Mediji i self-help litaratura – opojna sredstva za mase!

Danas je najteže uočiti razliku između stvarnosti i fikcije, a često je to nemoguće uraditi. Stanje uglavnom zbunjuje. Najveće manipulacije i usmjeravanje mišljenja (ili promjena toka događaja, koji je upravo rezultat kreiranja mišljenja o nekome ili nečemu), vrše se upravo medijskom silom.

Zasigurno su mediji cijela jedna umjetnost, koja se dugo vremena usavršavala i danas su njene metode doživjele takav vrhunac da je to teško povjerovati. Ovaj sistem se koristi vec dugi niz godina. Historijat seže do Rimskog Carstva. I tada su se koristile perfidne metode od još perfidnije vlastele, ili od onih koji su težili za vlašću. Teško da će danas mediji prikazivati realno stanje,ili će se uglavnom povodit  za ekskluzivnošću, ili će pak nešto posve obično postati ekskluzivno zahvaljujući medijima. Na hiljade je primjera.

Sami razmislite i prosudite, to je zadaća. Naime, samo jednostavnim uvođenjem novih riječi da se povlače kroz mase, može rezultovati promjenom toka mišljenja, stava i događaja. Može se jednostavno umanjiti  snaga za loše ili dobro. Tako se riječ „mito“ vremenom preobratila u „korupcija“, ova zadnja zvuči nekako bezazleno, kamata je postala „interes“, što je super – kao posao je u pitanju. Dalje imamo new age, cool, hippie, ekscentrik…sve djeluju bezazleno. Dobije se utisak da se odmah mijenja stav prema zlu koje je vezano za stanje. Na primjer, prodorom Beatlesa pocinje revolucija u „New age“ pokretu i polahko se mijenja situacija.

Ovdje se cilja na određenu populaciju (omladina) i težnja je da se ona promijeni i da joj se nametne određeni pravac. Prvo počinje muzikom, promjenom frizura, promjenom načina odijevanja i sl. Sve ovo nailazi na otpor starije populacije, koja je tradicionalno usmjerena i to je početak. Stvara se generacijski jaz i imamo tipičan domino efekt, a sve pod parolom demokratije.

U svemu se otišlo toliko daleko da se normalno smatra nenormalnim i obratno. Sijaset  ovakvih usmjeravanja  u najmanju ruku izazivaju sumnjičavost. Danas je ljudima zanimljivije šta se dešava na famoznoj „Farmi“ ili „Velikom bratu“ nego kakva je naša realnost. I još jedan primjer. Prije izvjesnog vremena pojavile su se spekulacije o genetskom naslijeđu homoseksualnosti, a ovo nije bilo naivno. Naime i sam sam bio zbunjen na izjavu prijatelja da je u pitanju genetska nasljednost (tj.ovo je Bogom dato stanje). Međutim ovo je još jedna podvala i niko, ama baš niko, nije rođen kao homoseksualac. To je i pokazao Der Spiege l 2010: I pored intenzivnog traženja pretpostavljeni homoseksualni gen nije do danas pronađen.Tačka, za sva vremena. Sada se zaista postavlja pitanje je li ovakva situacija rezultat zavjere (npr. Tavistok institut),  ili je pak rezultat slijeda situacije u kojoj je materija na prvom mjestu?

Uvijek postoje izvjesni pokazatelji stanja u jednom društvu (materijalno ili duhovno) koji više ili manje determinišu stanje istog. Neki pokazatelji to čine indirektno i čovjek se da relativno lahko zbuniti, dok drugi mogu preciznije pokazati sliku društva, samo i ovo treba znati razumijeti.

„Self-help“ literatura – Zamagljena stvarnost

Jedan od pokazatelja je i žanr literature koji se najvise čita,tj. koji je popularan. Danas je to svakako popularna psihologija koja zauzima prvo mjesto po čitanosti. Ovdje spada i duhovnost. Uvijek, ali baš uvijek fokus je na čitaocu. On je u centru pažnje. Njemu se ovdje želi pomoći kako se osloboditi od negativnosti u sebi (u nekim knjigama), ili kako to prihvatiti (u drugim). Onda imamo upitnike oko glave: šta uraditi, kome vjerovati –  dok vrijeme neumoljivo odmiče. Tematika se uglavnom svodi na par stvari: strahove, ljubav,samopouzdanje, kako steći bogatstvo. Sve same iluzije.

Ovo je pravilo, ako se raspitate i o literaturi koja se najbolje prodaje. Prodavci iste će reći: „Pa duhovna literatura i popularna psihologija idu ko halva,ostale manje-više.“ Sudeći po literaturi koju kupujemo mi smo jedno produhovljeno i svjesno društvo, ali da li je baš tako? Određena istraživanja su potvrdila, ali i pojedinci koji su se dotakli ovog žanra u nadi da će biti bolje, da ovakva literatura izaziva kontraefekat. Rezultat je „pravilo 18 mjeseci“ – u prijevodu to znači da se nakon kupljene prve„self-help“ knjige, kupac  poslije 18 mjeseci vraća po novu. Kada podrobnije razmisli čovjek ne može da se otme zaključku kako neko pažljivo i strpljivo posmatra sa strane i pronalazi način da „kešira“ ljudsku muku i probleme. Međutim, uvijek  ima kompetentnih  i dobronamjernih, a prepoznat ćete ih po izvjesnim osobenostima. Uvijek posmatraju cjelinu, i čovjeka kao cjelinu.

Njihova literatura nije tipa: „ova knjiga će vas preporoditi“, „bit ćete sretni i bogati“ i slično. Oni su realisti. Ne nude vam „recepte“ da  izmješate 15 sastojaka (savjeta) i eto ga – vi ste novi VI. Sve je ružičanstveno. Nije.

Loša „self help“ literatura ostavit će ljude zbunjenim, u još gorem problemu. Šta ako ne “uspiju kao heroji iz knjige“, hoće li biti bolje? Neće, većina će biti uvučena u još veću bespomoćnost, smatrat će sebe gorim, nedostojnim, a sve na osnovu mjerila koja je baš ta literatura postavila kao cilj. Onda ostaje samo nada koja nikad ne umire. (NADA-zeljno iščekivati i vjerovati u buduće  dobro, imamo dva elementa želju kao pokretač i vjeru koja je stalna i koja “gura i daje zamah” želji).

Ako ne budemo razumjeli situaciju uvijek ćemo ostati u iluzijama i u lažnoj nadi te ćemo imati probleme u suočavanju sa stvarnim životnim izazovima.

Da li je u pitanju „New age“ filozofija koja je u stanju i one razboritije izbaciti iz cipela (npr. TAJNA-bestseler i DA VINCI CODE-bestseler.) te koja sigurno ima ciljeve i svrhu, teško je reći. Moze se reći samo da „self help“ literatura kao takva pomaže samo autorima i izdavačima (fantastičan self help za njih), a čitaoci i dalje ostaju u vrzinom kolu čitajući maglovite teorije i filozofije, koje se lahko prodaju.

 

Za Global CIR/Global X piše Osman Palo