VENECIJU VIDJETI I UMRIJETI
Ruski književnik Ivan Bunjin je razgledajući Veneciju zastao pred izlogom jedne knjižnice. Pogled mu se zaustavio na knjizi Tomasa Mana „Smrt u Veneciji“. Evo ideje za moj novi roman, pomisli. Roman je kasnije zaista napisan, ali po imenom „Gospodin iz San Franciska“. Bunjin je za taj roman dobio Nobelovu nagradu. Šekspir je o mostu Rialto i Veneciji pisao u svojoj drami Mletački trgovac. Gete je Veneciju nazvao najvećom Dabrovom republikom, jer je ona podignuta na milijunima zbijenih balvana, usred močvarnog tla, u laguni između ušća rijeka Po i Piave. Hm. Geteova zagonetna misao. I meni su mletački duždovi ponekad ličili na dabrove. Slavni Marko Polo je upravo iz Venecije isplovio na svoje dugo putovanje oko svijeta. Jedne košmarne noći pod granatama, naš veliki poeta A. Sidran je u sarajevskom paklu rata napisao divnu pjesmu o Veneciji:
ZAŠTO TONE VENECIJA
Gledam u nebo iznad Venecije.
Nista se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo
jezika, I po jednu – Veneciju.
Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada
upoznajte jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga – bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste – Bog. Jedan. što stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu što ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rodjen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Medju bojama
jedna boja, medju mirisima – jedan miris manje?
Zasto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Medju čudima – jedno čudo manje?
Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, medju sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana.
ABDULAH SIDRAN
Rialto most – magnet za brojne turiste
Još jedna Smrt u Veneciji
Osvrt na knjigu: PAKAO JE PRAZAN – SVI ĐAVOLI SU OVDJE, koju je napisao Gerhard Roth („Die Hölle ist leer – die Teufel sind alle hier“ – autor G. Roth)
Prevodiocu Emilu Lanzu je dosta života i želi počiniti samoubistvo. Ali sve biva drugačije, kada on postaje svjedokom jednog ubistva. Gerhard Roth sa svojim novim romanom predstavlja drugi dio svoje trilogije o Veneciji. Novom Laguna-krimiću nedostaje povrh svega napetosti.
Dakle, još jedan roman o Veneciji. Regali se povijaju pod venecijanskim putopisima i Laguna-pričama. Sigurno, tu ima izvanredne proze, npr. Joseph Brodksy ili Harold Brodkey, samo dva pisca imenovati kao reprezentante, koji se u registru Venecija-entuzijasta pod početnim slovom „B“ mogu pronaći. U najmanju ruku su još također brojne umjetničke zanatlije, koji su morbidnu ljepotu kanala, trgova i palata uklesali u kičaste kulise. Takođe je Gerhard Roth pod sumnjom, da je sa svojim romanom o Veneciji iskoristio komercijalni Serenissima-senzacionalizam. Sa sedmo-tomnim ciklusom „Arhiv šutnje“ probio se danas 77-godišnji pisac sredinom 80-tih u prve redove austrijske suvremene literature. Njegovo ime je bilo u jednom dahu izgovarano sa imenima Petera Handke-a ili Thomasa Berharda. Roth je tada literarno komunicirao između grada i sela – i istraživao je ponore austrijske povijesti. Uvijek ponovo je poništavao pisanjem granicu između zabluda i stvarnosti. U svojim romanima je dopuštao da se pojave zastranjeni i mentalno poremećeni ljudi, kako bi otkrio „glupost normalnih ljudi“, kako je on to nazvao.
A šta ako knjige povuku vlagu?
Veneciju vidjeti i umrijeti
Dalje: Gerhard Roth se u svome djelu često poigravao sa žanrom kriminalističkog romana. Nedavno u prvom dijelu njegove Trilogije o Veneciji. Drugi dio „Die Hölle ist leer – die Teufel sind alle hier“ („Pakao je prazan – đavoli su svi ovdje“) zapravo je „venecijanska povijest zločina“. U središtu se nalazi sjetni njemački prevodilac Emil Lanz. Njega progone misli o samoubistvu. Na početku se Venecijanac po izboru premišlja, da li da počini samoubistvo:
„Budući da je sve bilo mirno a nebo privlačno lijepo, njemu je sinulo, da je to jedan dobar dan za umiranje. On se istuširao, oprao zube i obukao se, i tada je osjetio, da je on sada zaista spreman, sebi da oduzme život. On je pogledao u sat: bilo je 11 minuta iza šest, bilo je jednostavno, u jedan Vaporetto-brod da se ukrca i da se odveze negdje, gdje je mirno. Lido ili otvoreno more su bili po njemu previše patetični za jedan odlazak. To bi se trebalo dogoditi kao najprirodnija stvar i ne bi trebalo izazvati senzaciju. Zapravo je on samo na kraju iz svog vlastitog života želio nestati.“
Veneciju vidjeti i umrijeti – to je jedna stara i poznata priča. Kod Gerharda Rotha ona ubrzo uzima jedan nepredviđeni zaokret. Otkako je Lanzova nevjerna žena poginula prilikom jednog pada aviona, prevodilac vodi jedan usamljeni život u Lidu. U njegovom stanu se gomilaju knjige dok on osjeća da propušta život. Prije nego što Emil Lanz na jednom Torcello otoku sebi može protjerati kroz srce metak, posmatra on skriven iza jednog Bazgovog grma, kako tri tamne sjenke jednom čovjeku režu grkljan.
