BARTOLOMEJ STANKOVIĆ: Bolji dani za kulturu u BiH su tu, samo ih treba kvalitetno osmisliti

Bartolomej Stanković je rođen u Zenici 1988. godine. Magistrirao je klavir u klasi prof. em. Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2011. godine te nastavio postdiplomski studij na pijanističkoj akademiji Steinway Academy u Veroni u klasi Federica Gianella, kod kojeg je uspješno završio pijanistički master studij 2012. godine. Održao je brojne solističke recitale u zemlji i inozemstvu, sudjelovao na festivalima, osvajao nagrade, od kojih izdvajamo Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za projekt “Klavir – kroz historiju i građu”, koji je nakon toga predstavljen i u Zenici (Srednja muzička škola), Banja Luci (Banski dvor), a zatim i u Sarajevu (Franjevačka teologija Sarajevo, studeni 2013. i Domu Oružanih snaga, studeni 2014.). Osnivač je i umjetnički direktor muzičkog festivala “Dani Avde Smailovića” održanog po prvi put 2015. godine u Multimedijalnom centru Prijeko u Visokom te niza drugih projekata. U razgovoru za Dnevni list govori o klasičnoj glazbi, kulturi i umjetnosti u BiH, predstojećim koncertima…

Otkud zanimanje za klavir, za klasiku? Kad ste shvatili da je to ono što će Vas odrediti?
– Zanimanje za klavir i klasičnu muziku je raslo postepeno, što mi se danas izuzetno sviđa, jer i dalje raste i ispunjava mi život radošću. Ljubav prema muzici sam naslijedio od majke Marjane. Još dok sam bio maleni dječak, volio sam svirati, pa se tako stariji sjećaju da čim bi došla struja, odmah bih isprobavao zvukove na malenom sintisajzeru. Ali, 1997. godine počinje moje muzičko obrazovanje kod prof. Bahrije Šabanović u Školi za osnovno muzičko obrazovanje “Avdo Smajlović” u Visokom. Kod prof. Bahrije sam stekao temeljito muzičko znanje, ali i nešto što se ne može naučiti – ljubav prema muzici. Nenadana pobjeda u rangu srednjih škola na Prvom festivalu Chopinove muzike u Tuzli 2004. godine odredila je moj budući život. Tada sam kao đak drugog razreda Srednje muzičke škole Sarajevo u Sarajevu, u klasi prof. Angeline Bojović-Pap osvojio Nagradu za najbolju interpretaciju, a interpretirao sam Chopinovu Vojničku polonezu.

Je li umjetnost za Vas profesija ili i određen način života? Što to sve uključuje?
– Za mene je umjetnost smisao života. S time da je svaki čovjek zapravo umjetnik svog života i za mene je najveća umjetnost ovoga svijeta – proživjeti život. A kad se k tome pridoda i muzička umjetnost, onda su životi takvih ljudi zaista jako bogati i nikada ne mogu biti monotoni. Svakako da je i bavljenje muzikom ili drugom umjetnošću i određen način života koji prije svega traži mnogo odricanja. Dok drugi ljudi uživaju primjerice u šetnji, mi vježbamo, učimo, osmišljavamo nove interpretacije, brinemo gdje ćemo izvesti djela, da li ćemo ih dobro interpretirati, kakva će reakcija publike biti itd. Težak je to put, put kojim se rjeđe ide, ali ja ga neizmjerno volim i svakodnevno prolazim i kroz trnje i granje, ali vjerujem da će barem na kraju tog puta biti jedan veličanstven pogled zadovoljstva.

Osim samostalnih koncerata, aktivno sudjelujete i u organiziranju raznih koncerata i događaja. Koliko je važno publici ponuditi takve sadržaje?
– Mišljenja sam da kod nas nema dovoljno događanja na kojima publika može uživati u klasičnoj muzici. Odnosno, ako je ima, onda je riječ o velikim gradovima. Publike će uvijek biti ako joj jasno ponudite razumljiv i interesantan sadržaj. Posebno volim organizirati koncerte gdje pozivam svoje kolege da učestvuju na programu, a do sada sam organizirao niz tematskih koncerata koji su približavali publici u Visokom i drugim gradovima kompozitore kao što su L. van Beethoven, Mozart, Bach, Handel, Debussy ili primjerice bh. kompozitor Avdo Smailović.
Za vrijeme studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu aktivno sam pratio sva moguća dešavanja i prikupljao znanje, kako ono umjetničko tako i znanje i smisao za organizaciju, kontakt s publikom. Nedavno sam osnovao i Ciklus koncerata MAESTRO koji iza sebe već ima jedan koncert, prvi u nizu koncerata projekta BALKAN MADNESS – promocije balkanskih kompozitora. U ovom trenutku team ciklusa MAESTRO priprema i organizaciju obljetničkog koncerta pijanista Zorana Jančića koji ove godine slavi 35 godina umjetničkog rada.

