Grad porušenih mostova

Zaštićen planinama Velež i Prenj i brojnim manjim brdima, na obalama Neretve ugnijezdio se najveći grad Hercegovine Mostar. Šire područje kotline oko grada prošarano je zasadima vinove loze, duhana, voćnjacima koji mame prolaznike da zastanu. Kažu da je u okolici Mostara u zadnje vrijeme sve više ljudi koji se bave uzgojem maslina, smokava i šipka. Sve ovo omogućuje umjerena sredozemna klima s blažim zimama. Ljeta su ovdje veoma vruća, Mostar je najtopliji grad u BiH gdje temperature u hladu znaju doseći i 45 °C. Zime su uglavnom blage, ali hladne, s čestim i dosadnim kišama i jakim vjetrovima, uz malo snijega, što, doduše, nije bio slučaj prošle zime, kad je Mostar bio paraliziran golemim količinama snijega. Sjećam se kako mi je brat koji tamo studira pričao o nevremenu, srušenim stablima, potpunom kaosu u gradu. Zime kakva je bila prošla ne sjeća se većina Mostaraca, tek stariji pamte kako je 1971. bila tako strašna zima. Ako je Mostar nekako i preživio zimske nepogode, ljetos je okolica grada nažalost imala posla s mnogo opasnijom prirodnom ili možda i neprirodnom pojavom – požarima. Najdraže i najljepše godišnje doba stanovnicima Mostara je rano proljeće, kad voćke probeharaju, a grad izgleda kao slika iz bajke.

 

Žitomislić i Počitelj. Za bolje razumijevanje Mostara, važno je poznavati i njegovu širu okolinu. Stoga je vaš reporter, prije nego što je počeo sklapati sličice i bilješke iz Mostara u jedan tekst, obišao i neke zanimljive lokacije iz mostarske kotline. Tako sam posjetio poznati manastir iz 16. st. u Žitomislićima, koji se smjestio na prekrasnoj lokaciji koja s jedne strane udiše mirisnu borovu šumu, a s druge nadzire niz vinograda koji pripadaju manastiru. Manastir se obnavlja od 2005, a dosad se na ovo područje vratila šestina pravoslavnog stanovništva od prijeratnog broja. Nakon liturgije srdačno me dočekao iguman Danilo, ponudivši me rakijom i kavom. Nakon odlaska iz Žitomislića posjetio sam obližnji Počitelj, prekrasan stari grad čije ime upućuje na mir i počivanje, grad s tvrđavom iz 15. st., s jedinom sahat-kulom otvorenog tipa u BiH, što svjedoči o utjecajima zapadne arhitekture. Ispred obnovljene džamije još od predotomanskog perioda stoji golemi stari čempres koji bi, kad bi mogao govoriti, imao štošta toga za ispričati. I igumanu i efendiji iz Počitelja, kao gostoljubivim i prijatnim ljudima, bilo je nekako neugodno da mi kažu kako su i manastir i džamiju u Počitelju u zadnjem ratu srušili pripadnici hrvatskog naroda pa su uopćeno govorili o ratu. Predvečer sam posjetio i dervišku sufijsku tekiju (iz 1466.) u Blagaju na izvoru Bune, najvećem kraškom i jednom od najjačih izvora u Europi, gdje u sekundi izvire 43m3 žive vode iz goleme beživotne gromade. Razgovarao sam s upraviteljima tekije, ali kad su se željeli raspravljati o tome koja je religija „najispravnija“, nije mi se dalo upuštati u takve besciljne rasprave, jer sam već bio ogladnio pa sam otišao nešto pojesti. Navečer sam posjetio prijatelja Nihada i ženu mu Armajanu u Vrapčićima, mjestu poznatom po stadionu FK Veleža. Bilo mi je zanimljivo kako su me dočekali mještani Vrapčića. Nisu bili negostoljubivi, ali jednostavno nisu znali što pričati, jer im je bilo čudno otkud jedan nemusliman tu. Ipak, srdačno su me prihvatili, počastili kavom i slasticama, i ugodno druženje se nastavilo do kasno u noć. Planirao sam za svog boravka u Mostaru posjetiti i Međugorje, ali zbog drugih obaveza nisam stigao.

