Piše: A. Vrabac
Obrazovanje je stub svake države rečenica je koju skoro svakodevno čujemo. Ali taj stub u BiH posljednjih nekoliko godina je načet sa nekoliko strana.
I pored svih problema BiH svake godine iškoluje hiljade studenata. Samo na Univerzitetu u Sarajevu ove godine je oko 5.000 diplomanata i magistranata. Ukupan broj studenata na UNSA je oko 27.000.
I dok slušamo kritike na obrazovni sistem koje su vro često opravdane, ne može se poreći činjenica da je sve veći broj studenata koji su nakon završetka studija u BiH primljeni na najuglednije univerzitete u svijetu kako bi nastavili svoje postidplomske ili doktorske studije. MIT, Harvard, Queen Mary Univerzitetu u Londonu samo su neki od univerziteta gdje su studenti iz BiH uspješno okončali školovanje ili dodatnu specijalizaciju. Veći dio tih studenata završio je dodiplomski studij u BiH, a onda su odlučili napustiti BiH bilo putem programa stipendiranja ili u privatnom aranžmanu, ali naša država ostaje bez mladog i školovanog kadra.
Postoje primjeri gdje neki od najuspješnijih studenata i dobitnika Zlatne značke nakon određenog vremena provedenog u inostranstvu gdje imaju najbolje uslove za život i rad ipak se odlučuju za povratak u BiH.
Ni danas ne znamo tačan broj doktora medicine koji je otišao u bijeli svijet. Nijedan ljekar iz BiH nikada se nije požalio da mu nije priznata diploma ili da je imao bilo kakav nedostatak u znanju u odnosu na druge kolege širom svijeta. Naprotiv, prepoznati su kao vrhunski stručnjaci i mogu raditi u bilo kojem dijelu svijeta. BiH je iškolovala i studenticu prava koja je danas predavač na jednom britanskom univerzitetu i ekspert IT prava.
Iako smo svjesni da obrazovni sistem ima puno nedostatataka, od primjerice zastarjelih metoda predavanja do neprepoznavanja i nejasne nomenklature zvanja nakon okončanja studija, s druge strane ne može se poreći da se u obrazovanje svakog studenta utroše hiljade maraka. U periodu od nekoliko godina riječ je o milijardama maraka pa se svaki odlazak iz BiH nakon okončanja studija može tumačiti kao neisplativa investicija.
Odlazak iz BiH ne bi ni bio toliko problematičan da se studenti nakon dodatnog usavršavanja žele vratiti u BiH. Ali to više nije stvar obrazovnog već političkog sistema. Ne mogu univerziteti ni određivati ni stvarati radna mjesta. Njihovo je da pruže znanje, najbolje što znaju u situaciji u kojoj se nalazimo.
Ali stotine su primjera gdje uspješni studenti iz BiH bivaju još uspješniji na svjetskim univerzitetima gdje vrlo često dobiju i priliku za posao. Zasluge za to pripadaju i onima koji su prenijeli prva znanja i učili ih tokom studija. Tako da masovne kritike bh. obrazovnom sistemu nekad su nepravedno upućene, umjesto da kritikujemo one koji su učinili cijeli sistem nefunkcionalnim i nespremnim da odgovori na potrebe obrazovanja.
Istina je da BiH ulaže malo u naučno-istraživački rad, da su univerziteti i profesori opterećeni administracijom, da su neki fakulteti zapostavljeni dok su drugi protežirani, ali ne može se zanemariti činjenica da su ljudi iz BiH većinom uspješni ma gdje god da odu. Stoga bi o tome trebali razmisliti prije nego što iznesu kritike na stanje u BiH, javne univerzitete ili državu koja je u njih ipak uložila novac i obrazovala ih. Možda to nije dovoljno da bi ostali u BiH, ali u ovom trenutku je jedino što imamo.
Svima je jasno da se reforme i unaprijeđenje javnog obrazovnog sistema moraju dogoditi pa i učiniti sve da svoje studente zadržimo ili da ih vratimo nekon magisterija ili doktorskog studija u BiH, ali to nije i ne može biti proces jednog kantona, ili jednog entiteta. To je državni projekat od kojeg će zavisiti i budućnost BiH jer već sada smo u kritičnoj fazi gubitka mladog stanovništva, a preostali dio je manji od broja starog stanovništva. Dodamo li tome da je i veći broj umrlih nego rođenih, BiH bi se mogla naći u rečenici: Ko zadnji izađe neka ugasi svjetlo.
Patria
