Sarajevo bez cigle za kulturu
U isto vrijeme susjedi su gradili. Zagreb se ponosi novim Hrvatskim narodnim kazalištem – arhitektonski i simbolički gest kojim je kultura stavljena u središte društvenog života. Dramski segment ove nacionalne kuće ima novi prostor. To je poruka da umjetnost vrijedi, da ima prostor i da država stoji iza nje. Kod nas je poruka suprotna: kultura se snalazi sama, bez zidova, bez temelja, bez jasne vizije.
Najbolji primjer tog poraza je kino Apolo, nekada simbol urbanog života i susretanja s filmskom umjetnošću, pretvoreno u tržni depandans Penija. Na mjestu gdje su se generacije učile gledati svijet kroz film sada se broji dnevni promet. Nekadašnje kino Imperijal, koje je poput Apola arhitektonski biser organski upućen na Kamerni teatar 55 u centru grada, pretvoreno je u trgovinu sportske opreme. Džabe su bili razgovori s nadležnim u Opštini Centar godinama da se ovaj prostor stavi u funkciju scenske umjetnosti dvorane Festivala MESS koji bi s Kamernim teatrom 55 tako činio jedinstven Art Hub u centru grada kao frekventan i dinamičan prostor budućih kulturnih zbivanja multimedijalnog karaktera. Nije bilo političke adrese koja bi uvažila argumente „dosadnih“ kulturnjaka.
Isto se dešavalo širom zemlje: domovi kulture pretvoreni su u kafane, skladišta ili naprosto ruševine. Podsjetimo se da i sarajevsko kino Radnik stoji zatvoreno i pretvoreno je u trgovinu, nekadašnje kino Sutjeska je zgrada Crvenog krsta koja ima dvoranu pogodnu za scensku ili filmsku adaptaciju, ali ne i interes vlasnika da ga stave u funkciju za takvu namjenu. Oni su se cjenkali s prethodnim sazivima ministarstva za kulturu kao da su bankarsko a ne humanitarno društvo. Filharmonija nema koncertnu dvoranu – oni su u prostoru pozorišta koje nije adekvatno za koncertne programe kapacitetom, kao ni tehničkom podrškom. Muzička akademija još čeka koncertne sale, Akademija scenskih umjetnosti gradi se duže od decenije, Pozorište mladih radi u skučenim uslovima za razvoj lutkarske i omladinske scene, a Narodno pozorište je relikvija koja puca po šavovima jer se i fasada urušava, a do sada čak dva puta je najavljeno da će biti obnovljena, mada je prije samo dvadeset godina urađena sanacija fasade, očito u koruptivnom javašluku koji nikada nije razjašnjen.
Ambicije za rekonstrukciju kulturne infrastrukture koju treba pratiti nova tehnička i svjetlosna oprema najavljena od Ministarstva kulture i sporta u Kantonu Sarajevo još nije realizovana mada je dobila opšti konsenzus kulturne zajednice i javnosti. Političke elite i vlast u Sarajevu ne smiju ovo pitanje posmatrati kao fusnotu. Krajnje je vrijeme da Vlada Kantona Sarajevo izradi objektivan i finansijski održiv plan za rekonstrukciju postojećih kulturnih objekata i izgradnju ili adaptaciju novih prostora koji će biti stavljeni u službu umjetnosti. Jasno nam je da na državnom nivou kultura ne postoji – Ministarstvo civilnih poslova bavi se njom tek onoliko koliko ih javnost ili međunarodni faktor prisili. Federalno ministarstvo kulture i sporta predano radi na „povaljivanju“ glavnog grada, njegovoj strateškoj demetropolizaciji kao agendi HDZ-ovih kadrova koji suvereno upravljaju ovim resorom više od deceniju. Nažalost, praksa gradske vlasti je da radije ulaže u dekorativne i ceremonijalne projekte nego što će se odvažiti da kapitalno uloži sredstva u novu dvoranu ili neku scenu.
Rezultat toga je da smo postali društvo koje ne želi da se suoči sa činjenicama da nemamo kulturne prostore niti očuvane kulturno-historijske spomenike, da nam nestaju takvi prostori. Propadanje velelijepog arhitektonskog spomenika kulture i identiteta Sarajeva, objekta „Konak“ pod ingerencijom Predsjedništva BiH je skandal bez presedana. Nijedan ozbiljan glavni grad ne bi dozvolio da glavna ulica i šetačka zona ima jedino konzumeristički karakter s novim kafićima, šoping centrima i fast food radnjama, a ništa novo na planu kulture i moderne arhitekture što bi ostalo budućim generacijama Sarajlija.
I zato treba reći jasno: grad koji ne gradi prostore umjetnosti gradi vlastitu provincijalnost. Sarajevo, grad s tradicijom i svjetskim festivalima, danas je grad bez novog teatra više od pola stoljeća i bez infrastrukturne vizije. Svaka nova cigla koja se ugradi u tržni centar, a ne u pozorište, galeriju ili muzej, još je jedan dokaz naše civilizacijske kapitulacije.
Jer grad koji ne zida i ne čuva hramove kulture – zida sopstvenu duhovnu pustoš.
tčano.net