Velike sumnje u triler
Lanz se našao na fronti između sukobljenih krijumčarskih bandi, on se veže za dvije žene – i jedan nevjerovatno bogat zaštitnik pobrinut će se za njega. Ubrzo su sve suicidalne misli nestale. Umjesto toga se sasvim iznenada Lanz bori na suprotnoj strani, svoj život da spasi.
Problem je zapravo sljedeći: sam Lanz ima znantne sumnje u stvarnost trilera koji proživljava. Prije nego što je bio svjedokom ubistva, on je popio ništa manje nego tri flaše vina. To ga čini jednim nepouzdanim svjedokom. Skepticizam je stoga prikladan, posebno što je radnja prikazana dosljedno iz perspektive osobnog pripovjedača.
Polubog koji vuče konce
Na razrušenom „Ospedale al Mare“ Lanz nailazi na grafit, koji se može pročitati kao uputa za roman.
„Široki prolaz i srebrna ulazna vrata, koja se sastoje od dva krila, bila su označena sa natpisom „Ospedale al Mare“, zidovi su bili okrečeni u bijelo i na crnom idiosinkratskom pismu se moglo pročitati: REALITY IS NOT WHAT YOU THINK IT’S AN ANCIND LYNK (…) On to nije pomnije pogledao, ali sada je mogao utvrditi, da je prvi dio u čudnim tiskanim slovima bio izveden, dok je drugi dio bio dodan u latinskom pismu. Nije bilo teško prevesti: „Realnost nije ono što ti misliš“, ali drugi dio je bio zagonetniji: „To je drevni, središnji sistem nadzora.“
Ponovo Lanz pita samoga sabe, da li je on bio taj, koji je na Torcellu umro. Možda nije Rothov junak uopće na putu ka životu, već naprotiv, na divljem putovanju u zagrobni život. Na onom svijetu, koji se pojavljuje kao raskošno podstavljeni bijeli svijet njegovog susjeda Signor Blanca, koji zapravo kao jedan moćni Bog zaštitničku ruku polaže na Lanza. Ovaj Signor Blanc je jedan čudno odsutni, polubog koji iz pozadine vuče konce, koji u vrtu svoje vile uzgaja biblijske biljke i koji je izgradio jednu gigantsku kolekciju globusa. Tako je Rothov roman metafizički razigran.
Bez napetosti
William Shakespeare služi kao jamac ovog literarnog čina uravnoteženja između želje i stvarnosti, stvarnosti i iluzije. Naslov romana „Pakao je prazan – đavoli su svi ovdje“ nije bez razloga posuđen iz njegove drame „Oluja“. Centralne figure i motivi komada se pojavljuju kod Rotha u manje ili više modificiranom obliku. Čovjek može pronaći ove genijalne reference i pri tome sebi prirediti poučnu zabavu, da skrivene nagovještaje marljivo otkrije.
Samo: Kao sa „Die Irrfahrt des Michal Aldrian“ želi Roth i sa ovim romanom pripovijedati jednu „venecijansku priču zločina“ – a na žalost to ne čini temeljito. Tako pretjerano jasno iznosi svoju namjeru, izrazitije od jednog mlaza Donna Leonisches venecijanskog parfema, tako malo njemu uspjeva, da izgradi jednostavnu napetost radnje. A žanrovski tipičnih scena ne nedostaje.
„Lanz se iznenada probudio. Uskočio je u cipele i povukao vindjaku iz garderobe, prije nego što je izašao na ulicu. Sjetio se da je ostavio pištolj Glock pored svog kreveta, vratio se, uzeo je oružje, izašao ponovo napolje i zatvorio vrata kuće. U istom trenutku je pristigao jedan kombi ulicom iz pravca plaže, zakočio je u panici i počeo kliziti. Ali Lanz je već trčao sredinom ulice, krajičkom oka je prepoznao, da se na Nissanu mogla vidjeti reklama praonice, i vješto je otvorio bočna vrata, kako bi uskočio u auto.“
Visoko profilirani Autor podcjenjuje samog sebe
Ova scena može predstavljati neinspirativno bogatstvo akcije, kojom je Gerhard Roth sam sebe podcijenio. Njegove iskreno ispripovijedane potjere i pucnjave imaju neku upravo obavezujuću krivicu. Škripave gume, prskajuća krv, poput drvoreza nacrtani tamni muškarci. Čini se, da Roth radi jednu neizvjesnu recepturu, na kojoj ni TV trileri već dugo vremena ne mogu funkcionirati.
Michael Aldrian, glavni lik iz prvog romana o Veneciji Gerharda Rotha, putuje u Lagunu, kako bi na licu mjesta istraživao za rad na jednom nekonvencionalnom turističkom vodiču. I ponekad čovjek stekne utisak da je to prava briga Gerharda Rotha: Ponovno otkrivanje Venecije pisanjem. U tome nije iznevjerio, kao što je to učinio sa krimi romanom.
Autor: Andrej Klahn
Prevod: Marko Raguž
Sarajevo, 04. 02. 2020. god.
Venecija – trg sv. Marko
Knjiga „PAKAO JE PRAZAN – SVI ĐAVOLI SU OVDJE“ AUTOR: G. ROTH
