Mediji su danas zaokupljeni lažnim informacijama koje javnost prihvata zdravo za gotovo. Sve manje se provjeravaju informacije do kojih dolaze, a objavljuju ih zbog velike čitanosti i većeg broja lajkova i šerova.
Zašto su mediji izgubili svoju stvarnu ulogu, te su sve manje objektivni glasnogovornici javnosti, za Radio Slobodna Evropa (RSE) je govorila profesorica na odsjeku za žurnalistiku Univerziteta u Tuzli Vedada Baraković.
RSE: Kako se boriti protiv lažnih informacija?
Baraković: Veoma teško, iskreno govoreći. U ovakvoj konstalaciji, u ovakvom medijskom okruženju, vrlo je teško uopšte govoriti o nekoj organizovanoj borbi protiv lažnih vijesti. Jedna vijest je od ‘Jutarnjeg’, pa do svih malih portala, prozujala, da ne kažem u roku od pola sata, da Finska daje 5.000 eura onome ko se ide oženiti ili udati u Finskoj. Potpuno lažna vijest.
Mislim da je prije svega stvar svakog pojedinca da u nekom svom psihološkom domenu može prepoznati šta bi to moglo biti istinito, a šta ne. Sa druge strane je odgovornost na tradicionalnim medijima, na institucionalnim medijskom organizacijama, koje ne smiju pristajati na takvu igru.
RSE: Ali tradicionalni mediji se nerijetko pozivaju na određene portale koji plasiraju lažne, odnosno neprovjerene informacije.
Baraković: Tradicionalni mediji pojavom Interneta nisu odmah prepoznali tu opasnost koja se bar u toj informativnoj zoni najavila. Nisu se na neki način pripremili za ovakvo stanje u medijima, za prodor alternativnog novinarstva, građanskog novinarstva, kolaborativnog novinarstva. Vremenom su počeli gubiti oglašivače.
Većina tradicionalnih medija je komercionalne naravi, malo ih je koji su budžetski ili imaju primanja od pretplate, odnosno RTV taksi. Vrlo brzo su izgubili oglašivače. Ne moramo govoriti kao akademski djelatnici šta znače oglašivači za komercijalne medije. Nikada se oglašivačima ne prodaje prazan prostor u novinama, ni minutaža na radiju ili televiziji, nego publika. To je logika kapitala, što je više publike, imate više oglašivača.
RSE: Podaci govore da se čak 70 procenata oglašivača usmjerilo na komercijalne medije, pa i nove medije kojima istinitost informacija nije važna koliko im je važna čitanost.
Baraković: Mislim da je izabran posve pogrešan put. Pristaje se i na senzacionalizam i na tabloidizaciju i na preuzimanje sadržaja bez ikakvih provjera. Možemo internetskim alatkama pratiti tok, ciklus jedne vijesti u sajber prostoru. Prenos informacije se odvija u vrlo kratkom roku. Mahom su to lažne vijesti, koje imaju najkraći ciklus. Od prvobitno objavljene vijesti, protekne 15 do 20 minuta dok je svi internetski mediji objave i preuzmu.
Kod ozbiljnih informacija situacija je malo drukčija. Recimo neke analize koje su vrlo bitne za građane, vezane za ekonomsko stanje, za političko stanje, za neke trendove, uopšte nisu u žiži interesovanja medija. One ne targetiraju publiku, koja je oslonjena na senzacionalističke vijesti. Takva vrsta informacija zapravo najviše plijeni pažnju. Na svakom portalu možete pregledati koje su to vijesti najčitanije. Zaista ćete se zaprepastiti da su to upravo te light, senzacionalističke informacije.
RSE: Primjerice, što uočavate? Tko su ti ljudi koji su senzacionalni, odnosno tko su ljudi koji plijene novinarsku pozornost?
Baraković: Ne znam ko je Darko Lazić, nisam uopšte znala šta taj čovjek radi, ali sam vidjela informacije o njemu na ‘Blicu’ ili u ‘Kuriru’. Izvještaj iz bolnice kako se Darko Lazić osjeća, ko ga je posjetio, šta je mati rekla, šta je djevojka rekla, šta je terapeut rekao. To prenosi čak i hrvatski ‘Jutarnji’, ‘Indeks’, ‘Klix’. Ko je taj Darko Lazić da ima takvu medijsku pozadinu?
RSE: A što onda kada čak i javni servisi pristaju na takve vijesti i plasiraju ih kao najvažnije?
Baraković: To je najopasnije. Javni servisi su mediji koji imaju zadaću isključivo da budu u funkciji javnosti. Međutim, građani nisu ni na koji način uključeni u kreiranje bilo kakvih politika recimo javnih servisa, da mogu da kažu da im je dosta više i političara kao nekakvih estradnih zvijezda, šta su rekli, kako su rekli. Šta me briga za zastavu, brinem se kakva će mi biti plata, kakva će mi biti penzija, hoće li imati ko zaraditi tu penziju jer se niko ne brine koliko nam mladih ljudi odlazi.
