Nad masovnim odlaskom ljudi iz BiH lamentiraju samo nevladine organizacije i mediji. Među onima koji nepovratno napuštaju zemlju sve je više mladih i stručnih kadrova. Današnji dvadesetogodišnjaci shvataju da je život kratak i da moraju da požure. Ako 70 posto njih želi da što prije ode, ko će onda ostati. Čitavi krajevi već su postali svojevrsni “domovi staraca”. A od bjekstva od bijede gora je samo činjenica da se niko ne vraća
Naši majstori relativizacije svega postojećeg uvjeravaju nas ovih dana da, recimo, 40 hiljada ljudi može u nekom kontekstu biti važnije od cjelokupnog stanovništva ove zemlje. Tih 40 hiljada osoba su državljani Bosne i Hercegovine koji rade ili se školuju u nekoj od zemalja Evropske unije, a sporni su zato što entitetski statističari imaju potpuno oprečan stav o tome mogu li se oni ili ne mogu tretirati kao stanovnici vlastite domovine. To je razlog što ni nakon punih 28 mjeseci nisu objavljeni podaci iz obavljenog popisa stanovništva. Podaci iz popisa nisu više tajna, zna se gdje vladaju Bošnjaci, a gdje Srbi i Hrvati, zna se da je etničkom homogenizacijom, cijela zemlja doživjela “demografsku renesansu”, da je rat definitivno odredio naše kolektivne i pojedinačne sudbine i da više nikada neće biti kao što je bilo. Sve je to i statistički utvrđeno, sav javni život odvija se u znaku te statistike, ali formalno pravno ti podaci ne važe, jer nisu službeno objavljeni. Sada se govori da bi popis mogao biti poništen i završiti kao još jedna propala stvar u koju je skršeno 50 miliona KM. Dugoročno gledano, šteta od takvog ishoda bila bi, međutim, mnogo veća. Statistički eksperti, zaposleni u tri ili četiri što entitetske, što državne institucije, od početka su tvrdili da je to ekskluzivno tehnički posao, da bi se onda ispostavilo kako je nad njihovim glavama visio nevidljivi mač politike.
Nastala je situacija koja je samo na prvi pogled paradoksalna. Sasvim je, naime, logično da Velimir Jukić, direktor Agencije za statistiku BiH, vraća lopticu u političko dvorište, tražeći da sporna pitanja riješi Vijeće ministara. Uzgred rečeno, neki bošnjački demografski autoriteti tvrdili su kako se ovim popisom pokušava izbrisati ni manje ni više nego 300 hiljada privremeno odsutnih Bošnjaka. To je zakomplikovalo cijelu priču i povučena je još jedna linija etničke podjele a da neutemeljenost te priče nikoga posebno ne uzbuđuje. Kao da je svima stalo da onih “drugih i drugačijih” bude što manje. Nacionalistički duh prevladao je u gotovo svim slojevima društva, pa je, primjerice, prilikom zapošljavanja, brojanje krvnih zrnaca postalo prva i najvažnija stvar. Ko se tome suprotstavlja, postaje protivnik sistema vrijednosti, ovjerenog potpisima i pečatima na Dejtonskom sporazumu. Zato je Bosna danas tu gdje jeste i gdje će, po svemu sudeći, biti i sutra.
Volio bih da neko kaže od kakvog je to sudbinskog značaja za ovu zemlju nekoliko desetina hiljada više ili manje statističkih Bošnjaka ili Srba koji negdje u svijetu argatuju ili se tamo školuju bez namjere da se ikada vrate u domovinu? I dok se oko tog marginalnog pitanja zameće kavga, jer neko tobože želi razjediniti Bošnjake, iako ih suštinski niko tako ne razjedinjuje kao njihova pohlepna politička i tajkunska oligarhija, dotle nad masovnim odlaskom ljudi iz Bosne i Hercegovine lamentiraju samo nevladine organizacije i mediji. Među onima koji nepovratno napuštaju Republiku Srpsku i Federaciju sve je više mladih i stručnih kadrova. Odavde bježi svako ko ima neku šansu, bježi od siromaštva i opće zapuštenosti. Čak i kad dobiju neki posao, mladi ljudi mu okreću leđa, ne želeći da čitav život provedu sa pet puta manjom zaradom od one koju bi mogli imati u Evropi, Kanadi ili Australiji. Bježe, u tišini, i od nacionalizma svog većinskog etničkog okruženja, od mržnje koju je teže podnositi čak i od siromaštva. Generaciji koja danas ima između 30 i 35 godina ukradena je budućnost. Prepuštena je apatiji i mentalno srasla sa zemljom koja životari na granici političkog i ekonomskog kolapsa. Oni koji su petnaest godina mlađi shvataju da je život kratak i da moraju da požure. Ako 70 posto njih želi da što prije ode iz Bosne i Hercegovine, ko će onda ostati? Čitavi krajevi već su postali svojevrsni “domovi staraca”.
Kad se bolje razmisli, politička trvenja koja je izazvao popis iz 2013. ne predstavljaju posebno iznenađenje. Svi demokratski izbori, počev od prvih nakon pada komunizma, u suštini su bili etnički popis stanovništva. Konsenzus tri različita biračka tijela postao je ključni faktor za održavanje stabilnosti Bosne i Hercegovine. U najvećim gradovima, Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i Tuzli, multietničnost je praktično poražena. Mostar je izuzetak samo utoliko što se statistički može smatrati multietničkim gradom, ali je on nevidljivom linijom podijeljen između Bošnjaka i Hrvata. Ova ambivalentnost učinila je da Mostar postane “grad slučaj”, jedini evropski grad u kojem prije četiri godine nije bilo moguće održati lokalne izbore, jer su ih, svako iz svojih razloga, opstruirali i HDZ i SDA. Sada i jedna i druga stranka tvrde kako imaju plan za izlazak iz ovog začaranog kruga, ali najavljeni rasplet ne obećava mnogo. Bošnjaci ne dozvoljavaju legalizaciju etničke podjele grada, Hrvati su takođe za jedinstven Mostar, ali je i jednima i drugima jasno da su njihovi pogledi na budućnost Mostara jako različiti. O čemu se tu radi, možda najtačnije govori izjava potpredsjednika mostarske SDA Alije Šunje: “Mostar ne može imati tretman kao Čapljina zato što je rat u Mostaru neriješen, dok su u Čapljini rat dobili Hrvati”. Nije li, dakle, problem u tome što Hrvati možda misle da su rat dobili i u Mostaru, pa polažu pravo na rješenje “jedan čovjek – jedan glas”? Ali ako već govore o multietničnosti, kako to da ni jedni ni drugi punih dvadeset godina nisu primjećivali da u Mostaru žive preostali Srbi, makar i kao malo veća folklorna grupa?
Ambasadorica Francuske u BiH Claire Bodony u nedavnom intervjuu za Dnevni avaz kaže: “Ja bih zaista htjela da mladi ljudi u BiH vole svoju zemlju, da vide koje im ona mogućnosti može ponuditi. Ali političari to moraju pokazati, to je njihova odgovornost. Ako političari ne uspiju to uraditi, ova zemlja će ostati bez svog stanovništva, političari moraju shvatiti da oni, ako to ne urade, neće imati čime vladati. Voljela bih da BiH ne postane propala država”. Nedavno je jedan od vodećih njemačkih listova, u tekstu posvećenom Bosni i Hercegovini, naveo kako njeni političari nisu nikakvi lideri, već vladari bijede. A od bjekstva od bijede gora je samo činjenica da se niko ne vraća.
Oslobođenje
