Bibliju su pisali nepoznati autori, a stoljećima nakon je prepravljana

Biblija je u proteklih 50-ak godina štampana i distribuirana u skoro 3.9 milijardi primjeraka, i prevedena na stotine jezika, što ju čini najdistribuiranijom knjigom u svijetu.

Međutim, Biblija originalno nije pisana niti na engleskom, niti na njemačkom, a naročito ne na bosnaskom, hrvatskom ili nekom drugom jeziku, što govori da je dio značenja biblijskog tekst izgubljen usljed prevoda na neki od stranih jezika. No, ni to ne bi bio problem, kada bismo znali ko i kada je pisao originalni tekst i što je doista zapisao.

Biblija je pisana u vremenskom rasponu od 1600 godina, a prvih pet knjiga današnje Biblije pripisuje se Mojsiju (Musau, a.s.), no, da li je doista on zapisao ono što danas nazivamo Petoknjižje ili Pentateuh?

1987. godine biblijski učenjak Richard Elliott Friedman napisao je knjigu Who Wrote The Bible, bestseller koji je bio pravo otkrovenje u oblasti tekstualnog kriticizma. Richard E. Friedman iznosi tvrdnje prijašnjih kršćanskih učenjaka, ali i nekoliko jevrejskih, koji su izrazili ozbiljne i argumentovane tvrdnje da Mojsije nije autor današnjeg Petoknjižja, kao i to da je, današnji tekst Petoknjižja kompilacija četiri različita teksta, koji su naknadno ukomponirani u jedan tekst. Osim kriticizma samog teksta, gdje se može pronaći mnoštvo nedosljednosti, Richard E. Friedman iznosi i logičke nedosljednosti koje može zamijetiti i običan čitalac Biblije.

Ako recimo čitate knjigu Postanka, primetit ćete da poglavlja 1 i 2 pričaju priču o Stvaranju, paralelno, sa mnogo kontradikcija. Također se čini da je priča o Potopu ispričana dva puta, a hronologija priče je zaista zbunjujuća. Pri čitanju Petoknjižja također postoje očigledne kontradikcije u zakonima, npr. u tome kako se posmatraju praznici. Na kraju, ime koje predstavlja Boga varira od poglavlja do poglavlja. Sva ova pitanja mogla bi se razrešiti hipotetisanjem različitih autora različitih poglavlja Petoknjižja, koja su se kasnije spojila u jednu knjigu. Naročito zbunjuje činjenica da se u toku cijeloga teksta, dijalog Mojsija sa Bogom iznosi u trećem licu: „I reće Mojsije Bogu – i reće Bog Mojsiju“, što ukazuje da je autor teksta dao svoju predodžbu Mojsijevog razgovora sa Bogom, a krunska kontradiktornost Petoknjižja je opis smrt Mojsija, pa tako, Mojsije u tekstu opisuje kada je umro i gdje je sahranjen. Zar ne zvuči malo zbunjujuće?

Jevrejski fizičar Isaac b. Yashush, koji je živio u muslimanskoj Španiji, tvrdio je da je Petoknjižje napisao neko nakon Mojsija, a nikako Mojsije, pa je prozvan Isak Zabludjeli.

Nakon njega, učenjak Bonfils iz Damaska, koji je živio u 14. stoljeću, tvrdio je da Petoknjižje nije napisao Mojsije, nego neko nakon njega, zatim, flamanski učenjak Andreas Von Maes, jezuitski učenjak, sa dvojicom prijatelja, Benedictom Pereirom i Jacqueom Bonfrerom, tvrdio je da je Petoknjižje napisano mnogo kasnije nakon Mojsija i da su određeni pasusi mijenjani i dodavani, kako bi se razumijevanje teksta prilagodilo čitaocima. Nakon njih, lista kritičara Petoknjižja, ali i ostatka Biblije je postala mnogo duža, a svoj skepticizam u pogledu biblijske nadnaravnosti i bezgrješnosti iznijeli su:  Thomas Hobes, Isaac de la Peyrere, Baruch Spinoza, Richard Simon, Erasmus Desiderius, Brook Foss Westcott, Fenton J.A. Hort, Von Tischendorf, James Bentley, David Friedrich Strauss…[1]

Osim ozbiljnog kriticizma Petoknjižja, veliki broj biblijskih učenjaka kritikovao je i ostale knjige Staroga zavjeta, a koji prema vjerovanju katolika ima 39 knjiga, a shodno protestantskom učenju 46 – što je još jedan od paradoksa i nedoslijednosti u pogledu Biblije.