 

visitmycountry.net

Manastir u Žitomisliću (ph: visitmycountry.net)

 

Tri Mostara. Kad se govori o Mostaru, uglavnom se govori o podijeljenosti grada na istočni bošnjački i zapadni hrvatski dio, međutim, postoji i općina Istočni Mostar u RS-u, u čijem sastavu se nalaze naselja Kamena, Kokorina i Zijemlje. Štoviše, prije rata je u ovim krajevima postojala i značajna pravoslavna zajednica koja odnedavno ponovno dobiva na značenju povratkom vladike zahumsko-hercegovačkog Grigorija iz Trebinja u Mostar, te obnovom Saborne crkve u istočnom dijelu Mostara, koja je prije rata slovila za jedan od najljepših pravoslavnih hramova na Balkanu. Držim kako je ovo dobra stvar za Mostar jer bi možda mogla doprinijeti depolarizaciji Mostara: manjine su u svim dijelovima BiH – sve tri veće etno-religiozne zajednice su negdje manjina – jezičac na vagi koja ublažuje i poboljšava situaciju. Posjetio sam i zgradu vladikine rezidencije koja se trenutno gradi i ostao prilično iznenađen kad su mi radnici rekli da će na katu rezidencije biti konzulat Republike Srbije.

 

Što se tiče rekonstrukcije i izgradnje novih vjerskih objekata islamske i katoličke zajednice u Mostaru, ona se dijelom pretvorila u odmjeravanje snaga. Tu prije svega treba spomenuti 33 m visoki križ na brdu Hum iznad Mostara, za koji će neki od mojih sugovornika u šali reći „da je to jedan veliki plus (+) za Mostar“, drugi će se pozivati na to kako je to simbol jubileja 2000. godine kršćanstva, a treći će reći da ih provocira. Kako god, katolici bi se u svjetlu Evanđelja trebali zapitati je li ovaj križ iznad grada Isusov križ, simbol žrtvovanja za bližnje i stradanja zbog otpora religiozno-političkim centrima moći, ili je to Konstantinov in-hoc-signo-vinces križ, križ vojnog uspjeha i trijumfa. Slično pitanje lebdi i oko 107 m visokog zvonika obnovljene franjevačke crkve sv. Petra i Pavla. Kako ni Islamska zajednica ne želi ostati dužna, na mjestu bivše robne kuće HIT u planu je izgradnja golemog Islamskog centra, za koji je mostarski muftija rekao da je „pitanje života ili smrti za Bošnjake u Mostaru“. Dok sam jedne večeri šetao Starim gradom, odjednom su se stali oglašavati mujezini s minareta s brojnih džamija kojima je načičkan taj dio grada, a odgovorila su im zvona sa zvonika franjevačke crkve. Svi ti glasni, disharmonični zvukovi s maglom koja se poput koprene spustila na Neretvu – sve je to djelovalo pomalo zastrašujuće. Čovjek se u sjeni tih velikih i brojnih građevina osjeti ponižen i uplašen. Za one koji stoje iza takvih objekata – vjerske i političke vođe – mnogobrojni minareti i zvonici „savršeno“ ispunjavaju svoju funkciju, jer u očima političara oni i jesu tu da dodatne uplaše i ponize ljude. Ako iz perspektive malenog čovjeka to izgleda zastrašujuće, onda iz ptičje (ili još neke više) perspektive to izgleda valjda kao smiješna, blesava partija monopollyja, gdje svatko na svom polju nastoji staviti što više i većih figurice kako bi izazvao probleme drugim igračima.

