Administracija ili komplikacija?

Temelj odanog glasačkog tkiva

 

Čovjek uopće nije (bio) u krivu: činjenice se neće promijeniti time što će biti ili neće biti izgovorene. No, moram priznati da me neke izgovorene činjenice, ipak, zbunjuju. Je li ikada iko čuo za: Vijeće Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine, Vijeće za genetički modificirane organizme, koordinatora za reformu javne uprave pri Uredu predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, nacionalnog koordinatora BiH za saradnju i koordinaciju s Regionalnim centrom “Regionalna inicijativa za migraciju, azil i izbjeglice”, državnog koordinatora za integrirano upravljanje granicom u BiH, glavnog pregovarača za prilagodbu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Odbor državne službe za žalbe, potom za zajedničke organe i članove pregovaračkih timova za provedbu Sporazuma o pitanjima sukcesije te za zajedničku komisiju viših predstavnika država nasljednica… i da dalje ne nabrajam.

Viša sila

Govori se o reformama, agendama, potom o reformskim agendama, investicijama… Gomila je tu priča o ovakvim i onakvim kategorijama, bankarski filtriranih informacija, tehnomenadžerskih komplikacija, korporacijskih floskula, spinovanja, kreacija, projektnog vođenja, pojavnih oblika koječega, procedura odlučivanja, portfolija, strateških (ne znam čega), aranžmana… dominantnih ponuđača, proizvođača, uloga… mastrihtskih kriterija i modela, trasa i puteva investicijskih ciklusa i, povrh svega, zakona; u najkraćem, složenih naziva za ustvari vrlo jednostavne stvari. Sve navedeno i još tri puta ovoliki spisak nespomenutih, običnom čovjeku mahom apstraktnih činjenica su sredstva, instrumenti i metode reformi, ekonomskog oporavka i, konačno, razvoja. Recimo da ovo sve razumijemo.

Nadalje, budžet ne može biti u funkciji ekonomskog razvoja i nije mehanizam bilo kakvog ekonomskog rasta jer je njegovih 94 posto usmjereno na vraćanje kredita, podmirivanja troškova državne administracije i budžetskih korisnika te, “kupovinu socijalnog mira”. Iz preostalih šest posto budžeta finansira se poljoprivreda, kultura, izbjeglice(?)… te, stoga, na budžet možemo zaboraviti. Recimo da i ovo razumijemo. Kažu da su preduvjeti za bilo kakve reforme: obuzdavanje javne potrošnje, politička stabilnost i sve što uz to ide te da su najveće prepreke u tom našem – mislim, državnom – ekonomskom oporavku, osim strukture države, hijerarhijskim slijedom: neučinkovita administracija – birokratija (17,1 posto), korupcija – pokvarenost i podmitljivost (12 posto), porezne stope (11,2 posto) i politička nestabilnost – tek na četvrtom mjestu. E, ovo ne razumijem.

Govori se o reformama i agendama koje, recimo, razumijemo

Izvor i uzrok moje zbunjenosti su prve dvije prepreke, birokratija i korupcija, a zbunjenost dodatno raslojava i usložnjava činjenica da ne samo da su ovu hijerarhiju problema prepoznali na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, nego da istim hijerarhijskim slijedom probleme u vlastitoj državi imenuju i redaju i najviši izvršni organi vlasti!? Ova druga činjenica napose nameće nekoliko pitanja na koja ja više nemam odgovor. Prvo: ko je vladao proteklih dvadeset i kusur godina: mi odavde ili neko sa strane? Drugo: ko je od tih vladara uposlio, birokratizirao, pokvario i neučinkovitom učinio tu famoznu “administraciju”? Treće: zašto administracija ove zemlje ometa, usporava i predstavlja prepreku ekonomskom razvoju zemlje u kojoj i za koju bi trebalo da rade iz sve snage, koliko god znaju i umiju? Četvrto: ako pretpostavimo da nam je administraciju nametnula neka “viša sila”, ne samo zbog toga što se ponašaju kao bogomdani nego i zbog toga što se iz nje niko ne može ni pod kakvim uvjetima i ni zbog kakvog grijeha otpustiti, onda nemamo razloga da se žalimo ni na “višu silu” ni na administraciju.

