U čemu je tajna pjesme Bela ćao, koja već decenijama predstavlja himnu ljevičarskog pokreta, a svirana je i u Rijeci na otvaranju manifestacije Evropska prestonica kulture?
Uz tužne i svečane tonove italijanske pjesme ”Bela ćao” sahranjena je prva dama Jugoslavije Jovanka Broz. Neposredno pred smrt, Titova udovica poželjela je da baš ovu pjesmu puste kada se od nje budu opraštali, a razlog za to, suprotno mišljenju mnogih, nije samo ljevičarska poruka koju pjesma šalje.
Pjesma je nastala šezdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je Jovanka imala nepunih 40 godina, a njen autor do danas je ostao nepoznat. Pjevali su je svi anarhistički, komunistički i socijalistički borci, kao i čitav ljevičarski antifašistički pokret otpora u Italiji.
Međutim, ideološka poruka pjesme sigurno nije jedino zbog čega je Jovanka Broz, neposredno pred smrt, poželjela da je baš ovom kompozicijom isprate na vječni počinak. “Bela ćao” zvanično je bila “himna” partizana, ali je širom svijeta vrlo brzo prepoznata kao simbol borbe protiv nepravde ili kako su je mnogi opisali “pjesma slobode duha, želje za sveopštom slobodom”.
Sa nešto izmjenjenim tekstom, od danas poznatog, pjesmu su pjevale još početkom 20. vijeka Italijanke dok su savijene gazile močvarna polja u dolini reke Po.
Naslov joj je Bela ćao de la mandine (mandine – radnice) i već tada je postala simbol borbe za radnička prava.
Kasnije, sredinom Drugog svetskog rata, partizani joj menjaju tekst i nastaje ova Bela ćao.
Svirali su je mnogi muzičari širom sveta – od horova do Manu Čaoa, a na prostoru bivše Jugoslavije novi zamajac su joj dale pank obrade bendova KUD Idijoti i Goblini, kao i izvedba Gorana Bregovića.
Pjesma je korištena i kao filmska muzika za jugoslovenski film iz 1969. Most, a italijanski sveštenik don Andrea Galo ju je 2012. godine tokom tokom službe izvodio u crkvi u Đenovi.
Bela ćao: prevod
I jednog dana, kad se probudih,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I jednog dana, kad se probudih,
I okupator bješe tu.
U partizane, ja moram poći,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
U partizane, ja moram poći,
I tamo naći topli dom.
I ako umrem, kao partizan,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ako umrem, kao partizan,
Ti iskopaj meni grob.
Sahrani me gore, u planini
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
Sahrani me gore, u planini
Ispod sjenke divnog cvijeta.
I svi oni ljudi, koji tu prođu,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I svi oni ljudi, koji tu prođu,
Će reći „kakav divan cvijet“.
I ovo je cvijet partizana
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ovo je cvijet partizana
koji je umro za slobodu.
Buka