To je ono što je kod javnih servisa BiH veliki problem, i što su ti servisi pod direktnim političkim uticajima. Svako malo slušamo kako neće biti RTV takse, kako više nećemo plaćati javne servise. To je jedan svojevrstan metod discipliniranja. To je problem sa javnim servisima koji su sve manje u službi javnosti.
RSE: Posebice je to o čemu govorite specifično u BiH. Zašto?
Baraković: Zbog toga što imamo diskurs koji je toliko obojen podjelama, mržnjom, netrpeljivosti, netolerancijom. Mislim da i mediji, uključujući i javne emitere, i te kako to podgrijavaju. Javni emiteri se moraju baviti ozbiljnim temama, moraju se baviti građanima i položajem građana. Ne možemo samo slušati loše vijesti, po principu – samo loša vijest je vijest, a ovo ostalo je sve propaganda i reklama. Nije toliko ni crno u BiH, koliko se nastoji prikazati.
Svaki put se frapiram kada odem u neke opštine i kada vidim koliko je industrija razvijena, da te firme izvoze, da uvoze, da zapošljavaju veliki broj ljudi, da su čak i društveno odgovorne, da financiraju razne aktivnosti, pojave se kao donatori.
Ne možemo ići samo na proizvodnju skandala, na praćenje privrede kada je štrajk ili kada je neka korupcija. Onda mediji stvaraju sliku nesigurnog, kriminogenog okruženja, gdje su svi lopovi, gdje nema poštenog svijeta. Naravno da toga i te kako ima, ali ne možemo normalizovati jednu takvu situaciju. Javni emiteri se moraju boriti za građane i za njihov položaj.
RSE: Koje su to teme kojih je najmanje u medijima, a koje su i te kako važne za društvo u BiH?
Baraković: Recimo, tako malo pažnje i prostora je posvećeno položaju porodilja u BiH. To je sramno u dobu kada imamo takav slab natalitet, ta kategorija se prepusti na centre za socijalni rad. One sa zdravstvenog osiguranja prelaze na centar za socijalni rad. Centar za socijalni rad dobija grantove od opština. Ima jako siromašnih opština. To je trebalo imati prostora u medijima. Trebala je javna agitacija, javno zagovaranje da se takvo stanje promijeni.
Ili recimo, kada govorimo o penzionerima i socijalnoj skrbi. Ponašamo se prema njima u smislu – otišao u penziju, neka mre. Radnik ne može da ode u penziju zato što poslodavac nije uplatio doprinose. Šta radnik ima sa tim? Poslodavac je promijenio deset firmi, pokupio pare i nema ga. Šta radnik ima sa tim? Radnik ne može ni znati je li mu poslodavac uplaćivao penziono osiguranje dok ne dođe u penziju.
To su problemi koji se nas tiču. Šta nas briga ko je stavio zastavu, ko nije stavio zastavu, da li je Čović otišao u Banja Luku ili nije otišao. To nas apsolutno ne zanima. Kvalitet života, to su stvari o kojima trebamo razmišljati. O budžetu, na koji način se izdvajaju sredstva, kome se izdvajaju. Gotovo su sjajne teme koje se zaista mogu obraditi i ne mora se ići na senzacionalizam i tabloidizaciju. Sigurno da ima dovoljno publike koju ove stvari bole.
RSE: Novinari vrlo često rade one teme koje im zadaju urednici ili šefovi. Znamo kako se urednici postavljaju, u većini slučajeva stranačkom ili nacionalnom linijom?
Baraković: Nikada ne mogu pristati na to da genaralizujemo stvari. Mi danas imamo sjajne novinare u BiH koji se zaista bore za objektivno i pošteno novinarstvo, koji su odgovorni i kredibilni. Isto tako moramo znati da je novinarska profesija toliko otvorena da u novinarstvo faktički može ući bilo ko. Nije ni to problem, novinarstvo nije zanat, novinarstvo je ipak nešto između afiniteta i opredjeljenja. U EX YU je bilo presjajnih novinara koji nikada nisu imali oficijelnu novinarsku naobrazbu, ali su imali moralni habitus, imali su jednu odgovornost.
Međutim ni ta situacija sa novinarstvom nije slučajna. Valjalo je poraditi na tome da se novinari ne dovedu u takav položaj. Kada pričam sa svim kolegama koji rade u medijima, vrlo malo ih je u stalnom radnom odnosu, plate su prosto mizerne. Ne možete očekivati od čovjeka koji se bori za golu egzistenciju, a pogotovo ako ima porodicu, da kaže kako neće pristajati na to. Mora opstati, mora ishraniti svoju porodicu. Šta ću sutra ako ostanem bez posla? Međutim, to ih ne može amnestirati od odgovornosti.
Maja Nikolić
Novinarstvom se bavi od 2006. godine nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina, posebice djece. Dobitnica je nagrade UNICEF-a za promicanje prava djece.
RSE
