Ako je koincidencija da individual (pojedinac) počinje slovom koje je sa njim tijesno povezana riječ, onda je zaista sretna koincidencija. Individual i I (eng. za ja) su neodvojivi. I (ja) je zamjenica koja se koristi za referisanje na sebe kao govornika, pisca, mislioca ili glumca. Bez izuzetka, ja upućuje na individualnost, a nikako na grupu ili kolektivnost bilo koje vrste.
Ova sama činjenica je vrijedna beskrajnog slavljenja. Zbog duboke istine koju predstavlja, trebali bismo biti zahvalni na tome u svakom trenutku naših života. Sretan sam što nisam replika, privezak ili zupčanik. Poput svakog od vas koji ovo čita, potpuno sam unikatno, krajnje specifično, samopokretačko i samomotivisano jedinstveno biće. Nijedno drugo ljudsko biće u prošlosti naše planete nije bilo niti je potpuno identično kao ja ili vi. Nisam ničiji robot. Suprotstavit ću se nastojanjima da budem programiran ili kolektiviziran u nešto što nisam. Ako me ikada uhvatite da vas pokušavam programirati ili kolektivizirati, oglasite se kako bih se mogao vratiti.
Zgrožen sam lakoćom s kojom neki ljudi govore o svojim građanima kao da su molekule koje trebaju biti homogenizirane ili izmanipulisane – ne zbog potrebe nego putem sile ili političke moći. Sve je to za neko nebulozno kolektivno dobro, uvjeravaju nas, ali iz nekog razloga namjeravaju nam naštetiti kako bi to ostvarili.
Čežnja za nezavisnošću
Održavajući svoju individualnost, težim biti nezavisan i samodostatan – nikome na teretu – onoliko koliko moje sposobnosti to omogućavaju. Govoriću u svoje ime i rado ću prihvatiti odgovornost za svoje postupke. I imam i prava, jedinu vrstu prava koja imaju ikakvog smisla: individualna prava. Nikad ih svojom voljom neću oduzeti uskačući u zajednički blender u ime neke apstrakcije zvane „društvo“.
Ovo me čini entuzijastičnim i nepostiđenim zagovornikom individualizma i žestokim protivnikom kolektivizma. U članku Sniježne oluje ili sniježne pahulje (Snowstorms or Snowflakes) iz 2013. godine objasnio sam:
Kolektivist vidi čovječanstvo kao sniježnu oluju, i to izbliza, ako je dosljedan. Individualist, također, vidi oluju, ali ga momentalno privlači jedinstvenost svake pahulje koja čini tu oluju. Razlika je ispunjena dubokim implikacijama. Ako ne razumijete ovo, onda pogledajte animirani film Antz iz 1998. godine. Radnja je smještena u koloniji mrava u kojoj se od svih mrava očekuje da se ponašaju kao poslušna mrlja. To je veoma povoljno za mrave-tirane koji su na vlasti, od kojih svaki zapravo posjeduje jedinstvenu ličnost. Iscrpljujući kolektivistički umni sklop nađe se poljuljan zbog jednog mrava koji ide različitim putem – svojim putem i u konačnici spašava koloniju svojom individualnom inicijativom.
Barbatus, kojem je glas posudio glumac Danny Glover, je jedan od mrava u filmu Antz koji je cijeli svoj život proveo kao neupadljiv dio kolektivne mrlje poznatog kao kolonija. U svojim posljednjim riječima upućenim Zu, heroju priče kojem je glas posudio Woody Allen, on kaže: „Ne ponavljaj moje greške, dijete. Ne slijedi naređenja cijelog svoa života. Misli za sebe.“
Prisjećajući se tog trenutka, Z je kasnije priznao drugom mravu: „Samo tako je umro u mojim rukama. Znaš, mislim da on nikad za cijelog svog života nije napravio vlastiti izbor.“ Nikada ne napraviti vlastiti izbor je, za mene, ono kako bi Pakao morao izgledati.
Individualnost i kolektivizam
Individualizam ističe ljudsku prirodu, našu urođenu individualnost. Kolektivizam ga nastoji osujetiti. Najveći, najužasniji masovni zločini u historiji bili su kolektivistički križarski ratovi protiv pojedinca. Staljin, odgovoran za najmanje 20 miliona ubistava, poznat je po izjavi da je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt miliona statistika. Kolektivist omalovažava pojedinca. On nam kaže da postoji neko više moralno dobro za grupu, posebno ako je na njemu da je definiše ili da je vodi. Kolektivni entiteti nepromjenjivo se spuštaju na veoma specifične pojedince koji govore drugima šta treba da rade.
Individualizam se često predstavlja kao anti-socijalan, ali malo šta može biti dalje od istine od toga. Dan Sanchez sa FEE kaže:
Kako su individualisti odavno isticali, lični interes tjera pojedince ka međusobno korisnoj saradnji: ka „obavljanju posla“ jednih sa drugima.