S druge strane, ima li razumijevanja kada je u pitanju pomoć u organizaciji?
– Ima, ukoliko budete jasni prilikom predstavljanja svog projekta/ideje onome od koga tražite da Vas podrži i razumije. Važno je osim toga organizaciju koncerata ili predavanja rasporediti na korake i krenuti na vrijeme. Sve što se želi napraviti kvalitetno iziskuje vrijeme.

Imaju li i manje sredine prilike za uživati u koncertima klasičnog sadržaja?
– Imaju, ali nedovoljno. Uvijek spomenem kako je ciklus studenata Virtuoso sa Muzičke akademije u Zagrebu pod vodstvom gospodina Krešimira Mihelića započela lančanu reakciju u malom gradiću Lipiku u blizini Novske u Hrvatskoj. Nekad s početkom 20. stoljeća Lipik je imao jazz-orkestar, ali nakon ratnih stradanja nije bilo ničega, samo jedan stari klavir i obnovljeni Multikulturalni centar. Održali smo tri koncerta, a onda je uz pomoć mnogih ljudi dobre volje, kupljen i polukoncertni klavir Samick te je na jesen 2007. godine počela prva koncertna sezona u Lipiku u organizaciji novonastale Udruge Tilia Lipik koju i dan danas uspješno vodi gospodin Davor Marukić. Dakle, prvi put sam svirao 2007. godine na Drugom po redu koncertu u Lipiku, a ove već 9. koncertne sezone bit će održan stoti koncert u tom malom gradiću.
Moja želja je da mnogi gradovi u BiH dožive takav kulturni procvat, a to se uz malo dobre volje i razumijevanja zaista i može postići.

Kakvo je, i jeste li zadovoljni, zanimanjem publike?
– Zanimanje publike za dobre i zanimljive događaje je uvijek dobro, pogotovo što mi u Bosni i Hercegovini imamo publiku koja želi pratiti i uživati kulturu. Važno je samo da se publiku animira na moderan i zanimljiv način. To pokazuju dosadašnji koncerti, koji su imali zaista veliku posjećenost i zanimanje publike.

Odavno već znamo da masovnost, broj ljudi koji prate određeni događaj, nije i mjerilo kvalitete. Kakvi koncerti Vas čine sretnima?
– Najsretniji sam kada osjetim na koncertima da publika uživa u muzici, jer to i jeste bit, da uživa. Koncert dakle čine tri važna faktora: muzika, interpreti te muzike i slušatelji-publika. Volim kada postoji ona nevidljiva energija, vibra između izvođača i publike. Na podiju klasične muzike, možemo primijetiti da su se izvođači udaljili od publike i da na pojedinim koncertima nema kontakta s publikom. To je loše, a loše se brzo proširi među društvom pa onda imamo tu etiketu koja nas prati da je klasična muzika dosadna. Klasična muzika je sve, samo ne dosadna, ali je problem ako se dosadno prezentira tj. izvodi pred publikom. Primjerice u nekim djelima Franza Liszta vidite da je riječ o takvoj zezanciji, šalama i to tako treba i svirati, dok s druge strane imate njegovu monumentalnu Sonatu u h-molu u kojoj se iznosi čitava životna filozofija, zato je puna dramatike i to publika treba da osjeti, da doživi.

Ima li priznanja društvene zajednice? Naprimjer, organizirate i ciklus koncerata Maestro. Dojam je da mi ni ne znamo kakvih sve talentiranih i školovanih ljudi imamo…
– Priznanje društvene zajednice postoji i sa svakim novim koncertom ili nekim projektom raste. Ciklus MAESTRO je osnovan s ciljem promocije klasične muzike u manjim i većim sredinama na moderniji i publici pristupačniji način. Umjetnici su manje više u Bosni i Hercegovini prepušteni sami sebi, jer recimo nemate više Muzičku omladinu ili ozbiljnu koncertnu agenciju koja bi sa velikim zanimanjem trebala da prati i promovira domaće umjetnike. Mi ne znamo kakvih sve talentiranih i školovanih ljudi imamo, ponajviše iz razloga što malo ili gotovo nikako medijski zastupljeni, dok recimo na ulazu u Sarajevu stoji veliki billboard sa Zvezdama granda ili ZMBTa. Nedavno su u Novom Sadu osvanuli isti ti veliki billboardi na kojima su prikazani mladi i veoma talentirani učenici osnovnih i srednjih škola, osvajači mnogih nagrada i priznanja. To je divno i nadam se da će uslijediti i lančana reakcija u ostalim gradovima u našoj regiji.

