2013. u vanjskoj politici – osobe i događaji koji su obilježili godinu

Iz vanjskopolitičke perspektive 2013. je bila godina brojnih značajnih događaja, a neki od njih neće utjecati samo na nadolazeću 2014. već i na niz godina pred nama.

Prije točno godinu dana, na zadnji dan 2012., prognozirali smo kako će rat u Siriji ove godine završiti. Ta prognoza se, nažalost, nije ostvarila. Sve upućuje na to da bi se ovaj tragičan sukob mogao okončati u godini koja nam dolazi. No, podučeni prošlogodišnjim iskustvom, možda je bolje ne davati optimistične prognoze.

Rat u Siriji je bio centralna tema, no ovu godinu ćemo svakako pamtiti i po brojnim drugim događajima. Ove godine obilježena je 50. obljetnica od povijesnog govora Martina Luthera Kinga, kao i 40. obljetnica gušenja čileanskog sna o slobodi kada je ubijen Salvador Allende. Godine prolaze, no neizbrisive uspomene na heroje čvrsto ostaju.

Kada govorimo o herojima koji više nisu s nama, i ove godine su nas napustili neki koje ćemo pamtiti sve dok želja za slobodom i pravdom bude tinjala. U ožujku ove godine je preminuo junak Bolivarske Revolucije, predsjednik Venezuele, Hugo Chavez. Za života je ugradio temelje otpora imperijalizmu koji su ga nadživjeli i živjeti će u srcima svakog stanovnika Latinske Amerike, ali i svijeta, koji je borac za jednakost i ljudskost. Njegovu smrt su mnogi u bastionima imperijalizma, kao i njihovi globalni poltroni i sluge, doslovno opisali kao odlazak jednog od svojih najljućih neprijatelja, što zapravo poprilično govori o autentičnosti njegove borbe.

Ovog mjeseca napustio nas je još jedan heroj, afrički junak Nelson Mandela. Za razliku od Chaveza, koji je otišao u fazi dok je još bio “neprijatelj”, borca Mandelu isti ti bastioni imperijalizma i njihove globalne sluge već su poprilično izobličili, pretvorili ga u ispraznu figuru s kojom su se godinama “naslikavali”. Čak i na dana odavanja počasti ovom borcu nisu se mogli suzdržati, pa je opraštanje svijeta od Mandele proteklo uz nakaradnu medijsku zatrpanost “selfie” kreveljenja američkog predsjednika Baracka Obame i britanskog premijera Davida Camerona s danskom premijerkom Helle Thorning-Schmidt.

Tužan kraj za jednog izuzetnog čovjeka čija je borba razvodnjena, iskrivljena i preoteta u godinama nakon sloma zloglasnog aparthejd režima u Južnoj Africi. “Uvaženi” gost na ceremoniji za preminulog Mandelu, britanski premijer David Cameron, 1989. otputovao je u JAR kao “agent” konzervativnih lobija koji su se protivili uvođenju sankcija tadašnjem režimu. Dovodi ga se i u vezu, mada nije dokazano da je bio član, s radikalnim libertarijancima i anti-komunistima iz organizacije “Federation of Conservative Students” koja je u to vrijeme tiskala plakate s pozivom “Objesite Mandelu”.

Ove godine preminula je i jedna od zasigurno ključnih Cameronovih “političkih mentora”, bivša britanska premijerka Margaret Thatcher – koja će ostati zapamćena kao jedan od najvećih neprijatelja radničke klase. Ona je pak Mandelu i Afrički Nacionalni Kongres (ANC) nazvala “teroristima”.

Možda ne nužno isti ljudi, ali ista doktrina, isti neo-kolonijalistički mentalni sklop, ovog mjeseca je u Johannesburgu “slavio” Mandelu kao jednog od njih. Nikada Nelson Mandela nije bio jedan od njih. Bio je prisiljen biti u njihovom društvu, ali nikada nije bio jedan od njih. Da je odbio, možda bi još i dan danas trajalo krvoproliće u Južnoj Africi.