Na kraju krajeva, pojedinac, a ne kolektiv, je taj koji odlučuje da se vjenča, formira porodicu, zaposli ljude, uživa u zabavama i drugim vrstama druženja, da stvara bogatstvo i trguje i da bude dobar komšija na hiljadu načina. Kao što je Ayn Rand upozorila:
Ne činite grešku koju čine neznalice koji misle da je individualist čovjek koji kaže: „Ja ću raditi kako ja hoću na štetu svih drugih“. Individualist je čovjek koji prepoznaje neotuđiva individualna prava čovjeka – i svoja vlastita i prava drugih.
Pojedinac kao ideal
Pozivam vas da slavite pojedinca, danas i svaki dan. To je ono što jesmo, način na koji smo stvoreni, način na koji smo odrasli, način na koji pravimo razliku u svijetu. Do kraja nudim čitateljima nekoliko primjera ponajboljih rečenica rečenih o ovoj temi:
❖ „Rođeni ste kao originalno umjetničko djelo. Ostanite originalni. Original vrijedi više od kopije“, Suzy Kassem, Rise Up and Salute the Sun.
❖ „Ako čovjek ne drži korak za svojim saputnicima, to je vjerovatno zato što čuje drugog bubnjara. Pustimo ga da prati muziku koju čuje, kakva god ona bila ili koliko god daleko bila“, Henry David Thoreau, Walden: Or, Life in the Woods.
❖ „Uvijek težite da budete svoji, čak i ako cijeli svijet radi sve da vas navede da vam se sviđaju svi ostali“, Joseph Rain, The Unifinshed Book About Who We are.
❖ „Najmanja manjina na svijetu je pojedinac. Oni koji negiraju individualna prava ne mogu tvrditi da su zaštitnici prava manjina“, Ayn Rand, Capitalism: The Unknown Ideal.
❖ „Priroda je otišla u beskrajne probleme da bi uvidjela da se svaki pojedinac razlikuje od svakog drugog pojedinca (…) Fizički i mentalno, svako od nas je poseban. Svaka kultura koja, u cilju efikasnosti ili u ime neke političke ili vjerske dogme, teži standardizovati ljudskog pojedinca, vrijeđa čovjekovu biološku prirodu“, Aldous Huxley, Brave New World Revisited.
❖ „Sva razumna djela na prvom mjestu su djela pojedinaca. Samo pojedinac misli. Samo pojedinac rezonuje. Samo pojedinac djeluje“, Ludwig von Mises, Socialism: An Economic and Sociological Analysis.
❖ „Destruktivno djelovanje totalitarne mašinerije, bez obzira da li je ova riječ upotrijebljena, obično je podržano posebnom vrstom primitivne socijalne filozofije. Ona kaže da ne samo da zajedničko dobro „društva“ ima prednost nad interesima pojedinaca, nego da je samo postojanje pojedinaca kao osoba je svodivo na postojanje socijalne „cjeline“; drugim riječima, lična egzistencija je, na čudan način, nerealna. Ovo je prikladna osnova svake ideologije ropstva“, Leszek Kołakowski, Is God Happy.
❖ „Manipulisati ljudima, pokretati ih prema ciljevima koje vi – socijalni reformatori – vidite, a oni možda ne vide, znači negirati ljudsku suštinu, tretirati ih kao objekte bez njihove vlastite volje i na taj način ih degradirati“, Isaiah Berlin, Four Essays on Liberty.
❖ „Najpodlija vrsta samoponižavanja i samouništavanja je podređivanje svog uma umu drugoga, prihvatanje autoriteta nad svojim mozgom, prihvatanje njegovih tvrdnji kao činjenica, njegovih riječi kao istine,“ Any Rand, Atlas Shrugged.
❖ „Nikada neće biti stvarno slobodne i stvarno prosvijećene države dok država ne prepozna pojedinca kao višu i nezavisnu silu iz koje sve njene moći i autoriteti proizlaze, i dok se ne počne odnositi prema njemu u skladu s tim,“ Henry David Thoreau, Civil Disobedience and Other Essays.
❖ „Sva veličina karaktera zavisi od individualnosti. Čovjek koji nema druge egzistencije osim one u kojoj učestvuje zajedno s drugima oko njega, nikada neće imati nikakvu drugu egzistenciju osim prosječnosti (…) Individualnost je cilj političke slobode. Ostavljajući građaninu onoliko slobode djelovanja i bivanja koliko se poklapa s redom i pravima drugih, institucije ga čine uistinu slobodnim čovjekom. Tada mu preostaje da traga za vlastitom srećom na svoj način,“ James Fenimore Cooper, On Individuality (u The American Democrat).
❖ „Na velikoj šahovskoj ploči ljudskog društva, svaka figura ima vlastito načelo kretanja, potpuno različito od onog koje bi zakonodovac mogao izabrati da na nju ostavi utisak,“ Adam Smith, The Theory of Moral Sentiments.
Piše: Lawrence W. Reed (FEE / Dialogos)
S engleskog preveo: Amir Krpić
Dialogos