Znamo li naprimjer, i koliko, o Avdi Smailoviću?
– O Avdi Smailoviću, jedinom visočkom kompozitoru, posljednjih godina šira javnost uopće nije imala priliku nešto saznati ili čuti neko od njegovih brojnih divnih djela. Svojevrsni hommage Avdi Smailoviću uobličen je ovog proljeća u prvi muzički festival Dani Avde Smailovića koji je održan u novom Kulturnom centru Altindag u Visokom. Kompozitor Avdo Smailović zasigurno nije komponirao svoja djela da se sada skrivaju negdje po bibliotekama i u ladicama, već da se izvode i da izvođači i publika uživaju u tim prekrasnim djelima. Njegov opus broji gotovo stotinu djela. Jedan od ciljeva muzičkog festivala Dani Avde Smailovića jeste i da se u godinama koje slijede prikupe sva djela kompozitora Avde Smailovića. Ove godine smo izveli tri njegova djela: Metamorfoze za klavir solo, Pastoralu za obou i Impresiju “Sa pastirima” za violinu. Sljedeće godine, početkom petog mjeseca, na festivalu će publika imati prilike uživati u djelima Fantazija za flautu, Lamentoso i Scherzo za fagot, Impresiju “Svadbeno veselje” za violinu i Svita “Sretanja” za violinu, naravno uz klavirsku pratnju. A ova djela su tek jedan mali dio iz opusa kompozitora Avde Smailovića.

Školovali ste se u Visokom, Sarajevu, Zagrebu, Veroni… Gdje ste najviše uživali? Kakav je općenito odnos prema klasičnoj glazbi?
– Najviše sam uživao u Zagrebu, za vrijeme studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. em. Pavice Gvozdić. Zagreb je jedan veličanstven grad sa puno kvalitetnih kulturnih sadržaja i za pet godina studija posjetio sam preko 400 koncerata koji su održavani u Lisinskom, Hrvatskom glazbenom zavodu, muzeju Mimara itd. Divno je bilo slušati svjetske umjetnike kao što su Martha Argerich, Nikolay Luganski, Mischa Maisky, Elina Garanča, ali još draže mi je bilo kada bi u veličanstvenoj dvorani Vatroslav Lisinski slušao Lovru Pogorelića, Stefana Milenkovića i Aljošu Jurinića. Na koncertima sam uživao, ali i učio, te sam sebi zadavao nove ciljeve. Jedan od njih je bio i koncert u toj veličanstvenoj dvorani, kojeg sam najzad i održao prošle godine u sklopu Tribine Darko Lukić – Mladi u Lisinskom, gdje sam pored djela Frederica Chopina, Blagoja Berse i Krešimira Seletkovića, izveo i Sonatu Asima Horozića i Toccata Samira Fejzića, bh. kompozitora.

Mnogi, kad se kaže klasična glazba, pomisle na nešto ozbiljno. Kako se umjetnošću borite protiv predrasuda?
– Da, to je taj stereotip – etiketa koja nas prati dugi niz godina, zahvaljujući neinventivnim muzičarima koji su se udaljili od publike, a možda i od muzike. Vrlo je teško steći povjerenje publike, ali jednom kada steknete, predrasude se razbijaju. U Visokom, kao primjeru male sredine, organizirali smo niz tematskih koncerata posvećenih Johannu Sebastianu Bachu. Zadnji takav koncert uključivao je integralnu izvedbu 15 Dvoglasnih invencija, a pridružile su im se Fuge s Preludijima. Pored mene za klavirom, bio je i glumac, Gregor Jurišić, koji je tumačio lik Bacha, dok sam ja bio njegov učenik, jer je Bach svoje Dvoglasne invencije, a kasnije i Preludije i Fuge pisao upravo za svoje učenike. Uz duhovit igrokaz i objašnjenje svake kompozicije koju sam svirao – publika nije uopće imala dojam da je “to nešto ozbiljno i dosadno”. Na tom koncertu u publici se našao i Visoki predstavnik u BiH, gospodin Valentin Inzko, koji je pokazao zavidno poznavanje Bachove muzike. I tako kada se organiziraju takvi koncerti, koje je primjerice Općina Visoko uvijek podržavala, publika polako zaboravlja stereotipnu etiketu klasične muzike – kao dosadnu i nezanimljivu.

Kao prilično mlad čovjek, s puno entuzijazma prema umjetnosti, što kažete – kakav je odnos prema kulturi u BiH i je li taj entuzijazam pojedinaca na izmaku?
– Prilično teško pitanje na koje bi se moglo dati niz različitih odgovora. Ipak mislim da je odnos prema kulturi u BiH dobar, iako trebao bi da bude odličan. Dakle, imamo još prostora za napredak i suradnju, a ne vjerujem da je entuzijazam pojedinaca na izmaku. Primjerice, violinistica Andrea Nikolić je iz praktično ničega stvorila nevjerojatan festival kamerne muzike “Vaclaf” u Varešu, u gradu od kojeg su gotovo svi već davno digli ruke. U Banja Luci, mladi kompozitor David Mastikosa, afirmira modernu muzičku umjetnost kroz zanimljive edukativne koncerte. Nadam se samo da taj entuzijazam neće nestati, već da će iz godine u godinu sve više i više rasti, a odnos prema kulturi u BiH biti sve bolji i kvalitetniji.