No, godina koja je za nama nije samo uzimala, nešto je i dala. Možemo istaknuti nekoliko pozitivnih ljudi koji su stasali na scenu te na njima leži odgovornost da 2014. i godine koje dolaze učine boljima. Prije nego je napustio ovaj svijet, venezuelanski predsjednik Chavez odabrao je svog političkog nasljednika – Nicolasa Madura. Uvijek odan Chavezu, Maduro pred sobom nije imao nimalo lak zadatak – prvo je morao u kratkom roku izvojevati pobjedu na predsjedničkim izborima, što nije bilo nimalo lako, a zatim se morao pokazati dostojan nasljednika jednog od najznačajnijih revolucionara našeg doba. Uspio je – zadnji lokalni izbori u Venezueli pokazali su kako je narod prepoznao dobru ulogu commandantea Chaveza kada je izabrao baš Madura.

Zapadni mediji, kojima je Venezuela toliki trn u oku, ne uspijevaju objaviti niti jednu jedinu vijest o predsjedniku Maduru bez isticanja kako Maduro nije niti general, niti doktor, niti znanstvenik ili pak uvaženi odvjetnik, već bivši vozač autobusa. Ne ističe se eksplicitno, ali indirektno se stječe dojam da ga se na taj način nastoji omalovažiti. Ne shvaćaju krojitelji globalnih informacija da stotine tisuća na skupovima, more ljudi odjeveno u crvenu boju socijalizma, kliče novom predsjedniku, između ostalog, baš zato što jest jedan od njih.

Ove godine pozitivan je bio i dolazak novog iranskog predsjednika Hassana Rohanija koji je uspio u relativno kratkom roku drastično angažirati diplomaciju s ciljem rješavanja pitanja iranskog nuklearnog programa. Njegov dolazak u New York na Generalnu Skupštinu UN-a završio je telefonskim razgovorom s američkim predsjednikom Barackom Obamom, što je bio u svakom pogledu povijesni događaj i prvi kontakt takve vrste još od pobjede Iranske Revolucije 1979. Zbog ovog “zatopljenja odnosa” sa SAD-om mnogi su bili izuzetno skeptični prema Rohaniju, kako u Iranu tako i izvan Irana. Neki su čak smatrali kako će Iran možda sada odustati od potpore Siriji, no danas je jasno kako su skeptični bili u krivu jer se tako nešto nije dogodilo niti se realno moglo očekivati da će se dogoditi. Predsjednik Rohani nije krenuo u “diplomatsku ofenzivu” bez domaće potpore, kako naroda, tako i vrhovne vlasti koja se nalazi u rukama atajolaha Alija Hameneija.

Nije dugo prošlo od toplog dočeka Rohanija na svjetsku pozornicu, a već je bio postignut jedan od najvažnijih dogovora ove godine – dogovor između svjetskih sila i Irana po pitanju iranskog nuklearnog programa. Ukoliko ovaj dogovor opstane – jer pokušaja sabotaže itekako ima sa svih strana – 2014. bi morala dovesti do smanjenja brutalnih i nepravednih sankcija prema Iranu koje pogađaju gotovo isključivo obične ljude.

Iran je morao jako dugo trpiti, voditi nepokolebljivu unutarnju i vanjsku politiku, da bi mogao doći, zapravo dočekati, trenutak u kojem će ovakav kompromis biti ostvariv. Očekivano, Izrael je jako razočaran postignutim dogovorom, no Izrael će to lako “preboljeti”, dok se ne može isto reći za Saudijsku Arabiju koja je dogovor s Iranom shvatila kao američku veleizdaju. Rivalstvo između Irana i Saudijske Arabije moglo bi obilježiti 2014. godinu, a konačan pobjednik znati će se u ishodu sirijskog sukoba gdje je Saudijska Arabija – nakon djelomičnog povlačenja SAD-a – preuzela ključnu funkciju u potpori militanata na sve načine.