 

flickrhivemind.net

ph: flickrhivemind.net


Potemkinovo šoping-selo. Osim vjerskih, niču po Mostaru i drugi golemi objekti. Nisu to obnovljene tvornice kojih se mnogi s nostalgijom sjećaju (prije rata radili su Aluminijski, te Tekstilni kombinat, SOKO, Hepok, Mostarska vinarija, hidroelektrane na Neretvi, Unis, Tvornica duhana; većina tih tvornica su propale ili slabo posluju, uz izuzetak Aluminijskog kombinata), nego divovski šoping-centri. Jedan od najnovijih takvih hramova potrošačke religije, iznikao u zapadnom Mostaru, je Mepas-mall. To „Potemkinovo šoping-selo“, kako ga nazva jedan moj oštroumni poznanik, i sve velike riječi prilikom njegova otvaranja („perspektiva mladima“, „izlazak iz krize“, „promocija Mostara“) samo je privid tobože „ekonomskog razvoja“ koji će lakovjerne građane navesti da uz šoping zaborave kakvi ih ljudi vode, pa da opet iste ljude izaberu za vođe. U blizini Mepasa sam doživio i jednu neugodnost. U po bijela dana čovjek izlazi iz kafića i ispuca šaržer pištolja u zrak. Treba li se više čuditi njemu ili reakciji ljudi koji su zastali na trenutak a onda mirno, kao da se ništa nije dogodilo, nastavili sa svojim poslom? Čak ni beba iz kolica koja je gurala uplašena majka nije pustila zvuk. Inače, iz kafića je grmio turbo-folk, vrsta glazbe uz koju se najlakše potežu pive i pištolji.

 

Nego, kad smo već kod trgovačkih centara, ima i jedan koji svakako treba spomenuti. Riječ je o srušenoj prijeratnoj robnoj kući Razvitak, čija je fasada bogato oslikana motivima sa stećaka. Među te lijepe slikarije lova, divljih konja, plesa, vinove loze, ušuljalo se i nekoliko malenih križeva, za mene impresivnijih od 33-metarskog križa na Humu, i valjda jedinih na istočnoj strani grada, koji su tu da parodiraju aktualni mit o bogumilima koji su prezirali križ. Ime ove robne kuće s obzirom na stanje u gradu zvuči sve ciničnije i podrugljivije, baš kao i sve ostale parole koje su obilježile našu prošlost.

 

crometeo.net

Devastirana robna kuća Razvitak (ph: crometeo.net)

 

Grad podjela i predrasuda. Dok mnogi obnovljeni i novoizgrađeni vjerski i potrošački objekti rastu u nebesa, među ljudima iz Mostara istovremeno rastu tvrđave straha i predrasuda prema drugima. Centralni gradski trg, Španjolski trg, koji je ime dobio u spomen 21 poginulog španjolskog unproforca u ratu u BiH, i na kom se nalazi prekrasna zgrada mostarske Gimnazije iz austrougarskog perioda, dijeli Mostar na dva dijela – istočni i zapadni. Između ta dva dijela ne postoji zid kakav je bio u Berlinu, ali on postoji u glavama ljudi s obje strane, priznali oni to ili ne. Hrvati Mostar doživljaju kao jedini i glavni grad Hrvata u BiH, što je svakako netočno s obzirom na velike regionalne razlike Hrvata u BiH. Takva ideologija je u prošlosti nadahnjivala političke projekte koji su unesrećili bh. Hrvate iz ostalih regija, a od toga se nije odustalo ni danas. S percepcijom Mostara kao stožernog grada bh. Hrvata svakako se nikako ne slažu ni Bošnjaci. Jedan mi student iz istočnog dijela na pitanje kako se osjeća kad prijeđe na drugu stranu, odgovara u šali: „Osjećam se poput limenke koka-kole u kartonu pepsija!“ Drugi se žali kako mu prije pismo dođe iz Sarajeva, nego iz istočnog Mostara, jer pismo iz zapadnog Mostara prvo ide u Sarajevo pa odatle u istočni Mostar. Na istočnoj strani imao sam nesreću susresti se s NVO tzv. „stručnjaka za nenasilnu komunikaciju“ koji se hvale sjajnim odnosima sa Zagrebom, Banja Lukom, Sarajevom, a kad ih pitaš za susjede Hrvate s druge strane kažu da „nemaju posla s tim mesarima“. Jedna mi je sugovornica rekla kako još uvijek ima puno ljudi s obje strane koji ne prelaze na drugu stranu zbog iracionalnog straha da će ih netko ubiti.

