Od improviziranog krsta na Zlatištu iznad Sarajeva, do trideset i tri metra visokog križa iznad Mostara. Od spomenika poginulim pripadnicima Vojske Republike Srpske na ulazu u nekadašnji logor Trnopolje do spomen ploče Mušanu Topaloviću Caci na jednoj sarajevskoj osnovnoj školi. Predimenzioniranje vjerskih objekata, zloupotreba simbola, te brutalna politizacija memorijalizacije javnog prostora u Bosni i Hercegovini za cilj prvenstveno imaju propagandnu funkciju i u konačnici obilježavanje „naše“ i samo „naše“ teritorije.
Kultura sjećanja i spomenička kultura u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri lišena je bilo kakvog suočavanja sa prošlošću. Iz tog razloga moguće je da nam nazivi parkova, ulica, škola nose imena ljudi poput Mustafe Busuladžića, Radovana Karadžića ili Jure Francetića.
Maslinova grančica a ne puška
Nedavno pokrenuta inicijativa za postavljanje spomenika specijalcima odreda „Bosna“, koji bi prikazivao tim specijalaca na uništenom tenku neprijateljske srpske vojske, u sarajevskom parku prekoputa Druge gimnazije, opet je otvorila polemiku o iskazivanju patriotizma, pijeteta kao i sveprisutne zloupotrebe memorijala u političke svrhe.
Foto: faktor.ba
Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak smatra da svaka memorijalizacija javnog prostora koja favorizira militarističku dimenziju i interpretaciju nije dobro rješenje za spomenik braniocima Sarajeva.
„Opsada Sarajeva je jedan od najtragičnijih događaja u sveukupnoj ljudskoj povijesti i ta opsada zaslužuje memorijalizaciju koja će istaknuti snagu sveukupnog vojnog i građanskog otpora ali na način koji afirmira maslinovu grančicu, a ne pušku. Takva vrsta direktnih spomenika, neka vrsta direktne asocijacije militarističke prirode naprosto po meni je duboko nerazumijevanje simboličkog kapitala odbrane Sarajeva. To je jedan stari diskurs, jedna vrsta nerazumijevanja prostora na jedan drugi način koji bi u sebi sadržavao elemente koji afirmiraju izgradnju mirnog i tolerantnog društva. Ne postoji bolji spomenik braniocima Sarajeva od spomenika koji favorizira mir, a ne militarizam.“
U Bosni i Hercegovini, najveći broj spomenika je mapiran u Federaciji Bosne i Hercegovine, ukupno 1.428, dok ih je u Republici Srpskoj 664, a u Brčko distriktu BiH 51 spomenik. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a naglašava da je analizom mapiranih spomenika, evidentno da spomenička kultura ukazuje na podijeljenost našeg društva. Prema njegovim riječima osim podijeljenosti, spomenici doprinose i netrpeljivosti i sukobima u zajednici, pri čemu se ističu žrtve jednog naroda, a osporavaju stradali pripadnici drugog naroda.
„U današnjem bh. društvu memorijalizacija javnog prostora se teško, gotovo nikako, distancira od nacionalnog diskursa. Razlog tome je prvenstveno taj što se izgradnjom spomenika i ovakvim narativima upravo obilježava teritorij onoga koji ga smatra svojim. U tom smislu je veoma poznat spomenik VRS u Trnopolju pored Prijedora, ali i spomen – ploča posvećena Mušanu Topaloviću Caci na osnovnoj školi Edhem Mulabdić u Sarajevu. Političke oligarhije nemaju za cilj jedinstveno sjećanje nego nam se sjećanja svode na emotivno – individualni odnos koji na kraju postaje kolektivan.“
Edvin Kanka Ćudić, Foto: BDC Televizija
Postavljanje spomenika koji simboliziraju retoriku rata bio je povod da organizacija „Mreža za izgradnju mira“ pokrene kampanju “Zloupotreba memorijalizacije u javnom prostoru” čiji je cilj pozvati javnost da se suprotstavi zloupotrebi javnih ustanova i prostora u korist etnonacionalne politike. Goran Bubalo, koordinator „Mreže za izgradnju mira“ naglašava da je ova organizacija pružila podršku izgradnji spomenika, ali ne u formi odabranog idejnog rješenja.
