„Izvještaji Arapa o Slavenima, iak nijesu jasni, ipak zaslužuju pažnju. Arapi nijesu imali velikih veza sa Slavenima pa zato i nema kod njih pisaca opširnog i tečnog poznavanja njihova… Među najstarije izvoe o historiji i spominjanju Slavena spada Ahmed b. Fadlan, koji je u jednom poslanstvu god. 309. (921) išao u zemlju Slavena i opisao tadašbhe stanje njihovo.“[1]
Arapi su u to vrijeme dijelili narode na dvije grupe:
- koji se bave znanostima 2. koji se ne bave (neprosvijećeni)
Ali, oni su posljednju grupu dijelili na još dvije podgrupe: 1. koji su bliži prvoj grupi, i 2. koji su dalji (nekulturni, divlji), pa su tako Slavene svrstali u ovu posljednju grupu.
Ahmed b. Fadlan b. Rašid b. Hammad bio je arapski putopisac i napisao je najstarije bilješke o Slavenima, za koje neki kažu da je riječ o Vikinzima. Kao izaslanik abbasijskog halife stanovnicima Volge (Bulgarima), napisao je kratko djelo pod nazivom „Kitab ila Malik al-Saqaliba“. Mehmed Handžić navodi da je u vrijeme halife Muktedira (907-932) stigao jedan izaslanik iz grada Bulgara i javio da je vladar Slavena po imenu Bulutvar prešao na islam i da traži nekoga ko bi njega i ostale podučavao vjeri islamu. Halifa je pripremio izaslanike, među kojima je bio i Ibn Fadlan, koji je detaljno opisao i putovanje, vladar, narod i običaje, ali nažalost, putopis je propao i samo je djelimično sačuvana bilješka o Rusima, izgledu i nekim običajima.[2]
Kralj Bulgara je iskazao volju da on i njegov narod budu vazali bagdadskog halife, a zauzvrat da halifa finansira izgradnju utvrde u zemlji Rusa, međutim, izaslanstvo je stiglo do grada Bulgara, ali nisu uspjeli da prikupe potrebnu sumu novca.
Bagdad su napustili 21. juna 921. godine (11. safera 309), a u grad Bulgar stigli su 12. maja 922. godine (12. muharrema 310), gotovo jedna godina iscrpljujućeg putovanja, a do današnjih dana, u Tataristanu se dolazak ove ekspedicije obilježava kao nacionalni praznik, jer su na taj dan prije više od hiljadu godina prihvatili islam. Putovanje je počelo iz Bagdada do Buhare, a zatim preko Havarizma, južno od Aralskog jezera, uz obećanje Oguskih poglavara da u miru mogu proći njihovim teritorijama bez straha da će biti opljačkani. Zimu su dočekalu u Džurdžaniji, a zatim su prešli sjeverno od rijeke Volge putujući sve dok nisu stigli do grada Bulgar, koji je ležao na tri jezera.
Nedugo nakon što je došao u Bulgar Ibn Fadlan je otputovao u grad Visu, gdje je prisustvovao i zabilježio trgovinu između Bulgara i finskih plemena. U tom zapisu Ibn Fadlan narod naziva Rus ili Rusijjah, a većina znanstvenika ih identificira kao Ruse ili Varangijance, što bi značilo da je Ibn Fadlanov zapis zapravo najstariji opis Vikinga.
Rusi su sa svojim brodovima i ekspedicijama dolazili na rijeku Atil (Volga), gdje su se iskrcavali kako bi obavili trgovinske poslove. Nisam nikada vidio fizički savršenije ljude od njih – visoki poput palmi, crvenkasti, nisu nosili kurtak niti kaftane.
Muškarci su nosili ogrtače, koji su pokrivali jedan dio tijela, a ruke su bile otkrivene, a svi su nosili sjekiru, mač i bodež. Mačevi su bili franački, široke i zašiljene oštrice na vrhu. Bili su od vrhova prstiju, pa do vrata pokriveni tamnozelenim linijama, slikama i sličnim motivima.
Svaka žena je na vratu nosila malu halku izrađenu od metala, srebra ili zlata, ovisno o bogatstvu supruga i društvenom statusu. Na svakoj halki je jedan manji prsten na koji se okači bodež, koji liježe preko grudi, a oko vrata nose vrpce (ogrlice) od srebra i zlata.
Kad god bogatstvo supruga naraste na deset hiljada dirhema, kupuje joj jednu vrpcu, na dvadeset hiljada drugu i tako na svakih narednih deset hiljada dirhema. Nakit koji najčešće nose su tamnozelene keramičke kuglice i među njima je veoma cijenjen. Muškarci jednu kuglicu plaćaju po jedan dirhem, praveći od njih ogrlice za svoje supruge.
Kada je riječ o higijeni, to su najprljavija Allahova stvorenja, ne čiste se nakon obavljanja fizioloških potreba, niti poslije spolnog općenja, niti poslije objedovanja, nalikuju magarcima koji lutaju poljima.
Nakon što se spuste nizvodno rijekom Volgom iz svojih zemalja, usidre svoje brodove, a na obalama rijeke izgrade drvene kuće. Nekada u jednoj kući stanuje deset, nekada dvadeset, a nekad manje od toga. Svako od stanara ima svoj krevet na kojem spava ili sjedi, okruženi su lijepim djevojkama robinjama, kojima trguju. Dok spolno opće, ostalih ih bestidno posmatraju. Ponekada se desi da neko dođe da kupi robinju, ali ju ne želi prodati prije negoli zadovolji svoje potrebe.
