-TopSLIDEKolumne

Biti bilmez nije zakonski prekršaj!

ELIS BEKTAŠ: Biti bilmez nije zakonski prekršaj!

Preuzeto: preokret.info

Da odmah na početku to razjasnimo, biti bilmez nije zakonski prekršaj, a pogotovo nije krivično djelo. Nije čak ni sramota u nekim društvenim okvirima, kao naprimjer u sarajevskoj političkoj čaršiji u kojoj se bilmezluk smatra za poželjnu kvalifikaciju i garant uspona na hijerarhijskoj ljestvici. Eklatantan primjer bilmezluka koji se zakotio u javnom prostoru metropole, sve nesposobnije da na svojim nejakim plećima iznese teret te zahtjevne i odgovorne uloge, sadržana je u Fejsbuk objavi Sifeta Kukuruza, pomoćnika ministra u Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Vlade Kantona Sarajevo, koji je u 16 tačaka Bošnjacima poručio zašto se ne trebaju plašiti rata. Njegovu objavu prenio je magazin Stav, ukazujući da tu vjerovatno nije riječ o pojedinačnoj erupciji bilmezluka, već o programskom tekstu partije koju taj bilten servisira.

Premda ih Sifet naziva činjenicama, bukvalno nijedna od njegovih teza to nije. Umjesto činjenica, on javnosti nudi buster doze emotivnih vakcina, koje pospješuju razvijanje antitijela na mišljenje, skupa sa nakaradnim logičkim konstruktima iz kojih se poput sluzi cijede još nakaradnije konkluzije, na koje se ne bi vrijedilo osvrtati kad u njima ne bi bila sublimirana sva zastranjenost jednog ideološkog okvira koji počiva na mudrolijama Alije Izetbegovića i njegove agitpropovske kamarile, tog opskurnog društva koje je čitavom jednom narodu na prevaru i podmuklo oduzelo stvarni subjektivitet i u nadoknadu mu ponudilo status vjerske subetničke skupine koja evo već tri decenije od svoje renominacije ne uspijeva da artikuliše sebe kao politički, povijesni, pa i civilizacijski subjekt, već bludi lavirintom čije su staze omeđene plitkim dosjetkama mladomuslimanskog poglavice i propagandom iz zadnje decenije prošlog stoljeća.

Sifet nije obični Kukuruz, on je hibrid uzgojen na kompostu shizofrene mitomanije u kojoj gnjiju propagandne floskule poput famoznog „čuda bosanskog otpora“ skupa sa propagandnim narativima iz prošlosti, u rasponu od kalajevštine pa do muklog i izvitoperenog sjećanja na časopis Front i emisiju Dozvolite da se obratimo. Pod takvim gnojivom i nije moglo ižđikljati ništa drugo doli jedna infantilna percepcija fenomena rata kao događaja čiji ishod oblikuju ljubav i pravednost, te jedno sumanuto klepetanje kojim Kukuruz hrabri široke mase i poručuje im da bezbrižno mogu dočekati rat, istovremeno nudeći čvrste argumente zašto tog rata ne može biti.

Naravno, bilo bi iluzorno od jednog Kukuruza očekivati da razumije samoga sebe, baš kao što je od kukuruza iluzorno očekivati da razumije agronomiju, jer Sifet upornošću hirovitog, ali i poglupog, djeteta istrajava na ubjeđenju da je rat isključivo prostor sukoba dvije plemenske mitomanije, a ne složen društveni proces kog oblikuju brojni vektori, počev od ekonomskih, pa do razvijenosti društvene svijesti. Premda Sifet u nekoliko navrata iskazuje svoje nadanje da do rata neće doći, pažljivo čitanje njegovih teza pokazuje da on rat ustvari – priziva, te da je on već sada uvjeren u njegov ishod, a očito i da mu neprijatelja ne manjka.