„Mi smo se izjasnili za podršku podizanju spomenika, ali ne u obliku tenka, jer ne želimo slanje militarističke poruke koja poziva na nasilje. Stručna javnost se praktično jednoglasno izjasnila protiv ovakve vrste spomeničke kulture koja vodi daljim podjelama, koja nije nimalo estetski prijatna i ne šalje pozitivne poruke. No kada govorimo specifično i spomeniku-tenku, njihove sugestije su ignorirane od strane politike, nisu imali pravo glasa, politika je donijela konačnu odluku.“
U čast i slavu etnonacionalizmu
U Federaciji Bosne i Hercegovine 76,33% izgrađenih spomenika posvećeno je Bošnjacima, dok u Republici Srpskoj 71,23% spomenika posvećeno Srbima. Memorijalizacija kroz veličanje isključivo patnje i stradanja vlastite nacije za prof. Nerzuka Ćurka ne doprinose stvaranju kulture mira.
„Ti spomenici su ustvari produžena politika u etnički prostor i ta memorijalizacija nije obećavajuća u smislu izgradnje spomenika koji će afirmirati svu pluralnost BIH. Dostizanje jedne kulture mira u kojoj će postojati razumijevanje za jedan sveti odnos prema svim žrtvama je ono od čega smo mi još daleko. U lokalnim zajednicama uglavnom se podižu spomenici koji kroz svoje tekstualne konstrukcije veličaju etničku dimenziju žrtve odnosno monoetničku dimenziju žrtve i vjerovatno nam treba vremena da ljudi shvate da se time ništa ne dobija i da je to jedna vrsta teritorijalnog ograničavanja koje ne koristi nikome.“
Nerzuk Ćurak, Foto: RFE/RL
Edvin Kanka Ćudić naglašava da su spomenici bez nacionalnih i vjerskih obilježja veoma rijetki isključivo zbog činjenice da je takva spomenička kultura sporna kako zvaničnim politikama tako i religijskim liderima. Kao primjer ove teze izdvaja spomenik podignut u opštini Vareš.
„Naime, to je spomenik bez nacionalnih i religijskih obilježja koji se nalazi u Varešu, ali je nakon smjene vlasti postao sporan novim čelnicima općine. Sporan je postao i za vjerske lidere u toj općini, jer jednostavno ne govori u okvirima onih etnonacionalnih dimenzija za koje se ti predstavnici najviše i zalažu.“
Podizanja Krsta visine 33 metra iznad Mostara ili najava izgradnje najvećeg groblja u Evropi „Groblja mira“ također u Mostaru po mišljenju prof. Nerzuka Ćurka predstavljaju primjere jasne političke zloupotrebe religije.
„Po svojim konotacijama to nije afirmacija jednog pluralnog mirnog društva nego proizvodnja historije koja u budućnosti veliča svoju nacionalističku prošlost. Nema tu nikakve skrušenosti niti odanosti bogu. Spomenici koji koriste religiju kao simbolički potencijal kulturnog nasilja ustvari su izdaja ključnih religijskih vrednota. Mislim da bi ljudi kada rade takve stvari trebali sebi da postave pitanje: „Da li na drugoj strani prihvataju takav spomenik?“. Ako ne prihvataju, time se zaista onda izdaju religijski postulati i to radimo isključivo kako bi označili naš teritorij.“
Ubijena djeca ne zaslužuju spomenik
Prijedorski aktivista i jedan od inicijatora kampanje Međunarodni dan bijelih traka Goran Zorićnaglašava da je period od pet godina dovoljan kako bi se procijenio uticaj ove kampanje na proces suočavanja sa prošlošću na lokalnom nivou u Prijedoru.
„Podizanje spomenika djeci ubijenoj tokom proteklog rata u Prijedoru nije ostvareno. Iako se lokalne vlasti još uvijek oglušuju o zahtjeve inicijative roditelja ubijene djece, ne može se reći da proces nije pokrenut i da se neke stvari ipak nisu pomjerile sa mrtve tačke. Bitno je napomenuti da se ne radi ni o kakvom novom humanom odnosu vlasti prema civilnim žrtvama, već popuštanje pod pritiscima koji su generisani na razne načine. Indikatori ovih promjena su se mogli vidjeti ove godine tokom obilježavanja Međunarodnog dana bijelih traka, prije svega u smislu odgađanja sjednice lokalne skupštine zbog ovog događaja, objavljivanja pomena ubijenoj djeci u Kozarskom vjesniku, ali i uključivanja organizacije porodica poginulih boraca VRS u debatu o spomeniku za djecu, iako je njihov prijedlog potpuno neprihvatljiv, novina jeste uopše uključivanje u ovaj proces.“
Goran Zorić, Foto: Nijaz-Caja, kozarac.eu
Zorić smatra da lokalne vlasti Prijedora čine napore kako bi popravili imidž negatora i nekoga ko ne želi podići spomenik ubijenoj djeci, međutim prema njegovom mišljenju stvarna volja za postavljenje ovog spomenika ne postoji.