 

Ono što je također zajedničko ljudima s obje strane jest da se i jedni i drugi žale na tešku ekonomsku situaciju. Stariji građani se s nostalgijom sjećaju prijeratnih vremena kad su svi bili zaposleni, kad su živjeli skromnim životom ali su svi bili zadovoljni, dok danas svi žele živjeti luksuzno, a ne raditi ništa. Mostarski su kafići danonoćno puni ljudi koji se jadaju jedni drugima pričama o krizi i besparici. Stranci se tome s pravom čude: ako je već takva kriza, otkud su kafići puni? Studenti mi pričaju kako se u Mostaru živi uglavnom od raznih penzija, ugostiteljstva i iznajmljivanja stanova. Neki od njih čak priznaju da studiraju samo da nastave primati penzije koje dobivaju kao djeca poginulih roditelja. Žale se da je Mostar najskuplji grad u Federaciji. I ne samo najskuplji, nego i najrazrušeniji, ne toliko zbog manjka financija, nego zbog manjka pozitivne političke volje. Ovakva situacija – osim građevinskoj mafiji i korumpiranim političarima – odgovara i beskućnicima koji srušene kuće koriste za sklonište od kiše i vjetra, te narkomanima koji iste koriste za neometano uživanje droge. (Kažu da je osim srušenih kuća omiljeno okupljalište narkomana staro Partizansko groblje, prije rata jedan od simbola Mostara, a danas razvalina s mnogim uništenim i išaranim spomenicima.)

 

Sve ovo – podijeljenost i razrušenost grada, katastrofalna ekonomska situacija – najvećim je dijelom plod bošnjačko-hrvatskog sukoba koji je – nakon početnog zajedničkog otpora srpskim snagama – počeo u svibnju 1993, i o kojem obje strane danas govore uvrijeđeno i izrazito crno-bijelo. Jedni kažu kako su „Bošnjaci uperili puške u nekadašnje suborce“, a drugi „kako su nas Hrvati htjeli istrijebiti“. Ni jedni ni drugi ne djeluju uvjerljivo. Bošnjaci su, brojčano slabiji, izvukli deblji kraj. „Vidi se koja je strana više porušena“, ogorčeno priča sugovornica s istočne strane, „istočni Mostar i danas izgleda poput Dresdena.“ Ako pitate stanovnike Mostara s obje strane čega se najviše boje u Mostaru, svi će odgovoriti da su to nogometne utakmice, koje su ponekad pravi nastavak ratnih sukoba. Mostar je grad u kojem utakmice hrvatske ili bh. reprezentacije građani očekuju u strahu, a specijalci pod punom ratnom opremom. Ako Hrvatska izgubi, istočna strana slavi, a ako BiH izgubi od Portugala (što je čest slučaj zadnjih godina), slavi se na zapadnoj. Da i ne govorimo o atmosferi kad se igraju gradski derbiji Zrinjskog i Veleža. Pričaju mi kako je jedan škotski turist, ni kriv ni dužan, zalutao na istočnu stranu u hrvatskom dresu Dade Prše i jedva se vratio živ. Jedan sugovornik kroz smijeh priča kako „za Tursku uvijek navija pola grada“, sjećajući se utakmice Turska-BiH, kad je zapadni Mostar navijao za – Tursku.

