Izgubljena Bosna i Hercegovina

To koliko nam Jedna i jedina ima diplomata po svijetu važno je samo Lagumdžijinom ministarstvu. Za nas u dijaspori, u iseljenoj Bosni i Hercegovini, postaje sve beznačajnije. Veze sa maticom, kako godine prolaze, polagano kopne i nove generacije pričaće o zemlji tamo daleko, kao nekada američki Italijani i Irci o svojim postojbinama. Na novim maternjim jezicima, natucajući tek po neku riječ iz čudnog jezika domovine očeva njihovih očeva.

Oslobođenje

Iskustva iz desetljeća emigranstkog života kazuju mi da se naši ambasadori i konzuli najbolje snalaze u ugostiteljskim objektima, crkvama i džamijama. Te “terene”, kao naglo probuđeni vjernici i nacionalisti, najbolje poznaju. Jalovi javni rad za dobrobit zemlje koju predstavljaju podređuju plemenskim okupljanjima i ispunjavanju zadataka svojih svetih partija što su ih i poslale da po dunjaluku ganjaju devize i karijere. Ne zanima ih šta o njihovoj učinkovitosti misle u Evropskoj uniji ili u Ujedinjenim nacijama, čak, ni u Ministarstvu inostranih poslova BiH, nego kako ih ocjenjuju stranački šefovi.  Jer, znaju dobro da nisu vani zato što su vrsni poznavaoci svjetske politike i ekonomije, čast izuzecima, nego što su podobni Srbi, Bosnjaci i Hrvati. Nađe se tu i koji iz reda “Ostalih”, uglavnom ako je simpatičan nekom od narodnih poglavica. Evo, recimo, pitam se da li bi danas ponovo slali Jakoba Fincija u ambasadore nakon svih belaja što im je donio tužbom Evropskom sudu u Strasbourgu? Svojedobno im je, čini se, više bio simpatičan, nego što se razmišljalo o njegovoj, neospornoj, stručnosti.

Članovi našeg uzvišenog Cor diplomatic establišmenta su, zapravo, kao i država Bosna i Hercegovina. Podijeljeni, međusobno nepovjerljivi, vješti u podmetanju, baš kao da su u skupštinskim prostorima na Marijin Dvoru. Zabavljeni sami sobom, uglavnom, nemaju vremena da se još bave dijasporom. Da budu, kao u svakoj normalnoj zemlji spona između matice i iseljeništva. Ako tako ambasade i konzulati nastave, domovina nam neće gubiti samo milionske poticaje iz EU, nego će uskoro presušiti i najvažniji dotok deviza koje spašavaju stotine hiljada imena sa posljednjeg popisa u kojem je najvažnije bilo koje ste nacije i vjere, a ne da ste čovjek. Kojeg od gladi i hladne predstojeće zime spasava materijalna samilost rođaka iz dijaspore, a ne državne institucije.

U sve pokidanijim vezama otadžbine sa milionima bivših građana BiH,  snagu polagano gube i posljednji majstori rodoljubive opsjene, tvorci osjećaja da su New York, Sidney, Pariz, London kao i  Sarajevo. Internetskim stazama spojena raja i zivot,  koji se zaboraviti ne mogu.

U tom, na žalost, samo virtualnom doživljaju nekadašnjih sretnih dana, umorio se i moj prijatelj Vlado Kaluža, poznati prijeratni sarajevski bankar i sportski radnik. Sa pištaljkom košarkaškog sudije obišao je sve meridijane nakon kojih je jedva čekao draga svjetla Šehera i druženja u prostorijama Košarkaškog kluba “Bosna”. Onda je stigao april, najbaksuzniji mjesec iz teške balkanske povijesti. Ponovo rat i neizvjesno putovanje u jednom pravcu!  Dobri Dovla, zaustavio se s porodicom u dalekoj Arizoni. Tijelom tamo, a dušom u gradu kojeg su ubijali i pokušali plemenski podijeliti.  I danas to pokušavaju, samo što ne pucaju.

U trenucima kada je pomislio da će ga erupcija nekontrolisane nostalgije zauvijek slomiti, Dovla spas traži u neslućenim mogućnostima medija što ne poznaje nacionalne i vjerske granice. Od kompjuterskog analfabete, vremenom postaje meštar što vlada i uređuje sve popularniji internetski blog, simpatično, sarajevsko šatrovački, nazvan “Dovla.net”. U početku se nada da će ponovo okupiti svoju sportsku raju rasutu po svim kontinetima. Na njegovo iznenađenje “Dovla.net”postaje najjači most što je spojio normalno, građansko Sarajevo, a potom i veći dio i BiH sa dijasporom. U proteklim godinama blog je imao više od šest miliona posjeta, na tisuće i tisuće raznih priloga. Direktno su se,  čovjeku sa novootkrivenim uredničkim talentom, dobrovoljno  javljali i Abdulah Sidran, Valerijan Žujo, MiŠo Marić , stotine raznih autora, komentatora. Bez pomoći ambasada i konzulata, oživjela je najčvršća spona između BiH i njenih, da li zauvijek, iseljenih žitelja.

I kada se činilo da neprospavane noći i naporan rad jednog čovjeka na raznim internetskim porukama jedinstva i nade trebaju dobiti zasluženu krunu uspjeha, krenuli su napadi.  Oni što bi Bosnu i Hercegovinu iz dva ili tri dijela, podmuklo su jurišali kao na nekim davnim sarajevskim barikadama. Kada nisu uspjeli otrovnim prilozima mržnje, započeli su hakeri. “Dovla.net” je načet.  Okovan, dalje ne može. Poslije njega krenuo je i “Dovla.net 2”. I on je na izdisaju. Od blogova što ih pravi obična, sarajevska raja, što svoju ljubav prema gradu isijavaju digitalnim kanalima iz cijelog svijeta, još ide onaj “Vilsonovo.net”. Okupili su se oko tog web izvora sjećanja i svakodnevnog druženja preko kompjutera nekadašnji stanovnici kvarta pod mirisom lipa Vilsonovog šetališta i tužnih uspomena uz umrli Zemaljski muzej. Ali i “Vilsonovo. net” nekima smeta…

Nestankom virtualnih spomenara, gašenjem posljednjih veza, nastaje izgubljena Bosna i Hercegovina, Atlantida političkih gluposti i promašaja.  Skoro dva miliona ljudi koji će, iz ljeta u ljeto, sve manje u prostore zavičaja. Kada, gotovo, pola BiH počne zaboravljati gdje joj je bio dom, onda nam neće trebati ni ambasade, ni konzulati. Osim, samo njima, diplomatama. Valja se badža provozati po vilajetu i uz to maznuti dobru, najčešće, nezasluženu pinku.