Slike užasa iz Ukrajine, zemlje koja se ničim izazvana našla pod brutalnom agresijom Rusije i pred otvorenim negiranjem prava na postojanje od strane Vladimira Putina, otvorila je kraj svih ostalih pitanja i ono o ideji ujedinjene Europe. I to baš u momentu u kojem su kao jedini preostali ljudi koji su vjerovali u tu ideju ostali Ukrajinci. Ovdje naravno govorim o Europskoj uniji kao ostvarenju te ideje, a ne o raznim drugim zamislima totalitarnog ujedinjenja Europe.
Bez obzira, dakle što je nastala puno prije pada Berlinskog zida, inicijalno od konzervativnih političara, Europska unija je u ideološkom smislu dijete okončanja Hladnog rata, odnosno pobjede liberalne demokracije. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I kako se njena temeljna ideologija trošila i ustupala mjesto neoliberalizmu, tako su i građani širom Unije postajali sve skeptičniji prema njoj, doživljavajući je tek kao skupi birokratizirani sustav dalek od demokratskog odlučivanja građana. Što je najgore, upravo tako se i ponašala briselska administracija, a svaki pokušaj stvaranja funkcionalnije ili čvršće unije završio je odbacivanjem od strane dominantnih politika i nacionalnih država. Svijet se u međuvremenu okrenuo prilično desno, alternativna ljevica u Grčkoj bila je glatko pometena upravo nerazumijevanjem od strane EU-a, masovne migracije pružile su idealno gorivo ksenofobnoj i islamofobnoj desnici i probudili smo se u svijetu u kojem su slavljene pobjede konzervativnih političara, čak i od strane onih koji su bili prisiljeni za njih glasati, u strahu od radikalne desnice. Radništvo, koje je podržavalo komuniste se, kako je to odlično opisao Didier Eribon u svojoj knjizi ‘Povratak u Reims’, okrenulo radikalnoj desnici, da bi na kraju sama Europska unija, takva posvađana i na putu za nigdje, od sebe odbacila i one zadnje entuzijaste s tzv. Zapadnog Balkana, koji su u tu ideju još uvijek vjerovali, nadajući se da će im pomoći da se riješe nacionalizma. Tu ponajprije mislim na Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, ne zaboravljajući i srpsku liberalnu opoziciju koja godinama nemoćno gleda kako ta ista administracija podržava Aleksandra Vučića očekujući nemoguće. Drugim riječima, uspostavljena je dogovorna ekonomija u kojoj je svakome bilo jasno da u temeljne europske vrijednosti više nitko ne vjeruje i da nema ništa od skorijeg proširenja unije. I kad se već upalo u takve probleme, Hrvatska i Slovenija nisu napravile ništa da preuzmu inicijativu i podijele vlastito iskustvo raspada jedne slične zajednice prije 30 godina, niti su ponudile jugoslavenski antifašizam i modernizam kao model drukčiji od onog blokovskog. Pojednostavljeno govoreći, Hrvatska i Slovenija su se pravile da nemaju ništa s jugoslavenskom državom i njenim iskustvom, što je višestruko štetno, na kraju krajeva i po njih same, budući da su propustile priliku da postanu akteri.
No, taj svijet je nestao kao rukom odnešen nakon brutalne invazije na Ukrajinu i očajničkih vapaja iz te zemlje koji su odjednom pretvorili Europsku uniju u itekako funkcionalnu zajednicu koja je u stanju brzo reagirati i koja shvaća da su ovdje u pitanju vrijednosti koje su smatrali samorazumljivim. Stoga, tek u ovim okolnostima možemo u drukčijem svijetlu promotriti Nobelovu nagradu za mir koju je Europska unija dobila prije par godina, budući da je to tada izgledalo anakrono, a i cinično. To da na kontinentu nije bilo ratova posljednjih desetljeća, s evidentnim prešućivanjem postjugoslavenskih ratova.
Drugim riječima, sve što se posljednjih dana događa ipak je sasvim neočekivano probudilo tu ideju Europe, možda najbolje formuliranu u knjizi Edgara Morina, ‘Misliti Europu’, s tim da i dalje stojimo pred pitanjem hoće li se to pretočiti u konkretne odluke. Npr. o ekspresnom primanju Ukrajine u Uniju, ali i svih spomenutih postjugoslavenskih zemalja. Da se to napravilo odavno, svega ovoga što danas gledamo vjerovatno ne bi bilo, kao ni strepnje da se užas ne prelije opet na ove prostore. Bez obzira pak na sve pregovaračke uvjete, odavno je jasno da je svaka odluka o proširenju bila politička, pa će tako biti i ova. Kakva god ona bila.
Dragan Markovina