Za reprezenta ideologije koja aktivno participira u vlasti već tri decenije i koja deklarativno poziva na izgradnju tolerantnog društva i osnaživanje tog famoznog suživota, u najmanju je ruku indikativna ta lakoća kojom on pronalazi neprijatelje u takvom društvu. Riječ neprijatelj ima brojne značenjske valere, ali kada se koristi u kontekstu govorenja o ratu, tada može imati samo jedno značenje i tu nema prostora za izmotavanje. Kada nekog proglasite ratnim neprijateljem, zna se šta je s njim činiti, čak i ako trenutno nema rata.

Uvjerenje Sifeta Kukuruza da bi eventualni naredni rat bio samo nastavak onog prethodnog, čitaocu govori dvije stvari. Prvo, da Sifet ne baštini čak ni najpovršnije razumijevanje povijesti i vojne vještine, pa je stoga ubijeđen da fizionomiju jednog konflikta presudno određuje isključivo volja jedne od strana koje u njemu učestvuju i, drugo, da Sifet, skupa sa biračkim tijelom svoje partije, koja jeste najsnažnija u bošnjačkom političkom prostoru, ali koja tu snagu crpi iz jedva jedne petine tog naroda, smatra da prethodni rat nije završen, već da je prekinut i da se mora odigrati njegov nastavak.

Tužna vijest za Sifeta i njegove istomišljenike. Prvo, ratovi se nikada ne ponavljaju u istom obličju, pa čak i ako bi u nekom makabričnom razvoju događaja došlo do novog konflikta u Bosni i Herecegovini, Sifet bi lako mogao biti iznenađen razdjelnicama po kojima bi se društvo u njemu podijelilo na sukobljene strane, kao što bi ga lako mogla iznenaditi i fizionomija i dinamika tog sukoba, koji u današnjici više ne bi mogao računati na organizacione, materijalne pa ni na ideološke pretpostavke na kojima je počivao prethodni rat, kog je posunovraćena Jugoslavija vodila protiv same sebe, ali Jugoslavije više nema, pa bi neki naredni rat sadašnji društveni okvir morao voditi protiv samoga sebe. I drugo, rat za raspad Jugoslavije nije prekinut, već je stao kada je ta predstava ispunila ciljeve zbog kojih su je udružena zločinačka rukovodstva jugoslovenskih republika konsezusno pokrenula.

To što Sifet Kukuruz smatra da je dužan posvjedočiti vlastitu lojalnost partiji i njenim programskim i ideološkim temeljima, njegovo je neotuđivo pravo koje mu niko ne smije oduzeti, čak ni kada on tim svojim svjedočenjem daje doprinos guranju društva i države u konflikt, tako što utvrđuje i ojačava mentalne i psihološke barijere i jedan neutvrđeni dio društva markira kao neprijatelje i pobunjene snage. Holmsovska dedukcija ovdje će biti od pomoći – s obzirom da Sifet iskazuje svoje uvjerenje kako bi se jedan dio bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata pridružio njegovoj vojsci, u okvirima je razumne i dopuštene sumnje pretpostaviti da Sifet pod neprijateljima i pobunjenicima smatra većinu Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

No, ako Sifet odista vjeruje u budalaštine koje ispisuje, onda mu kao umno potkapacitiranom nije mjesto u bilo kom ministarstvu, a pogotovo ne u ministarstvu prosvjete, društvene funkcije koja je i bez njegovog obola bolno razorena i gurnuta u glib, ne samo u Sarajevu, već na čitavom bosanskohercegovačkom, pa i širem prostoru. Ako je, međutim, Sifet svjestan da ispisuje budalaštine i da to čini vođen pragmatizmom i lojalnošću, onda mu kao etički nakaznom i neodgovornom subjektu opet nije mjesto u tijelu koje se bavi pitanjima odgoja mladih naraštaja. Jer ovdašnjem društvu ništa nije nepotrebnije od novih generacija zatupljenih idiota koji će slijepo vjerovati ili čak bez vjerovanja horski ponavljati debilne mitomanske i propagandne konstrukte, koji su davno umrli i sada tako mrtvi šire svoj smrad, umjesto da po sanitarnim i profilaktičkim zahtjevima budu uredno ukopani.

Čitajte opširnije …

Piše: Elis Bektaš za Preokret

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close