Kada će doći bolji dani za kulturu u BiH?
– Oni su tu, samo ih treba kvalitetno osmisliti. Ne možete očekivati da će netko drugi uraditi za vas ono što vi trebate uraditi sami. Većina ljudi koji kuka, uglavnom ništa i ne rade. A kad zasučete rukave, onda se pronađe rješenje za gotovo svaki problem, prije ili kasnije. Samo treba biti strpljiv, vrijedan i uporan.

Svoj prvi koncert pamtite po…
– Divnoj crkvi Sv.Ivana Krstitelja Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. Svirao sam tada Chopinov Valcer u a-molu, a bio sam gost Glazbene škole iz Kraljeve Sutjeske. Tada nisam mogao zamisliti, da ću godinama kasnije, točnije prošle godine, biti organizator veličanstvenog koncerta povodom 20 godina rada i postojanja Glazbene škole u Kraljevoj Sutjesci, koja je nastala u jeku ratnih godina, a zahvaljujući velikom entuzijazmu i radu sestre Marije Mlakić i fra Stjepana Duvnjaka.

A gaf, je li bilo i takvih koncerata?
– Uvijek pokušavam pamtiti lijepe događaje, ali sjećam se i kada sam bio prvi razred Srednje muzičke škole u Sarajevu. Na svom prvom koncertu, tj. javnom času, izvodio sam Mozartovu Sonatu u B-duru i u provedbi sam zaboravio note, izgubio sam se, a onda je profesorica iz publike vikala “C”, pa sam nastavio, onda sam opet zastao, pa je viknula “G”, pa sam dalje nastavio i došao do kraja svoje prve blamaže. Tu večer sam dobio i jedinicu, a roditelji su razmišljali da me ispišu iz Srednje muzičke škole. Sada je to tek daleka uspomena.

Koncert o kojem sanjam sam već organizirao
Kakav biste koncert, ili festival, voljeli organizirati i gdje u BiH, kad biste imali sredstva? Tko bi nastupao?
Već sam ga organizirao! Muzički festival Dani Avde Smailovića u Visokom. Sada sam u pripremama za iduće izdanje festivala i jako se veselim. Želja mi je da Visoko postane i grad kulture i da publika iz svih krajeva BiH dolazi k nama u Visoko, ne samo da kupe kožnu jaknu ili suho meso, nego da posjete kulturne znamenitosti, muzički festival Dani Avde Smailovića, da posjete Dane Zaima Muzaferije, Likovne susrete, Zavičajni muzej, posjete sada već svjetski poznate tunele i piramide. I kada se malo počnete zanimati, možete uvidjeti da svako mjesto u Bosni i Hercegovini ima što pokazati i ponuditi.

O 2015. i o željama za 2016. godinu…
Što kažete – kakva je Vama i kakva je općenito u BiH, barem kada je u pitanju kultura, bila 2015.?
Mislim da je bila izuzetno teška godina, ali da smo svi zajedno ipak ostvarili značajne rezultate i da se sve ipak kreće nabolje. Iskreno se nadam da će i ovaj vrhovni politički sistem čim prije profunkcionirati i da će krenuti da radi barem u prvoj brzini, ako uzmemo u obzir da sada radi u leru, onda se zaista možemo i nadati boljim danima, ne samo za kulturu, nego općenito za život u BiH, iako smo svjedoci masovnog odlaska iz države, poglavito mladih i veoma obrazovanih ljudi, što je jedna razočaravajuća činjenica, koja ne pogađa samo našu zemlju, nego i zemlje regije i koja će imati nesagledive posljedice.

Želje za 2016.?
Čim sam pročitao ovo posljednje pitanje, zazvučala mi je u mislima pjesma Đorđa Balaševića “Samo da rata ne bude”. Svjedoci smo stradanja nevinih ljudi po cijelom svijetu, u ovoj godini najviše na Bliskom Istoku i zaista mi je najveća želja da ta ratna stihija prestane, pa barem i na trenutak. Umjetnost i kultura se ne mogu ostvariti ako čovjekove osnovne životne potrebe nisu prisutne. Zato se nadam da će oni koji su odgovorni za “ludilo među ljudima” iskreno se pokajati i povući ručne kočnice i zaustaviti zlo koje se, nažalost, polako metastazira po cijelom svijetu.

dnevni-list.ba