Koliko su puta svi koji pišu u ovoj zemlji ustvrdili da u ovoj zemlji teško da postoji još nešto što u međuvremenu nije dovedeno do apsurda ili paradoksa i što nije relativizirano do besmisla? Osobno mislim da je vrhunac svih tih institucionaliziranih apsurda, paradoksa i besmisla administracija države koja ometa i onemogućava razvoj vlastite države. Ko je toliko hrabar da bilo koje, a ne ovako golemo opće dobro, prepusti slobodnoj volji i prosudbi bilo koga, a naročito korumpiranog, odnosno podmitljivog i pokvarenog birokrate?

Administracija je, pokazalo se na svim dosadašnjim izborima, temelj odanog i pouzdanog glasačkog tkiva. Vlast, naravno, nikada nema ništa protiv vjernih glasača, kao što ni država nema ništa protiv poskupljenja. Jer, s cijenama raste priliv od poreza, uključno i PDV-a, od kojega niko – osim državne administracije – nije vidio nikakve koristi: priliv PDV-a nije smanjio potrebu za zaduženjima pa i za javne radove, ali jeste omogućio zapošljavanja u nerealnom sektoru, javnim poduzećima i državnoj administraciji na svim razinama.

Bosna i Hercegovina je toliko zadužena da polahko postaje vlasništvo MMF-a, WB i EBRD-a, a “vlasnici” će početi tražiti svoje što će se moći vratiti samo reformama koje su, i bez administrativnog ometanja, dovoljno bolne. U zemlji „nedovršene tranzicije, neefikasne ekonomije, velikog utjecaja politika, nerazvijenog i neuređenog tržišta, niskog obima ekonomskih aktivnosti“, jedino rješenje za većinu problema koji muče njene stanovnike je poboljšanje stanja i pokretanje razvoja. To izravno podrazumijeva ukidanje privilegija i kriminalom stečenog bogatstva, nova radna mjesta, manje poreske stope i rast produktivnosti. Ekonomski analitičari se slažu da je prošla godina, naravno, bila najteža do sada, a da će slijedeća biti još teža.

Odbrana plijena

Sve vrijeme, otkad pamtimo, jedni namiruju historijske i dejtonske nepravde zaposjedanjem svega što mogu i traženjem još više neprestano prijeteći trećim entitetom, drugi braneći ratni plijen u vidu entiteta, a treći i dalje ne imajući čvrst stav u vezi bilo čega osim vlastitoga ostanka na vlasti. Ali, šta se doista može očekivati kad još uvijek, jedni imaju nerealne zahtjeve, drugi nerealna očekivanja, a treći nerealna obećanja; odnosno jedni trube o nejednakopravnosti, drugi o samostalnosti, a treći o pokretanju BiH praveći prvim i drugim ustupke kakve ničim ne zaslužuju i kakve nikada i nigdje ne bi dobili.

Ako se do sada sve odvijalo po pravilu iz jednog popularnog domaćeg filma definirano kao: “Pomogni ti meni – pomognut ću ja tebi!” odnosno, “ti mene izaberi – ja ću tebe postaviti”, šta se u međuvremenu promijenilo? Je li moguće da je administracija u toj mjeri okoštala i postala samosvoja da napose predstavlja “otuđeni centar moći”? Naučen učiti od prošlosti, izvlačiti pouke iz događanja u kojima, na prvi pogled, nikakve pouke nema i čitati između redova, podsjetio bih samo na jednu izreku koja se pripisuje Sir Winstonu Churchillu: “kad nešto ne želiš riješiti – formiraj komisiju.”

Svima je, pa i političarima, jasno da se nešto mora učiniti, i to hitno. Ali šta? Sigurno ne ovo što se do sada jedino uspješno činilo. Jer i to koči administracija.

 

 

Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba