Alen Zečević: Erozija ideala ili društvo izvan sebe

Danas, glede općeg stanja, naše je društvo usamljeno i bez konkurencije na globalnom planu, jer njime vladaju zakonitosti općeg propadanja s kojima se nijedno savremeno društvo ne može usporediti. Sudeći prema znacima vidljivim u svim sferama društvene zajednice, može se ocijeniti da je stanje duha našeg naroda, ali i cijele zemlje, na najnižoj tački do sada. Potonuli smo toliko duboko da smo iz vida izgubili sve orijentire prema kojima bismo mogli barem i približno odrediti položaj u kojem se nalazimo

(Piše: prof. Alen Zečević – novovrijeme.ba)

Ovo stanje, koje je rezultat ukupnih iskustava ratova vođenih na našem tlu u posljednjih stotinu godina, definitivnu potvrdu dobilo je Dejtonskim sporazumom koji je kreirao sve uvjete za dalje razaranje unutarnjeg političkog, kulturnog i duhovnog tkiva bosanskohercegovačkog društva, pretvarajući ga u prostor potpunog gubitka čovjeka, koji se, dakle, u njemu i njegovim haotičnim relacijama ne može ostvariti vlastitom povijesnom akcijom. Kad je riječ o duhu uopće ili o duhu vremena u kojem živimo i djelujemo, za nas je posebno značajno pitanje u kojem pravcu idu i postoje li doista sadržaji, jasno definirana orijentacija i pravci u kojem su usmjerene duhovne snage našeg naroda.

Sve velike nesreće, poput onih koje su nas zadesile u nedavnoj prošlosti, dolaze u pravilu onda kad se izgubi duhovna energija i duhovne moći koju posjeduje jedan narod. A upravo duh naroda je najviša instanca, i ukoliko se ona razara, utoliko smo sve ugroženiji. Naša duhovna neplodnost danas nas je dovela u tako tragično stanje da nismo više sposobni ili spremni da spoznamo implikacije zbivanja oko nas i procesa samodestrukcije koji dobija povijesne obrise.

Danas smo, nažalost, osvjedočeni da je naš čovjek pod pritiscima političkih prilika, kojima je, istina, i sam u znatnoj mjeri doprinio, dospio u očajan i ponižavajuć položaj ne pokazujući ni najmanje volje da podigne pogled s onog na što se srozao. No taj put degradacije i reduciranja njegovih duhovnih potencijala nije se odvijao isključivo krivicom postojećeg političkog sistema jer je i sam, sukladno tome, mireći se s postojećom matricom odnosa postao potpuno inertan i ravnodušan prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Dakle, ne radi se tu samo o pukom tehničkom procesu, u čijim je kretanjima naš duh pretvoren u instrument a mi u potčinjene sluge, nego je riječ o kontinuiranom i iznutra dirigiranom devastiranju svega što posjeduje ili proizvodi izvjesnu vrijednost. Vandalsko parceliranje duhovnog jedinstva, koje je danas dovedeno pred nestanak, na izvjestan način je pokazalo da su naši osjećaji za opće dobro postali oskudni i apstraktni i da, sukladno tome, gubimo sposobnost da proizvodimo ono što se u nama nemilosrdno raskida. Epoha sile, oholosti, nemorala, rastućeg intelektualizma i bestijalnosti, koje su u ovakvom poretku dobile legalne i progresivne forme, nesumnjivo su nas dovele do bolne spoznaje da naše opasnosti ne dolaze više u izvjesnim formama spoljašnjih utjecaja, nego iz nas, i prema tome, mi smo jedini istinski uzrok i posljedica tog stanja.

Mi koji živimo u ovoj zemlji, koji u prvom redu nosimo teret najveće odgovornosti za ovo stanje, vlastite živote lišili smo svih duhovnih kvaliteta i potrebe za njima. Ali, nameće se pitanje: šta ako smo potpuno izgubili smisao i osjećaj za stvarne vrijednosti, ako dakle nismo više sposobni prepoznati suštinu, stvarne uzroke i posljedice takvog stanja? Kad ćemo, i hoćemo li uopće spoznati da ovo neodrživo stanje u kojem nezamislivom brzinom odumire sve što vrijedi, nikada ne može biti podloga za spas našeg svijeta?
Pad znanosti i kulture

Sve što se zbilo u posljednjih dvadeset godina, a tu prije svega mislimo na agresiju i pokušaj da se Bosna i Hercegovina trajno izbriše s političke karte Evrope i svijeta, osim ogromnih ljudskih gubitaka i materijalne destrukcije, donijelo je i formiranje jedne elite koja je potpuno otuđena od naroda. Konsekventno političkom haosu, naša je kulturna stvarnost postala prostor u kojem su zvanične politike, ali i akademski krugovi, zauzeli neprijateljski stav prema svakom vidu izučavanja povijesti, kulture i tradicije, posebno onih koje se odnose na duhovno naslijeđe Bošnjaka.

U tom proturječnom društvu znanost je razapeta između sterilnog akademizma i institucionalnog ropstva, onemogućena da narodu nudi i prezentira cjelovite činjenice i saznanja iz njegove povijesti. Ona je, prema potrebama i interesima oligarhije, podvrgnuta strogoj cenzuri, reduciranju i vrlo često revidiranju. Korijene tim problemima treba tražiti u godinama koje su uslijedile nakon disolucije Jugoslavije, kad se u vrtlogu poslijeratnih zbivanja otvorio prostor za infiltriranje i omasovljavanje ruralnog elementa u sferi znanosti, kulture, umjetnosti, zapravo obrazovanja uopće. Oni koji su takvo stanje legalizirali, a sebe abolirali svake odgovornosti za posljedice i probleme koje je takav sistem izrodio, danas personificiraju kontinuitet kulturocida i nameću se kao protagonisti općeg propadanja.

Ti pseudointelektualci, barbari sakriveni pod humanističkom odorom društvene brige o kulturi i umjetnosti i instalirani na njima ni po profesiji ni po intelektualnim sposobnostima nepripadajuće položaje, postali su neodvojivim dijelom tog interesnog klana. Stoga ne treba da nas čudi što je u našoj javnosti izostala svaka reakcija na destrukciju obrazovnog sistema, ali i zbivanja u društvenom i političkom životu naše zemlje, jer onima koji se održavaju zahvaljujući tom haotičnom stanju nije u interesu da prozivaju i budu prozvani. Pridodamo li tome – a moramo – nepotizam kao jedini kriterij na kojem počivaju ti koterijaški odnosi, dobit ćemo jasniju sliku represivnog društva iz kojeg je protjerano sve što ne podliježe tim zakonima. Svako ko je pokazao izvjesnu samostalnost mišljenja i akcije iz tog sistema je ekskomuniciran, blaćen, zasut najrazličitijim i najgnusnijim diskvalifikacijama od onih koji sebe inauguriraju kao ljude predodređene za upravljanje relevantnim preostalim institucijama nauke i kulture. Najumniji ljudi našeg naroda, kakvi su akademici Muhamed Filipović i Abdulah Sidran, ali i mnogi drugi istaknuti znalci koji su se svojom mišlju, radom i djelima izdigli iznad prosječnosti ovog društva, nerijetko su se nalazili u centru svakojakih napada i osporavanja koja su dolazila iz nekih opskurnih medija. To je postalo opće pravilo ponašanja koje više niko ne dovodi u pitanje, koje ne podliježe nikakvoj sankciji, i koje je, prema tome, postalo legitimno sredstvo javnog djelovanja. To je zapravo odraz namjera novih garnitura da iz znanstvenog, kulturnog i intelektualnog života uopće, eliminiraju sve one čija se shvatanja postojećeg stanja kose s njihovim težnjama da ono opstane i koji su u ovom društvu, premda u znatnoj manjini, jedini preostali reprezenti onog vrijednosnog sistema koji je nepovratno urušen.

Institucije koje se nominalno nazivaju “kulturnim”, te nagomilani samoprozvani “kulturni kadar” koji je nad njima stekao monopol, svojim su intervencijama ostavili trajne i nenadoknadive gubitke u znanstvenom i kulturnom životu naše zemlje. Priroda njihovog osnivanja, organiziranja i djelovanja, koji su definirani prema diktatu političke i njoj potčinjene znanstvene kamarile, ni u jednom segmentu ne korespondira sa stvarnim interesima našeg naroda. Izvori duhovne produkcije i aktivnosti, kakvi su znanost, književnost, umjetnost, postali su potpuno nevažni za našu egzistenciju. Potrebe kulturnog društva, a mi to svakako nismo ni po obrazovanju ni po stepenu naše svijesti o potrebi za kulturnim vrijednostima, ovdje ne postoje i nije ih uopće moguće definirati.
Šta reći nakon svega?

U ovom času, kad pouzdano znamo gdje nas povijest neizbježno vodi, a vodi nas putem neupitnog i apsolutnog gubitka svakog identiteta, mi postajemo dijelom duhovno-povijesnog paradoksa u kojem su surovo prekinute sve veze sa horizontima kulturnog vremena koje je ostalo daleko iza nas. Je li, zapitat ćemo se, čovjek morao zapasti u takvo duhovno, moralno i intelektualno siromaštvo, da bi se nakon silnih ponižavanja i gubljenja dostojanstva drznuo iz potpune letargije? Vrijeme koje je pred nama sigurno će jednog dana na najnemilosrdniji način razbiti iluzije onih koji su živjeli i djelovali u uvjerenju da im je ova zemlja data na upravljanje i po ljudskom i po Božijem pravu i, ako nam je za utjehu, ne preostaje nam ništa drugo osim da vjerujemo u njegov skoriji dolazak.