Bezobrazna agresija Dodika na heroja – biskupa Komaricu

Midhat Hajdarević 2016-05-29

“Odsutnost ljubavi sigurno vodi u mržnju, a mržnja uništava čovjeka. Mržnja degradira čovjeka. Mržnja izjeda čovjeka. Najveća i najtragičnija žrtva mržnje jest onaj koji mrzi.”

(Peter Kuzmić – autograf.hr)

Te izuzetne riječi evanđeoske duhovnosti rimokatoličkog biskupa Franje Komarice iste su kao riječi mog duhovnog mentora pentekostalnog pastora Ludvika Ullena koji me je kao vojnika JNA usred Banja Luke (na mjestu gdje su ga pokušavali ubiti!) poučavao kako kao kršćani ne smijemo mrziti komuniste.

Ne ulazim u to da li je bilo mudro da banjalučki biskup služi misu u Bleiburgu. Vjerojatno nije. Druga je stvar da li je bilo primjereno da uspoređuje Bleiburšku tragediju s tragedijom svoga naroda u Republici Srpskoj. Pokušam ga razumjeti kao čovjeka boli i vjere, nade i ljubavi u potrazi za pravdom ne samo za svoj narod, nego za sve koji su progonjeni i kojima je uskraćeno pravo na povratak i dom.

Komarica zapravo u Bleiburgu nije rekao ništa novo. Godinama je ukazivao kako su položaj i opstanak Hrvata i Bošnjaka u RS-u ozbiljno ugroženi. Prošle jeseni prigodom posjete hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović situaciju je opisao jednako dramatično: “Učinjen je strašan genocid nad jednim domaćim narodom, on je iskorijenjen i mi ne možemo reći da je sve u redu, a svi vide da je car gol, istina je strašna. Molim Vas, nemojte nas prepustiti nezanimanju nikoga!”

A proteklog tjedna je središnjem Dnevniku HRT-a još jednom opisao što se zbivalo proteklog rata u Banjaluci koja je gotovo u cijelosti očišćena od ne-Srba te apologetski pojasnio: “Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti.”

Na svojim (pre)čestim međunarodnim putovanjima i nastupima imao sam prilike upoznati Milorada Dodika i Franju Komaricu. Dodiku sam jedne godine bio čak i “sudomaćin” na National Prayer Breakfastu u Washingtonu. Biskupa Komaricu poznajem bolje i izdaleka i izbliza te se stoga usuđujem ovako oštro kontrastirati ih i u svjetlu ovosvibanjskih polemika.

Moram priznati, da mi se ovih dana dok slušam Dodika i pridružene mu agresivce opet nametljivo pjevuši naša vojnička “pjesmica slobode”:

“Banjaluko, grom u tebe puk’o
jedva sam se iz tebe izvuk’o.”

Pjevali smo je svi mi mnogobrojni vojnici u sivo-maslinastim uniformama u tom prelijepom bosanskom gradu ne tako daleko od Zagreba. Bilo je to onih šezdesetih godina prošloga stoljeća, baš u vrijeme kada se Tito konačno odlučio riješiti Rankovića, pa smo strahovali od neželjenog produženja vojnog roka zbog napete situacije.

Kao vojnik u toj Banjaluci doživio sam višekratna javna poniženja i kaznu kada je dežurni major otkrio da vjerujem u Boga te da posjedujem i redovito čitam “subverzivnu literaturu” – Sveto pismo, tj. Novi zavjet i međunarodni bestseller Johna Bunyana Put kršćanina.

Mnogo je gore tridesetak godina ranije prošao moj nezaboravljeni duhovni mentor, pentekostalni pastor Ludvik Ullen. Zahvaljujući tom darovitom, umnom i duhovnom Prekomurcu, i ja sam poput njega postao Zagrepčanin, opredijeljeni kršćanin, a kasnije i teolog.

Kada je trebalo birati između privlačne stipendije na Strojarskom fakultetu i riskantnog odlaska na studij teologije (a prije toga u JNA jer bez odsluženja vojnog roka se nije mogla dobiti putovnica) on mi je mudro i smjerodavno citirao svog i mog najvećeg Učitelja: “Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, pa će vam se i sve ostalo nadodati!” Te su Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju 6, 33 odonda postale moto mog života.

Ullen je tri godine proveo u zatvoru u banjalučkoj tvrđi. Dva su mu puta udbaši pritisnuli pištolj na sljepoočnicu prijeteći mu da će ga ubiti ako se ne odrekne tog Isusa, za kojeg je odvažno i radosno svjedočio i za kojeg je bio spreman i umrijeti.

Gospodin Ullen je ipak čiste savjesti i bez trunke mržnje po milosti Božjoj uspio živu glavu izvući iz Banjaluke.

Prigodom svog prvog posjeta odveo me kao vojnika do obližnje čuvene, četiri stoljeća stare džamije Ferhadije. Mudri je i duhovni učitelj meni kao mladiću koji se prvi put susretao s islamom dostojanstveno rekao nezaboravljive riječi: “I ovdje se ljudi Bogu mole. I oni su Abrahamova djeca, a Isusa štuju kao proroka! Poštuj ih i voli jer jedino to je pravi kršćanski stav prema muslimanima.”