„Evidentno je da, nijedan originalni rukopis biblijskih knjiga nije preživio. Ono što je ostalo su kopije nastale stoljećima nakon, ili docnije, kopije kopija kopija, nekih 5366 njih i to, samo na grčkom jeziku u periodu od II stoljeća. Izuzev nekoliko manjih fragmenata, ne postoje dvije kopije koje su identične. Niko ne zna koliko različitosti ili različitih čitanja postoji među preostaim preživjelim svjedočanstvima (spisima), ali njihov broj mora biti u stotinama hiljada“[2]– riječi su jednog od najvećih stručnjaka za grčki Novi zavjet, Brata D. Ehrmana.

Drugi dio Biblije čini Novi zavjet, koji je pisan nakon Isusa (Isaa, a.s.), decenijama i povrh svega, od strane ljudi koji nisu nikada vidjeli niti slušali Isusa i njegov nauk.

Najstarije knjige Novog zavjeta su Pavolve poslanice, kojih ima trinaest. Međutim, Pavle nije nikada vidio Isusa, niti je učio njegov nauk, zapravo, pisao je poslanice tadašnjim kršćanskim zajednicama koje su bile razasute širom Mediterana. On nigdje ne opisuje historijskog Isusa, niti prenosi autentičnu poruku, nego piše o mitskom Isusu i uvodi dvije do tada nepoznate kršćanske doktrine: Isus je umro za naše grijehe i Isus je uskrsnuo, međutim, Palve nigdje ne spominje niti raspeće, niti ostale živopisne opise, a koje spominju evanđelisti koji su svoja evanđelja pisali decenijama nakon Isusa.

I kada pomislimo da je nesuvislostima ili sumnjama kraj, od 13 Pavlovih poslanica, samo 7 ih je napisao Pavle, a preostalih 6 su zapravo djela nepoznatih autora, pisana u Pavlovo ime. Ko ih je napisao, kada? Ne znamo.

Ali, znamo da se oko 80% biblijskih stručnjaka slaže da poslanice: Prvu i Drugu Timoteju, Titu i Efežanima nije napisao Pavle, dok o poslanici Kološanima i Drugoj Solunjanima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.[3]

Ako želimo ukratko da provjerimo autentičnost evanđelja i njihove poruke, postavimo si pitanje, ko je zapravo napisao evanđelja? Odgovor je više nego kratak: Ne znamo, pisali su ih anonimni autori. Kada su napisana? Ni to nam nije poznato, obzirom da su datiranja evanđelja puko nagađanje, iako se većina kršćanskih učenjaka slaže da najstarije evanđelje nije napisano prije 70. godine.

Matejevo evanđelje je napisano oko 70. godine[4], međutim, Wilfrid J. Harrington navodi da je (anonimno) Matejevo evanđelje napisano, vjerovatno između 40-50 godine.[5] Na sljedećoj strani navodi da je autor Matejeva evanđelja kao primarni izvor koristio Markovo evanđelje, a Markovo evanđelje, a nemoguće je da je Markovo evanđelje pisano prije 65. godine.[6] Zar ne zvuči neozbiljno i kontradiktorno? Bez zalaženja u previše detalja, Markovo evanđelje je vjerovatno pisano između 50-55. godine.[7] Neki učenjaci smatraju da je Marko završio svoje evanđelje neto prije rušenja Hrama 70. godine.[8]Najrasprostranjenije mišljenje je da je Markovo evanđelje napisano nakon rušenja Hrama 70. godine.[9]

Očigledno je da je datiranje nastanka evanđelja nepoznanica, baš kao i njihovo porijeklo. O autorima ništa ne znamo, osim nekoliko sporadičnih činjenica iz samog teksta evanđelja, poput toga da je autor Evanđelja po Luki bio liječnik, koji je svoje evanđelje pisao nekom plemiću po imenu Teofil, a o nadahnutosti autora nema nikakvog spomena, štaviše, sam autor piše da je ispitao događaje i ono što je čuo, a zatim odlučio da napiše ono što je saznao, nema ni riječi o „nadahnuću“:

„Već su mnogi preduzeli da napišu izvještaj o događajima, što su se zbili među nama, Onako, kako nam ih predadoše prvotni očevici i sluge riječi. Tako i ja namislih da pomno ispitam sve događaje od prvih početaka njihovih i da ih po redu napišem tebi, plemeniti Teofile, Da se mogneš osvjedočiti o pouzdanosti nauka, u kojima si bio poučen.“[10]

Ako neko kaže da je veo tajni kojima je obavijena Biblija i nemogućnost saznanja ko i kada je napisao određenu biblijsku knjigu ili konkretno neku novozavjetnu posalnicu ili evanđelje, bilo bi dobro pogledati šta novozavjetni tekst bilježi i koliko su evanđelisti doista bili nadahnuti.