Kada govorimo o važnim dolascima na svjetsku scenu, nemoguće je ne spomenuti dolazak Pape Franje koji je mnoge iznenadio svojom retorikom. Zbog svojih kritika kapitalizma neki su čak počeli nazivati “marksistom”, što naravno nije adekvatan opis novog Pape, no pokazuje do koje mjere je globalna – naročito katolička – buržoazija nervozna na svaku kritiku dominantnog anti-ljudskog ekonomskog poretka, naročito kada ista kritika dolazi od samog Pape. Franjo se također istaknuo sa svojim pravičnim stavom prema sukobu u Siriji kada je bio jedan od rijetkih glasova koji su snažno progovorili protiv potencijalne strane vojne intervencije.

Još jedna osoba se zaista “pojavila” na svjetskoj pozornici ove godine i promijenila je preko noći. Ne radi se ni o državniku ni o religijskom poglavaru. Radi se o čovjeku poput mene i Vas, običnom čovjeku, čovjeku koji je vodio sasvim običan život i vjerojatno bi, kao i milijuni drugih, tako ga i proveo u cijelosti, da ga nije počeo sve jače pogađati onaj dubok i neugodan osjećaj nelagode kada znate da nešto ne valja i da možda možete učiniti nešto po tom pitanju. Djelovati ili ne djelovati, to je zaista veliko pitanje – nastaviti s lagodnim životom ili odbaciti sve za ideale koji mogu u konačnici utjecati na promjenu svjetskih razmjera? Kod njega su ideali prevagnuli, a njegovo djelovanje već mijenja način na koji gledamo na svijet oko sebe. Njegovo ime je Edward Joseph Snowden. “Ovo nije svijet u kojem želim živjeti”, poručio je mladi Snowden u jednom od svojih prvih izjava nakon što je pobjegao iz SAD-a s gomilom tajnih NSA dokumenata koji su uskoro objavljeni te je otkrivena gigantska, globalna, špijunska mreža kojom operira američka Vlada.

Snowden je bez dvojbe jedna od najvažnijih osoba godine, ako ne i najvažnija osoba godine. Njegova pustolovina obilježila je 2013, a zaisgurno će i nadolazeću 2014.

Kraj 2013. ostati će zapamćen po Ukrajinskoj krizi koja je naglo zaoštrila odnose između Istoka i Zapada. U jednom trenutku stvar je izgledala toliko ozbiljna da su neki analitičari čak spekulirali kako bi Ukrajina mogla postati “nova Jugoslavija”. Srećom, to se nije dogodilo, a izgleda da niti neće. Zanimljivo je bilo primijetiti koliki se broj, mahom mladih, Ukrajinaca žestoko suprotstavio vladinom zaokretu od Europske Unije prema Rusiji. Jasno je kako su mnoge duboke i povijesne podjele unutar zemlje odigrale ulogu u ovoj polariziranoj atmosferi, no neki su ipak očito zaista vjerovali kako bi se svi njihovi problemi riješili kada bi Ukrajina prišla bliže Europskoj Uniji.

Očigledno još uvijek jedan dio bivšeg Istočnog bloka gaji iluzije i lažnu nadu o “prosperitetnom Zapadu”. Nažalost po nas koji jesmo u potpunosti integrirani u taj zapadni blok (NATO+EU), iluzije su već davno nestale. Europska Unija još nije izašla iz ekonomskih problema, štoviše, problemi se gomilaju. Stječe se dojam kako se ove godine, za razliku od 2012., znatno manje govorilo o ekonomskim problemima Europe, ali oni su i dalje tu i izgleda kako ne planiraju otići.

