Kolumne

Dejan Ilić: Isus je bio malo dete za Vučića


Rezultat

 

Isus je bio malo dete za Vučića. On je bio raspet samo jednom, a Vučić… – to se više ne može ni brojati. Stiče se utisak da on ide uokolo samo da bi svaki put iznova prolazio kroz golgotu i onda nam se vaskrsao vraćao nazad. Jer, ako nije zbog ličnog stradanja, zašto je Vučić, recimo, juče i prekjuče bio u Hrvatskoj? Pozvala ga je hrvatska predsednica. Dobro, ali zašto ga je pozvala? Šta su to oni tamo dogovorili; koje su to teške teme bile na stolu – na to Vučić lakonski odgovara, poput legendarnog Radovana III – čuće se. Ili, njegovim rečima: „Aleksandar Vučić je u intervjuu za RTS rekao da je najvažniji rezultat njegove posete Hrvatskoj ono što će uslediti, a to je napredak u nekoliko zajedničkih sfera od interesa Srbije i Hrvatske“. Najvažniji rezultat, dakle, jeste ono što će „uslediti“. Hajde – rekao bi dobri Radovan.

Podsetimo se tek par spektakularnih Vučićevih mučeništava biblijskih razmera – poseta Kosovu, posle ubistva Olivera Ivanovića; pre toga, poseta Srebrenici; a još pre, razgovori u Briselu. Kako on počne da pakuje kofere, mi već znamo: otići će, stradaće, al će nam se vratiti živ i zdrav. Neko drugi bi sedeo kod kuće, dozlogrdilo bi mu da toliko strada. Ali ne i Vučić. Ali, zašto on toliko strada, evo već više od pet godina – ne znamo, jer najvažniji rezultat nikako da usledi.

Ovako Vučić posle Zagreba: „Ja sam se trudio da i jed, i čemer, i sve ono kroz šta prolazim ne pokazujem“. E sad, ako kažete da prolazite kroz „i jed, i čemer“, a istovremeno kažete da to nećete da pokažete – šta ste uradili: je l’ ste pokazali ili niste? I dalje Vučić: „Mi ćemo poštovati ono što smo rekli, 100 dana bez ijedne teške reči, iako bih i danas imao mnogo šta da odgovorim različitim zvaničnicima i onome što me jurio po Trgu, pa čim sam se okrenuo, zaustavio se u toj jurnjavi“. I još: „Znate, ako vam pokažu – baš me briga što su tebi spalili kuću, što su tvome ocu ubili oca, što su tvom ocu ubili dedu, baš me briga za sve to, jedna tvoja izjava od pre 30 godina mi se nije svidela, aj’ sad ti da budeš kriv za sve to – vi stanete, gledate i ne verujete da pored svih vaših poruka o budućnosti neko i dalje na tome insistira“. Sto dana protutnjalo je za tren, koliko je bilo potrebno da se udahne vazduh za novu rečenicu.

I pošto je sto dana prošlo dok dlanom o dlan, Vučić je mogao da kaže i da „nikad nije video ujedinjenije srpske novinare zbog svega što se dešavalo, a kod nekih je čak video i bes“. Dakle, neće biti niti jedne teške reči, al svojeglavi novinari „srpski“ se ujedinili i besne. A naš novozavetni pomiritelj ih za taj bes blagoslovi. Iz svega što je Vučić rekao kada se vratio kući, može se zaključiti samo jedno: najbolje bi bilo da ne vidimo rezultate ove posete, da ništa posle nje ne „usledi“.

Dobro, znamo i za Vučićev dvostruki govor, i za njegovu sklonost da sebe vidi i da druge prisili da ga vide kao (veliko)mučenika. Ali, ponovo, zašto je on išao u Zagreb; zašto ga je tamo pozvala hrvatska predsednica? Nije bilo nijednog konkretnog razloga da on sada tamo ide. Agenda posete očigledno je bila sklepana na brzinu i na njoj se nije našlo ništa konkretno i tako bitno da bi o tome baš sada razgovarali dvoje predsednika država. Ako je cilj bio da se stišaju napetosti, ovakvim svojim izjavama Vučić tome sigurno ne doprinosi. Naprotiv, kako i sam tačno kaže – on jedino zna da potpiruje bes. Je l’ ga zato zvala hrvatska predsednica?

Možemo o tome samo da nagađamo. Spekulacija bi mogla da krene ovako: Zagreb nije daleko. Između dve države nagomilala se hrpa namerno nerešenih pitanja. Stoga je lako otputovati/doputovati i pričati o čemu god, a da to ima privid smisla. Zato razloge posete treba tražiti mimo samog susreta i tema o kojima se razgovaralo, ponovo, po ko zna koji put. Šta je najvažniji događaj u Srbiji, o kome se priča što je moguće manje? Izbori za gradsku skupštinu u Beogradu, naravno. Kao dobra koleginica, i solidarni manipulator, hrvatska predsednica pozvala je Vučića da mu pomogne u kampanji, koju on – to, je l’ da, znamo – ne vodi. Cela poseta je onda organizovana isključivo zbog ove jedne rečenice: „u Beogradu [su] neki njegovi politički protivnici, koji misle o beogradskim izborima, dok on nema vremena tome da se posveti“. A rezultat ćemo videti.

 

 

Foto: Predrag Trokicić

Peščanik.net

 

Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za ‘petparačke’ priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016) i „Dva lica patriotizma“ (2016).

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close