PolitikaSvijet

Australija ekonomski neprekidno raste zadnjih 30 godina

Pametne reforme koje su omogućile da Australija ekonomski neprekidno raste zadnjih 30 godina

“Mi ćemo na kraju završiti kao trećerazredna ekonomija … banana republika”, upozorio je Paul Keating  1986. Koristio je takve prijetnje kako bi motivisao zemlju na prihvatanje niza radikalnih ekonomskih reformi tokom sljedećeg desetljeća, kada je bio blagajnik ( ministar finansija), a potom i premijer. Zajedno sa svojim prethodnikom na mjestu premijera, Bobom Hawkeom, gospodin Keating  je uveo plivajući kurs za australski dolar, ukinuo uvozne kvote, smanjio tarife, deregulirao finansijski sektor, privatizirao preduzeća u državnom vlasništvu, preuredio poreski sistem i uklonio sporazume o fiksiranim platama širom zemlje u korist dogovaranja plate od firme do firme.

Mnoge od tih reformi pokrenute su tokom posljednje recesije Australije početkom devedesetih godina prošlog stoljeća (“recesija koju smo morali imati”, po riječima g. Keatinga). Većina ekonomista vjeruje da ove reforme spasile zemlju od naknadnih recesija pružajući fleksibilnost potrebnu za brzo prilagođavanje promjenjivim ekonomskim uslovima.

Ovom dalekosežnom makroekonomskom menadžmentu, nova vlada John Howarda (1996. – 2007.), dodala je fiskalnu razboritost, ostvarivala suficit u osam od svojih 11 godina u službi i pretvorila vladu od dužnika do neto povjerioca. Također je stvorila regulatora za nadzor banaka i drugih finansijskih institucija.

Bile su to solidne temeljne politike, kao i raznolikost ekonomije, koje su spriječile da globalna finansijska kriza uzrokuje više problema. Kevin Rudd, premijer tog doba, bio je u mogućnosti slobodno trošiti kako bi spriječio recesiju. Njegov poticaj, od otprilike 5% gdp, uključivao je $ 900 provjere za mnoge Australce. Ipak, zemlja je ostala u dobrom fiskalnom stanju, s bruto državnim dugom od samo 41% gdp, daleko ispod 64% njemačkog, a kamoli 90% kanadskog ili 238% japanskog.

Da stvari budu bolje, zahvaljujući konzervativnoj regulaciji, australski finansijski sistem (uz žestoku konkurenciju banaka) bio je u dobroj formi kada je kriza pogodila. Zemlja je imala je samo jednu veliku investicijsku banku, Macquarie. Njene druge velike finansijske institucije bile su sve komercijalne banke, čija je glavna djelatnost bila  hipotekarno kreditiranje. Australska banka rezervi je garantovala svoje depozite i posvetila im se obilno kada su se borili za prikupljanje sredstava drugdje, ali nisu imali promašaja ili mjera potpunog državnog spašavanja.

Iako je ABR smanjila kamatne stope više od ostalih centralnih banaka, kućanstva su ubrzo osjetila korist, budući da je većina australskih hipotekarnih kredita plutajuća. To je također pomoglo da kriza nije precipitirana padom imovine – naprotiv, australske cijene kuća jedva da su posrnule, djelomično potaknute nižim kamatnim stopama.

Međutim, reforme 1980-ih i 90-ih nisu samo pomogle Australiji kroz finansijsku krizu; njihove će se beneficije osjećati i u godinama koje su dolazile. Dok se druge bogate vlade bore za isplatu penzija i zdravstvenu zaštitu, australski fiskalni izgledi su ružičastiji – zahvaljujući ponajprije vizionarstvu g. Keatinga.

Godine 1992. vlada je obvezala radnike i poslodavce da dio plate isplaćuju u privatne penzione fondove. Ovaj sistem, poznat kao “superannuation” ili “super”, nije zamijenio javne penzije u cjelosti, ali je dopustio vladi da ih učini nebitnijim. One su strogo kontrolisane, isplaćivane na temelju imovine i prihoda, uključujući akumulirane super fondove. Javna potrošnja na penzije je samo 4% gdp, u usporedbi s 7% u Americi i 14% u Francuskoj (vidi lijevu kartu). I to se očekuje da će pasti u budućnosti, čak i kad se troškovi povećavaju drugdje.

Državna potrošnja na zdravstvenu zaštitu također izgleda održivijom. Svi Australci imaju pravo na Medicare, budući da postoji javni zdravstveni sistem. Ali ako ne odlaze na osnovne preglede ljekaru i klinikama, oni moraju platiti dio troškova. Razne subvencije potiču ih da sklope privatno zdravstveno osiguranje kako bi pokrili svoj udio. Rezultat je pristojna, univerzalna, pristupačna zdravstvena zaštita, ali vlada plaća samo oko dvije trećine računa. Državni izdaci za zdravstvenu zaštitu od oko 6% GDP-a, izgledaju dobro ne samo u poređenju s Francuskom (9%) ili s Britanijom (8%) već i s Sjedinjenim Državama, koje troše 14% BDP-a bez postizanja univerzalne pokrivenosti (vidi desno ).

I penzioni sistem i Medicare imaju nedostatke. Finansijski menadžeri kojima su Australci povjerili upravljanje njihovim osiguranjima, ispostavilo se da su ih izvrgnuli naplaćivanju velikih troškova bez vraćanja  proporcionalnih prinosa. Sistem zdravstvene zaštite nastojat će se nositi s rastućom potrebom za svakodnevnom skrbi (za razliku od liječenja) za starije. Ipak, problemi su manji od onih s kojima se suočavaju negdje drugdje. I, zahvaljujući snažnom rastu zemlje i zdravim finansijama, lakše ih je riješiti.

Izvor: LiberalniForum.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close