Gdje li su oni masovni prosvjedi koje smo imali gotovo svakog dana kroz 2012? što se desilo s 2013? Bilo bi optimistično reći kako su narodi Europe “uzeli pauzu”, no postoji i daleko pesimističnija prognoza – narodi Europe su se umorili, uvidjeli kako prosvjedima neće ništa promijeniti. Ako je zaista tako, to je jako loše – to bi značilo da su Europljani prihvatili nametnutu “novu stvarnost” i da se protiv nje više neće ni buniti. Ipak, teško je prihvatiti da je baš tako crno. Čak da ta izjava i jest djelomično točna, ona ne može opstati u kontekstu aktualnosti – broj nezaposlenih, nezadovoljnih, izrabljivanih, pa i gladnih, raste iz dana u dan. Nitko neće izaći u javnost s prognozama koje bi na termin “kritična masa” dale i konkretnu brojku, ali jedna stvar je sigurna, toj kritičnoj masi Europa se približava iz dana u dan.

Ono što jest žalosno i poražavajuće je činjenica da Europa nije u ovoj krizi pronašla model koji bi vodio prema nečem boljem (ideja ima, ali nema onih koje su zaista dosegle mase). Taj “model” morao je proizaći iz samog naroda, ali nije. Naravno, proizašli su brojni oportuni i populistički “modeli”, štoviše, u 2014. nas vjerojatno očekuje prava poplava takvih. Razni spasitelji nuditi će razna rješenja, obično lišena svakog umnog konteksta, ali uvijek – strogo i apsolutno uvijek – bez klasnog predznaka. Drugim riječima Europi će se nuditi direktno ili indirektno “kontrolirana opozicija”. Radnici će se ispuhavati na prosvjedima, manifestacijama, raznim aktivističkim spektaklima, ali nikada im nitko neće u ruke dati jedino “oružje” koje ih može povesti prema slobodi – klasnu svijest, zapravo posve jednostavnu teoriju koja bi morala poslužiti za radničko ujedinjenje kontra izrabljivačkom kapitalizmu.

Nažalost, zadnji pravi pokret je točno odredio suštinu problema bio je američki pokret Occupy. Bez korištenja “marksističkih fraza” taj pokret je jasno definirao sve: “Mi smo 99%”. To nije specifikum SAD-a ili Europe, već svih zemalja u kojima vlada kapitalizam, a to je gotovo cijeli svijet – malo stroži teoretičari će reći – apsolutno cijeli svijet.

Poruka “Mi smo 99%” je jasna, jednostavna, a ujedno opisuje i cijeli problem. Stoga možda nije vrijeme za traganje za novim idealima, već promišljanje o tome kako da se ovaj jednostavan i točan ideal dodatno pojasni onima koji ga ne razumiju.

Ono što se već počelo javljati u europskom društvu, a vjerojatno će se nastaviti i kroz 2014., je početak pobune sitne buržoazije i ostataka srednje klase. Ista će biti jako glasna, pozivati na prevrate, revoluciju i ustanak, ali ona u suštini niti razumije niti mari za “običnog” radnog čovjeka, već primarno traži svoj opstanak u jednoj zoni koja počinje nestajati. Buržoaske revolucije neće pomoći radnicima, ali će im zvučati atraktivno i prigodno umjereno.

Teško je reći kuda će krenuti Europa 2014. no možda je ova 2013. ipak bila zatišje pred oluju.

I dok se u Europi naizgled ne događa ništa pretjerano značajno, situacija je poprilično napeta u Turskoj. Jedan od važnijih događaja ove godine bili su masovni anti-vladini prosvjedi diljem Turske. Rušenje Erdogana nije uspjelo uličnim prosvjedima, no ovih dana se turska vladajuća stranka AKP nalazi u još većim problemima nakon što je u zemlji pokrenuta velika antikorupcijska istraga. Erdogan tvrdi kako je sve orkestrirano izvana, djelomično ovaj put vjerojatno i jest, no baš zbog toga je stanje u Turskoj danas toliko nepredvidljivo. Pad vlade se ne očekuje, Erdogan još uvijek ima potporu znatnog dijela domaće elite, no prijevremeni izbori su mogući.

Veliki prevrat se zato dogodio u Egiptu gdje je nakon godinu dana vladavine srušen predsjednik Mohamed Morsi u možda najvećim anti-vladinim prosvjedima u povijesti. Nakon njegovog pada krenuo je obračun pro-vojne prijelazne vlade s Muslimanskim Bratstvom, a zemlja se i danas nalazi u nestabilnoj situaciji zbog ovog ogromnog ideološkog sraza koji će trajno promijeniti odnos snaga na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi.

