BiH na korak od legalizacije aparthejda i uvođenja rasnih zakona

Sudije Ustavnog suda BiH nalaze se pred političkim zahtjevom jedne političke grupacije koja je u tijesnim interesnim vezama čak i sa pojedinim sudija Ustavnog suda koje uskoro moraju donijeti odluku po apelaciji Krišto, a koja radikalno može utjecati na sudbinu države Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Zapanjujuća je indolentnost probosanske javnosti u pogledu nastojanja jedne političke grupacije koja izvršava političke direktive zvaničnog Zagreba, a koje graniče sa ratnim ciljevima Udruženog zločinačkog poduhvata. Malo ko uopće želi da se bavi razmjerama negativnih posljedica koje po državu BiH može proizvesti suspendiranje onoga što je ustavna norma, za račun politika koje otvoreno, uz podršku zvaničnog Zagreba, kreću u rušenje države Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud BiH evidentno odbija da koristi mišljenja OHR-a, kao konačnog tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona. Odbija i mišljenje Venecijanske komisije koja je vrhovni pravni europski autoritet, koja u svojim mišljenjima govori sasvim drugačije od onoga kako odlučuje Ustavni sud BiH, što u javnosti stvara utisak da se radi o ispolitiziranoj sudskoj instanci.

Ono što je Franjo Tuđman izgubio u Vašingtonu, pokušava se dobiti pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Priroda apelacija Ljubić i Krišto je ni manje ni više nego takva – radikalno mijenjanje ustavnog ustrojsva FBIH i BiH, i revitalizacija tzv. Herceg Bosne. Onemogućiti izbor delegata iz svih kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije, znači jedino omogućiti ono što u martu 1994. nije bilo moguće.

U kakvoj je atmosferi ranije donesena odluka po apelaciji Bože Ljubića na koju se naslanja apelacije Borjane Krišto, dovoljno govori činjenica da za javnu raspravu po Ljubićevoj apelaciji bili zainteresovani i u njoj su uzeli učešća jedino kadrovi HDZ-a BiH i javnost naklonjena kako HDZ-ovim zahtjevima, Ljubićevoj apelaciji tako i naknadnoj iskrivljenoj interpretaciji same odluke Ustavnog suda BiH, dok sa probosanske strane za raspravu niko nije bio zainteresovan.

Samo u takvom ambijentu Ustavni sud BiH koji je ionako bio podvrgnut lobiranjima različite vrste od strane HDZ-a mogao je zanemariti mišljenja OHR-a i Venecijanske komisije koja nisu bila ni na tragu odluke Ustavnog suda BiH ni na tragu Ljubićevih zahtjeva za suspendiranjem onoga što je ustavna norma.

Kada je riječ o apelaciji Borjane Krišto valja istaći da Ustavni sud BiH ne može razmatrati istu stvar, odnosno usklađenost Ustava Federacije BiH sa Izbornim zakonom BiH, kada zakonodavac nije postupio po njegovoj odluci, tako da se nema šta usklađivati.

Još preciznije, Izborni zakon BiH je pravni akt višeg reda u odnosu na Ustav Federacije BiH, još preciznije, u odnosu na entitetske i kantonalne ustave, tako da dok se ne donesu izmjene Izbornog zakona BiH u skladu sa svim odredbama Ustava BiH, a ne samo sa onim koje loše interpretira Ustavni sud BiH, nema pravnog osnova za usklađivanje nižih pravnih akata sa višim.

Ustavni sud BiH treba da uvaži mišljenje Venecijanske komisije koja u svome stavu, koji je Ustavni sud BiH prenio u odluci “Božo Ljubić”, kaže:

”.Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se ‘čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima’. Prema mišljenju Venecijanske komisije, čini se da Izborni zakon samo ‘uveličava’ odstupanja od onoga što je ‘proporcionalnost’ koju naređuje Ustav Federacije u raspodjeli mjesta u Domu naroda, međutim, može se predvidjeti rješenje kojim bi se odredba Izbornog zakona (‘Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu’) tumačila onako kako je formulirana u Ustavu Federacije (‘U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu’).”

Motiv gospođe Krišto za podnošenje nove apelacije upravo leži u tome što je prethodna apelacija u slučaju Ljubić samo djelomično usvojena, pri čemu Ustavni sud nije presudio da se izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije iz svih konstitutivnih zabranjuje, kako su to iz HNS-a lažno nastoje predstaviti.

Zbog toga se pred Ustavnim sudom u martu ove godine, ponovo našla skoro identična apelacija kao oblik političkog pritiska kojom se tražilo ono što je jedino u lažnim interpetacijama Bože Ljubića Ustavni sud već presudio, dok u stvarnosti i Ljubić i Krišto, znaju da nije. Otuda je došla apelacija na apelaciju i novi zahtjev za onim što politički i još bitnije od toga, pravno nije moguće.

Apelacijma se izvan svake sumnje na sve načine pokušava osporiti ustavna odredba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine a Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje ustavnost u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, ustave entiteta i ustave kantona.

Ono što Ustavni sud nije mogao uraditi, a to je da proglasi član 4. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine da nije u skladu sa Evropskom konvencijom, iz prostog razloga što Ustavni sud ne može da mijenja ustavne odredbe ustava čiji je on Ustavni sud.  Stoga Apelacija Borjane Krišto jeste klasičan oblik kontinuiranog pritiska na rad Ustavnog suda BiH, sa ciljem da se, ne samo zagospodari tom institucijom, nego da se preko te institucije mijenja suština ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine za račun politika koje za to nikada nisu imale parlamentarnog kapaciteta.

Međutim, vrlo je izvjesno da je Ustavnim sudom BiH u tome smislu već zagospodareno jer među ostalim sudijama, odlučivaće i Mato Tadić, koji je bio ministar pravde FBiH u vrijeme kada su rađene izmjene Ustava FBiH. I ne samo to, Tadić je bio suoptuženi zajedno sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem u predmetu navodne malverzacije u vezi s poslovanjem Mesne industrije “Lijanovići”. S druge strane, Borjana Krišto bila je jedna od visokih dužnosnika HDZ-a koja je založila svoju imovinu kao jamstvo za puštanje na slobodu Dragana Čovića.

S toga se postavlja se opravdano pitanje da li se u slučaju odlučivanja o apelaciji može govoriti o nepristrasnosti Ustavnog suda BiH i da li bi o svemu trebalo izvjestiti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, s obzirom da sudije Ustavnog suda BiH imaju u obavezi da štite ljudska i građanska prava građana BiH a ne da udovoljavajući političkim željama suspendiraju ustavne norme koje omogućavaju svakom građaninu da bira i da bude izabran,  pri tome legalizirajući segregaciju na etničkoj osnovi. Ukoliko Ustavni sud BiH suspednira ono što je ustavna norma, stvorio bi se opasan presedan kojim bi bio doveden u pitanje cjelokupni ustavni poredak BiH ali i stabilnost države u cijelini.

(Vijesti.ba)