo nemirne vedrine u sav taj svijet koji samo što ne pukne jedom, kao gnojni čir.

A na svim ulazima i izlazima dočekuju ih ozbiljna lica zagledana u daljinu onih koji će koliko sutra brinuti o njihovoj sudbini bolje no što je mati, u ona davna vremena kad ih je za ledenih zimskih noći pokrivala da se ne nahlade. Ma vidi ti njih kako su samo mudri i pametni, tu, dok ćute na tim plakatima. Sami ili u društvu sa drugim istim takvim. Svi oni, kao jedan ili jedna, žele da svi mi živimo u sretnom društvu koje napreduje svakoga dana u svakom pogledu u svijetlu budućnost. Neki bi, doduše, da to radimo razdvojeni, svak u svom okrugu, pod budnom paskom svojih prirodnih pastira. Da se fino razdijelimo i razgraničimo, pa makar se ponovo moralo seliti i krvariti. Ko neće da seli, sam si je kriv jer je glup i ne vidi kolika je sreća i dobrobit biti odvojen od inih u toplini krda, u jedinstvu i zajedništvu istorodnih.

U jednu tačku se sabila sva naša sudbina. Samo je jedno ostalo bitno. Sve ostalo će se složiti i ništa neće biti kao do sada. Treba dobro razmisliti i izabrati pravog vođu svog stada, alfa mužjaka, a može i ženku, koji će stajati na kapiji i čuvati da nas ne dohvati zlo što plazi oko sigurnog okolčenog tora. Svuda je bitka za prvog pravog i jedinog. Svuda sem na jednom mjestu gdje se kao bore legitimni protiv legalnih; nacionalni protiv građanskih. Samo što u cijeloj priči do iznurenih ljudi u tramvajima, na ulicama, po gradovima i selima dolazi lažna slika.

Nije to ponosno nacionalno po sadržaju ništa drugo do li isključivo, diskriminatorsko, fašističko, represivno, jednoumno i rasističko. U osnovi mu leži mržnja prema drugačijem, zapakovana u strah i predrasude, zaslađena mitovima o veličini i poslanju. Neodvojivo od vjerovanja u pripadanje božjem izabranom narodu. Kao da je Bog entitet koji ima miljenike, nadnaravno biće koji navija za svoje klubove u različitim ligama ili sila koja gura u jednom pravcu kao vektor.  Opet su, svom snagom svojih stranaka i neformalnih interesnih mreža, velike vođe, ili oni što bi to htjeli biti, nalegli da se bore za mjesto prvog u svom komadiću civilizacijskog smrada, ove mentalne i intelektualne kanalizacije.

Ni ono što nam slikaju kao građansko nije baš građansko. Ostalo je napola artikulirano, zarobljeno dijelom u ovoj podijeljenoj stvarnosti, danas  tek trodjelnog, društva što se rašiva, razilazi i udaljava od svog prirodnog stanja zajedništva, pretapanja različitosti i razmjene iskustvenih spoznaja preko granica svojih nekad mnogobrojnijih posebnosti. Danas se građansko, kao sinonim za zajedničko, sinkretističko, inkluzivno u rukama i ustima šovinista, što im se tepa da su nacionalisti,  zloupotrebljava kao potencijalni instrument dominacije proste većine nad prostom manjinom, uz tvrdnju da demokratija i jeste vladavina većine, po principu jedan čovjek jedan glas. I to izgovaraju olako oni isti kojima se mnogi sustežu reći da prestanu lupati gluposti.

Dovoljno je okrenuti se malo pretražiti mrežu. u potrazi za informacijama; sad već i dijete zna proguglati; i uvjeriti se da ima toliko izuzetaka od te pojednostavljene slike demokratije iskazane kao apsolutna majorizacija manjine od strane većine, da su njeni čisti primjeri postali izuzetak, a sistemi sa različitim oblicima zaštite i pozitivne diskriminacije pravilo.

I kakve sad to veze ima sa ovim našim današnjim izborom? U cijeloj lažnoj ponudi bolje budućnosti teško je smlavljenom čovjeku što se kani stati u red za radnu dozbolu i vizu tamo negdje gdje neće biti konstitutivan, poseban, povlašten, nego tek i samo običan čovjek, razabrati ko koga laže, ko krije malog hitlera iz našeg sokaka iza slike gordog patriote, ko priziva diktaturu mase iza kulisa građanske demokratije. A tako je malo stvarnog izbora danas- Onog izbora koji će odrediti da li smo pogriješili što nismo otišli čim je rat počeo, da li smo pogriješili što smo se vratili kad je rat stao, da li da ćemo pogriješiti ako sad odmah stanemo u red sa onim koji su odlučili da odu i pridružimo se svim onim koji su tamo preko.
U svoj ovoj halabuci, dimnim zavjesama i retoričkim bombama, neskrivenim opasnim namjerama i još opasnijim govorima koji pale i potiču na palež, ostalo je, avaj, samo jedno mjesto gdje možemo prstom, odnosno olovkom napravljenim znakom na glasačkom listiću, začepiti pukotinu na brani koja prijeti da nas sve potopi.

Ma koliko izbor bio iznuđen okolnostima, danas biti čovjek znači dati svoj glas Željku Komšiću.

Svetozar Pudarić

(Oslobođenje)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close