Tih sam se riječi najprije sjetio kada sam čuo da su Srbi 7. svibnja 1993. Ferhat-pašinu džamiju, u ime velikosrpskog ludila, svetosavskog pravoslavlja i povijesnog osvetništva pretvorili u ruševinu.

Tih sam se riječi sjetio i 7. svibnja 2001. kada je trebao biti položen kamen temeljac za “obnovu” ove rijetke ljepotice među džamijama svijeta. Valja podsjetiti da je samo u Banjaluci srušeno svih šesnaest islamskih bogomolja, a da ne spominjemo koliko ih je minirano od takozvanih kršćana, zapadnih i istočnih, u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Zar treba arogantnog Milorada Dodika podsjetiti što se dogodilo tom prigodom?

Umjesto civiliziranog čina polaganja kamena temeljca, došlo je do masovnog kamenovanja sudionika. Opet se “dogodio (šovinizirani) narod” mržnje i nasilja.

Na ovu vjersko-političku manifestaciju mržnje pozvao ga je letak na kojem je velikim ćiriličnim slovima pisalo: “Braćo Srbi, danas će naš grad napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austro-Ugarske i pokušat će opet da posiju sjeme islama u našem gradu. Dođite u 11 časova na plato gdje je bila Ferhadija i svojim prisustvom iskažite nezadovoljstvo ovim činom.”

Došli su, predvođeni “apostolima” mržnje, bradatim četnicima, pod šubarama s kokardama, slično vukovarskim krvnicima u studenome 1991. Šest su sati kamenjem (koje su noć prije dovozili kamioni gradskoga komunalnog poduzeća!) zasipali ugledne goste i nevine protjerane vjernike.

Da uz fizičke ozljede bude i vjerske uvrede, u dvorište su Islamske zajednice, tako su javile inozemne agencije, gdje su živu glavu spašavale žrtve napada, pustili jednu živu svinju i bacili nekoliko pečenih svinjskih glava. A vani su zapalili i uništili desetak autobusa kojima su pristigli vjernici, dva vozila međunarodnih dužnosnika na čelu s generalom Kleinom te automobil tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije.

Jedan od rijetkih autentičnih heroja kršćanske vjere i ljubavi u dugogodišnjoj banjalučkoj i bosansko-hercegovačkoj etničko-vjerskoj drami, biskup Franjo Komarica i ovaj je put bio na pravom mjestu. Među posljednjima je uz pomoć policije izišao iz kamenovane Islamske zajednice.

Hvala Bogu za međunarodnu zajednicu koja je u međuvremenu svojom politikom (više batinom nego mrkvom) uspjela dovesti do neke vrste pravde barem u obnovi Ferhadije koja je ovoga 7. svibnja javno otvorena. Biskup Komarica je tom prigodom izrazio svoju radost što je dočekao taj dan a prisutni Dodik iako je to bilo protokalarno predviđeno nije htio sudjelovati u programu.

Od Sarajeva do Washingtona, Zagreba i Bruxellesa, neumorni je Komarica desetlećima hrabro pozivao na odgovornost i budio pozaspale savjesti političara, uvijek se zauzimajući za prava onih najslabijih i najmanje zastupljenih. Hrabro se suprotstavljao svim projektima etnički čistih teritorija i zloduhim idejama o tzv. humanim preseljenjima.

U onim najtežim vremenima u 1994. godini, kada je gotovo četvrt milijuna Hrvata iz njegove biskupije protjerano, a na njega i preostalu manjinu vršio se pritisak da napuste svoja ognjišta, on hrabro ustraje na pravu ostanka. U travnju te godine pisao je predsjedniku Tuđmanu: “Neka Vam bude i dalje jasno… da je naša opcija glede naše budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena – mi želimo svakako ostati ovdje”.

Biskup Franjo je uvijek u ime evanđelja pozivao na etičku odgovornost i iskreno čovjekoljublje. Branio je i prava Bošnjaka i Srba, bez razlike, te neustrašivo kritizirao isključive nacionaliste među hrvatskim političarima. Rijetki prorok među biskupima!

“Pa se onda još hvaliti: ja sam veliki Hrvat, kršćanin, katolik – a činim nepravdu u ime hrvatskog naroda. To je grijeh. To je hipokrizija. Od hrvatskog političara očekujem da se zauzima i za ne-Hrvata, i od katoličkog političara za ne-katolika. Od svakog političara očekujem da se zauzme za opće dobro, a ne za svoj uski interes. Ali, krivi su i oni koji dopuštaju da ljudi tako uskih pogleda budu na vlasti. Što će takvi na vlasti?”

U prosincu 1994. u svom pismu tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu piše: “Stječe se dojam da je sve ovo s nama tako izrežirano da se nas izbezumi i jednostavno prisili na odlazak”. Tu je sumnju više puta izrekao i pred najvišim međunarodnim predstavnicima. I bio je, nažalost, u pravu.

Jedno njegovo dramatično pismo Tuđmanu završava ozbiljnim upozorenjem: “Očekujemo da se u svim budućim pregovorima o nama i našoj budućnosti na ovim prostorima nedvosmisleno uzmu u obzir ti naši zahtjevi. Nemojte reći da tražimo previše i da su svi oko Vas, koji odlučuju o nama, učinili i čine za nas sve što su mogli i što mogu! Bog, a i povijest našeg naroda, sudit će svima nama prema našim djelima ili propustima”.