Bilo je ove godine još jako puno događaja koje smo pratili svakodnevno na Advance.hr. Od katalonskog separatizma, eskalacije sukoba na prostoru zapadne kineske provincije Xinjiang, izbijanja novih ratova u Africi (Mali, Srednjoafrička Republika, Južni Sudan), visokih tenzija između Japana i Kine, islandskog “NE Europskoj Uniji, masovnih prosvjeda u Tajlandu do propale operacije američkih specijalaca u Somaliji itd.

No, godinu koja dolazi kraju za svega nekoliko sati, primarno je obilježio rat u Siriji. Prema pojedinim informacijama ubijeno je preko 130,000 ljudi od početka sukoba. Od prvih dana, pa sve do danas, način na koji su zapadni mediji i njihove globalne ideološke kopije prenosile informacije o sukobu u Siriji je bio sramotan, propagandan, netočan i sistematski obmanjujući. Teško je shvatiti kako jedan “novinar”, osobno upoznat s istinom sirijskog sukoba, može s takvom lakoćom plasirati propagandne laži kada i sam shvaća koji prljavi posao odrađuje. No, očito je da takvi ljudi postoje i da ih ima poprilično, neki od njih možda čak i mirno spavaju po noći, možda.

Rat u Siriji je iscrpljujući, kako u borbama na terenu, tako i u borbama za istinu o njemu. Možda je zaista kraj već na horizontu i najavljena konferencija u Ženevi donese toliko potreban mir narodu Sirije. Već dan iza bi se agresori mogli predstavljati za pacifiste, kao što su se pred neki dan predstavljali kao ljubitelji lika i djela preminulog Nelsona Mandele. Distributeri propagande i laži, koji su također moralni krivci za 130,000 mrtvih, dan nakon mogli bi filozofirati o tome kako je ovo dobro rješenje i kako je terorizam zaustavljen. Zato je borba za istinu toliko važna, da isti zauvijek ostanu zapamćeni kao krivci za jedno strašno krvoproliće i tragediju jednog naroda.

Sirijski narod, vojska i vlada mogu dobiti ovaj rat, to više nije upitno. Iz inata gotovo cijelom svijetu koji se urotio protiv njih, iz inata atlantističkim papagajima koji sebe nazivaju “analitičarima” kada u proljeće 2011. Assadu prognoziraju “pad kroz nekoliko tjedana”.

Cilj nije samo pobjeda Sirije u ovom okrutnom nametnutom ratu. Nakon pobjede moraju se stvoriti novi uvjeti koji više nikada neće dopustiti da se ovako nešto ponovi. Kraj rata u Siriji bila bi najbolja prognoza za 2014. U slučaju 2013. nije se ostvarila, no nadajmo se da ipak ulazimo u jednu bolju i mirniju godinu.

Sirijski sukob obilježio je cijelu 2013, no jedna osoba je obilježila sirijski sukob i čuvala ostatak svijeta da isti taj sukob svijet ne zahvati. Čovjek koji je uvelike spasio svijet od izbijanja rata velikih razmjera, pa i onih globalnih, svakako je ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov. Dogovor postignut za vrijeme maratonskih sastanaka i razgovora s američkim državnim tajnikom Johnom Kerryem ipak je urodio rješenjem koje je Siriju spasilo od strane vojne invazije, a svijet od opasnih nesagledivih posljedica. Od prvog posjeta Damasku nakon eskalacije sirijskog sukoba, pa sve do zadnjih angažmana, ruski MVP Sergej Lavrov odigrao je ogromnu ulogu, ulogu života.

Kada bi trebalo birati “vanjskopolitičku osobu godine” za 2013, kandidata je zaista mnogo, no prema mišljenju ovog autora, Sergej Lavrov svakako zaslužuje tu titulu.

Svim čitateljima Advance.hr, Sretna Vam 2014!