„Poznato je da je originalno kršćansko evanđelje prenošeno usmenim putem, tako je ova usmena tradicija prenošenja rezultirala prenošenjem različitih riječi i djela. Također, jednako tačno je to da, kada je kršćanski izvještaj pretočen u zapis, nastavljen je da bude predmetom izmijena, nenamjernih i namjernih, od strane pisara i urednika.“[11]

No, ako ni sumnje u autentičnost Biblije i njene nadahnutosti od strane kršćanskih učenjaka i kritika koje su uputili, nisu dovoljne, moguće je napraviti kratak individualni test, a koji je u mogućnosti da izvede svaki čitalac Biblije.

Potrebno je pročitati kada se navodno odigralo Isusovo raspeće?! Markovo evanđelje tvrdi da je Isus raspet dan nakon Pashe[12], dok Evanđelje po Ivanu kazuje da je Isus raspet dan prije Pashe[13] – koje od to dvoje je istina?

No, najbolji reprezent evanđeoskih kontradiktornosti su Isusove posljednje riječi na križu:

Evanđelje po Marku:

O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eloi, Eloi, lama sabaktani”, što znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”[14]

Evanđelje po Luki:

„Bilo je oko šeste ure, kad na svu zemlju pade tama, koja potraja do devete ure. Sunce pomrča, i zavjes hramski razdera se na dvoje. Tada povika Isus iza glasa: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Ovo reče i izdahnu.“ [15]

Evanđelje po Ivanu:

„A kad je Isus primio ocat, reče: “Svršeno je.” Tada nakloni glavu i predade duh.“[16]

Koje su bile posljednje riječi Isusa na križu? Ne samo da su evanđelisti kontradiktorni u “posljednjim riječima na križu”, nego čak i u satu u kojem se navodno raspeće odigralo, obzirom da jedni tvrde da se dogodilo u šest, a drugi u devet sati.

Ovakvih i sličnih kontradiktornosti Evanđelja su prepuna, od rodoslova Isusa, imena njegove braće, pa do krucijalnih događaja koji su se odigrali, a krunska kontradiktornost su njegove “posljednje riječi na križu”.

Završit ću riječima enciklopedije Brittannica: „Trenutno, činjenično stanje govori da su sve knjige Novog zavjeta, uz iznimke četiri velike poslanice sv.Pavla bile više ili manje predmetom kontroverze i dodavanja (dopunjavanja) unutar teksta.“[17]

Ako neko i dalje sumnja, neka Bibliju podvrgne osobnom testu, a osnovne naputke je dobio.

Piše: Resul S. Mehmedović
/dialogos.ba/

 

Bilješke:

[1] Pogledati: Richard Elliott Friedman, Who wrote the Bible, Harper San Francisco, 1997., p. 18-19

[2] Bart D. Ehrman, The Orthodox Corruption of Scriptures, str. 27.

[3] Pogledati: http://catholic-resources.org/Bible/Paul-Disputed.htm

[4] Dennis Barton, The Authors of the Gospels,  str. 32

[5] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet – Spomen ispunjenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 163

[6] Ibid, str. 164.

[7] Pogledati: Introduction to the Gospel According to Mark

[8] Robert Mounce, Matthew, Peabody, Mass: Hendrickson Publishers, 1991, str.. 3.

[9] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet – Spomen ispunjenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 164.

[10] Lk 1, 1:4

[11] Arthur Samuel Peake, Peak’s Commentary of the Bible, str. 633.

[12] Pogledati: Mk 14, 15 i 15, 25

[13] Iv 19, 14

[14] Mk 15, 34

[15] Lk 23, 44:46

[16] Iv 19, 30

[17] Encyclopedia Brittannica, 12th Edition, Vol. III, str. 643.