„Tako smo mogli vidjeti gradonačelnika na kolektivnoj dženazi pronađenih tijela civilnih žrtava, podjelu baklava za Bajram u centru Prijedora u organizaciji lokalnih vlasti i Islamske zajednice i drugih primjera. Čini mi se da se ovo ne može vidjeti drugačije do mazanje očiju javnosti u cilju popravljanja imidža, dok stvarna volja za izgradnjom spomenika i dalje ne postoji. Sa druge strane, bitna je i naučena lekcija da pritisci na lokalnu vlast, ako su dovoljno snažni, mogu ih natjerati da se drugačije ponašaju, te zbog toga i postoji nada da ćemo ih u budućnosti uspjeti natjerati da podignu spomenik ubijenoj djeci.“
Podizanje spomenika palim borcima VRS na lokaciji koncentracionog logora Trnopolje kao i najave otvaranja Spomen sobe palim borcima VRS u renoviranom Domu kulture, također na mjestu bivšeg logora u Trnopolju za Gorana Zorića predstavljaju jasan pokazatelj nemorala vlasti kao i smjera u kojem su spremni ići u očuvanju svojih političkih pozicija.
Trnopolje, Foto: PB
„Ove lokacije se nalaze u neposrednoj blizine osnovne škole u Trnopolju. Možda manje brutalna ali u smislu političke funkcije veoma slična je i inicijativa za podizanje spomenika palim pripadnicima odreda Bosna kraj II gimnazije u Sarajevu. Kao što je sramno u Prijedoru podizati mnogobrojne spomenike palim borcima VRS dok ne postoji spomenik civilnim žrtvama rata iz Prijedora, isto tako je sramno podizati spomenik palim borcima ARBiH dok ne postoji ni naznaka da bi žrtve Kazana mogle dobiti spomenik u Sarajevu. Ne radi se samo o procesu memorijalizacije iz proteklog rata već i revizionističkom pristupu Drugom svjetskom ratu. Dovoljno je poslušati govor Milorada Dodika na obilježavanju bitke na Kozari pa da se jasno vidi koliko je polje prošlosti produktivno u smislu političke manipulacije.“
Junaci novog doba
Istorijski revizionizam, imenovanje institucija po presuđenim ratnim zločincima, ulica i osnovnih škola po apologetima nacističkog i fašističkog režima nažalost postali su opće prihvaćen društveni normativ. Goran Bubalo razloge vidi u lažnim narativima o veličini vlastite nacije koji nisu utemeljeni u stvarnosti.
„Njemačka od svoje siromašne antifašističke tradicije pravi mitove, a mi se stidimo našeg antifašizma koji je bio svjetski (pre)poznat. Od zločinaca, fašističkih sluga pravimo heroje jer su naše nacije. Mi u Sarajevu osuđujemo rušenje Partizanskog groblja, što je užasno, to je jedno od najljepših i najbitnijih spomeničkih obilježja, a u isto vrijeme ne radimo ništa da zaštitimo izuzetno bitan spomenik na Vracama koji tek povremene akcije civilnog društva očiste od smeća. Također imate primjer da se hapse aktivisti koji na Manjači pjevaju partizanske pjesme na dan podizanja ustanka, jer se ustanak želi poistovjetiti sa jednim narodom i rehabilitirati fašistički četnički pokret.“
Goran Bubalo, Foto: klix.ba
Prof. Nerzuk Ćurak smatra da su sporna imenovanja, istorijski revizionizam kao i sraman odnos prema antifašizmu i kulturnom nasljeđu negativna poruka mladim ljudima u Bosni i Hercegovini.
„To je poruka zla i poruka starog svijeta. Meni je žao da mladi ljudi koji žive zarobljeni u tim matricama starog, divljeg, nacionalističkog svijeta i naprosto nadati se da će takve simboličke geste koje veličaju tamna mjesta vlastite povijesti i ljude koji su bili baštinici radikalno negativnih ideologija, neće imati mjesta u tim u novim kulturnim historijama. Ali da se to ne bi desilo i da bi se završilo sa pogrešnim imenovanjima potrebna je jedna velika i epohalna promjena u našim društvima. Potrebno je da politike starog svijeta naprosto odu na smetljište povijesti.“
Nažalost sve dok se društvena paradigma ne promijeni i dok nacionalističke politike ne budu sahranjene na smetljištu istorije, table sa imenima najgorih iz naše prošlosti stajat će na istim pozicijama kao i do sad.
Autor Predrag Blagovčanin
Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.
Tačno.net