Svakoga jutra, robinja bi donijela veliku posudu vode kako bi se oprali. Prvo bi oprali ruke, zatim se umili, skvasili ili oprali kosu, ispuhali nos, sve u istu posudu, koja bi takva, bila proslijeđena drugoj osobi, ponavljajući isto, sve do posljednje osobe.
U trenutku kada njihovi brodovi pristignu do obale, sa sobom bi pri iskrcavanju ponijeli hljeb, meso, luk, mlijeko i alkohol, spravljen od fermentiranog meda, prinoseći (darujući) ga zaobljenom drvetu, koje je bilo ubodeno u zemlju i imalo je urezano lice, poput ljudskoga, koje je bilo okruženo manjim drvenim kipovima.
Kada bi prišao velikom kipu, pao bi ničice na tlo i rekao: „Gospodaru, došao sam iz daleke zemlje…“ – zatim redom nabrajajući sve produkte koje je sa sobom donio, tražeći blagoslov u trgovini i poklanjajući darove božanstvu. Pri završetku svoje molitve, rekao bi: „Želim da mi pošalješ bogate trgovce, kojima ću prodati svoju robu, bez cjenkanja“. Nakon čega bi otišao.
Ako bi mu trgovina slabo išla i ako bi morao da ostane duže od predviđenog perioda, vraćao bi se po drugi ili treći put, darujući male kipove, govoreći da su to supruge, sinovi i kćeri našeg Gospoda.
Ako bi mu trgovina bila uspješna, žrtvovao bi nekoliko ovaca ili krava božanstvu, dio bi podijelio kao milostinju ljudima, a ostatak odnio vrhovnom božanstvu i ostalim, manjim kipovima.
Noću bi pas ili neka druga životinja pojela meso ili druge darove, a on bi sutradan govorio: „Moj Gospod je zadovoljan sa mnom i prihvatio je darove“.
Kada se neko od njih razboli, postave mu šator izvan naselja gdje stanuju, donoseći mu nešto hljeba i vode. Ne prilaze mu blizu, niti razgovaraju sa njim niti imaju bilo kakvog kontakta sve dok traje bolest, naročito ako je društveno nebitna osoba ili rob. Ako ozdravi i ustane, ponovo im se pridruži, a ako umre, sahrane ga shodno običajima, ali ako je rob, ostave ga kao hranu zvijerima.
Ako uhvate kradljivca ili razbojnika, objese ga za veliko drvo, ostavljajući ga tako da visi, sve dok potpuno ne istruhne ili dok konopac ne pukne od izloženosti kiši i vjetru.
Jedne prilike im je umro vođa, za kojega su mi rekli da će ga kremirati. Bio sam veoma znatiželjan, jer sam želio da vidim kako postupaju prema svojim najuglednijim ljudima. Iskopali su grob, a zatim ga natkrili deset dana, dok nisu završili šivenje i pripremanje pogrebne odjeće. Ako je riječ o nekom siromahu, stavili bi ga na čamac, a zatim zapalili. Ako je riječ o bogatašu, priredili bi mu veliki ispraćaj, a što se tiče njegove imovine, podijelili bi je na tri dijela – jedan dio bi išao porodici, drugi dio bi bio potrošen na pogrebno odijelo, a preostala trećina bila bi potrošena na gozbu pri sahrani, a između robinja, koje bi ostale iza gospodara, dobrovoljno bi se prijavila neka od njih, koja će kasnije biti žrtvovana i zajedno spaljena sa svojim gospodarom. Alkohol piju dan-noć, nekada se desi da neko od njih umre sa čašom alkohola u ruci.
Pri svršetku čina sahrane, nakon određenih rituala, kao što je žrtvovanje kokoške, robinja, koja se prethodno dobrovoljno prijavila da bude sahranjena zajedno sa svojim gospodarom, ušla bi u prostoriju, koja je bila na brodu, a u kojoj se nalazio njen gospodar, nakon toga bi šest muškaraca spolno općilo sa robinjom, a pristuni bi štapom počeli da udaraju u svoje štitove, kako bi proizveli buku i spriječili da ostale robinje čuju zastrašujuće vriske, kako ih ne bi uplašilo, jer kasnije neće hjteti da umru zajedno sa svojim gospodarom. Na kraju pogrebnog čina, djevojka bi bila zadavljena užetom, a zatim spaljena sa svojim gospodarom i ostalim darovima.
Na kraju sahrane prišao mi je jedan Rus, a zatim preko prevodioca rekao: „Vi Arapi ste budale“ – upitao sam ga zašto, na što je odgovorio: „Vi svoje najmilije i najuglednije među vama sahranjujete u zemlju, gdje ih zemlja pojede štetočinama i crvima, dok mi svoje najmilije spaljujemo, nakon čega odmah ulaze u Raj“ – na što se dugo i glasno smijao.
Ibn Fadlan je opisao i povratak iz Bulgara, kao i život nakon povratka, ali, nažalost, i taj rukopis je izgubljen.
Piše: Resul S. Mehmedović
Dialogos.ba
Bilješke:
[1] Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Ogledalo, Sarajevo, 1999, str. 98.
[2] Pogledati: Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Ogledalo, Sarajevo, 1999, str. 101.