 

I to ide u prilog lokalnim etnopolitikama, čijim sitnim interesima ne smeta ni mizerno političko stanje u Mostaru: nije formirana vlada, još nisu bili ni lokalni izbori, što objašnjava zašto sam na istočnoj strani Mostara naišao na raskopane putove koji se rade. Inače, Mostar s obzirom na bošnjačko-hrvatske političke odnose predstavlja inverziju u odnosu na ostatak BiH. Dok se u cijeloj BiH Bošnjaci kao većina zalažu za načelo „jedan čovjek, jedan glas“, a Hrvati se tome protive, dotle su u Mostaru Hrvati ti koji se zalažu za načelo „jedan čovjek, jedan glas“, a Bošnjaci se tome protive kao manjina. Osim predizbornog folklora, ono što se u zadnje vrijeme može primijetiti u Mostaru je znatno povećan broj policijskih patrola. Upućeniji kažu da je razlog tom povećanju broja policajaca u Mostaru njihov novi direktor koji želi namaknuti financijskih sredstava za budžet policije pa je naredio danonoćno dežuranje na svakom uglu.

 

gimnazijamo

Zgrada mostarske gimnazije


Novi Stari most. Moj boravak u Mostaru završava tamo gdje gotovo svi turisti i posjetitelji Mostara počinju svoj posjet Mostaru – na Starom mostu, koji je uz Andrićevu Na Drini ćupriju u svijetu najpoznatiji bh. most. Stari most je podignut 1566. u blizini nekadašnjeg istrošenog drvenog mosta. Koga zanimaju brojke, most je 29m dug, 4m širok, 24m visok, a bilo je potrebno 456 blokova kamenja za gradnju mosta. Mnoge stvari vezane za gradnju mosta ostale su zagonetka: kako je njegova drvena konstrukcija podignuta i kako je izdržala devetogodišnju izgradnju, kako je kamen transportiran na lokaciju? Zbog svega ovoga i specifičnosti stila gradnje most se smatra jednim od najvećih arhitektonskih dostignuća svog vremena. I onda, 9.11.1993. most je srušen. Bošnjaci kažu da su ga načeli Srbi, a granatama dokrajčio HVO, Hrvati kažu da su ga minirali Bošnjaci kako bi kasnije prebacili krivnju na Hrvate. Priča se kako je kako je Mate Boban upitan tko je srušio most navodno cinično odgovorio da su „tih dana bile strašne kiše“. Upravo takva cinična retorika nakon ratnih sukoba zarazila je sve međuljudske odnose i moralne vrijednosti u ovom gradu. Čak i samo ime grada Mostar danas zvuči tako cinično. Ime grada koje dolazi od čuvara mostova, mostara, ime koje ukazuje na povezivanje ljudi, danas nosi grad u kojemu su porušeni svi međuljudski odnosi, svi mostovi između ljudi, vjerskih i etničkih zajednica.

 

Dok stojim na mostu, na sredini vidim čovjeka u kupaćim gaćama koji se priprema skočiti dok njegovi kolege skupljaju priloge od radoznalih turista. Karakterističnim pjevajućim mostarskim naglaskom, koji očigledno izvire iz mostarskog podneblja, neki mi mladić objašnjava kako postoji Klub skakača u rijeku Neretvu Mostari koji svake godine krajem srpnja organizira poznato natjecanje u skokovima sa Starog mosta pod nazivom Ikari. Ono što mi se nameće u tom trenutku je misao o apsurdu ovog grada u kojem je lakše skakati naglavce s mosta u plitku Neretvu, nego prijeći na drugu stranu mosta. Daj Bože da će budućnost donijeti više mladih ljudi – kojih već ima dosta – koji će napraviti skok vjere i ljudskosti i prijeći na drugu stranu mosta kako bi otkrili sebi slične mlade ljude koje iritira i ponižava trenutna situacija u gradu, i koji ju žele promijeniti.■

 

| Autor: Marijan Oršolić

Reportaža je objavljena u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi, Broj 357, prosinac 2012.

Zahvalni smo autoru teksta i uredništvu Svjetla riječi na ustupljenom tekstu |

Fotografija na naslovnici: visit-sarajevo.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close