Nemoj jesti sam
Ali ni u društvu!
Najbolje u prirodi
S prijateljima
Kraj izvora žive vode
Gdje nećeš piti sam
Ali ni u društvu
Nabolje u prirodi
S prijateljima
Još ako ne puca top!
Nemoj jesti sam.
Ali ni u društvu!
Najbolje u sebi
Kad već nemaš dom
S prijateljima
Kraj izvora žive vode
Gdje puca pogled
Gdje ne puca top!
Nemoj piti sam
Ali ni u društvu
Najbolje u prirodi
S prijateljima
Kraj izvora žive vode
Gdje nećeš jesti sam
Ali ni u društvu
Najbolje u sebi
Kad već nemaš dom
S prijateljima
Najbolje kad već nemaš Dom
Dom svoj
Dom svoj anđele
Jesti piti u sebi
Da ne čuje Top
Ferida Duraković
Vlakovi bez voznog reda
Uvod za jedan Holokaust-Roman
Danilo Kiš: „Psalam 44“
Danilo Kiš pripovijeda u romanu „Psalam 44“ o jednom bijegu iz koncentracionog logora Auschwitz. Iako nije oslobođeno od patosa, rano djelo jugoslavenskog autora nas doima svojim ubjedljivim slikama.
„Sve ovo je preko nas prešlo, i mi te nismo zaboravili“, piše u „Psalmu 44“, koji opisuje jad i patnju jednog društva, kao i nesalomljivu vjeru u Boga. On predstavlja jednu vrstu jevrejskog vjerovanja. „Psalam 44“ je naslov ranog romana autora koji je rođen u Vojvodini, a koji je kasnije u Beogradu, Novom Sadu i Parizu živio, čiji su obožavatelji bili među ostalima i Susan Sontag i Joseph Brodsky. Ovo rano djelo, prvi put dostupno u njemačkom prijevodu, autora koji je umro 1989, odnosi se upravo na one knjige koje su Kiša učinile poznatim daleko izvan evropskih granica. On sam mu je pristupao kritički, napisao ga je za nekoliko sedmica za jedno natjecanje jevrejske zajednice u Beogradu 1960 godine.
Bijeg iz koncentracionog logora
Ispričana je jedna epizoda iz Holokausta, priča o nesreći i preživljavanju: U jednoj noći, u jednoj baraci koncentracionog logora Auschwitz, planiraju dvije žene pokušaj bijega. Jeanne je odlučnija, Maria, koja se brine za dijete, pokušava napokon da zaspi. Pored njih leži jedan mrtvac, u daljini se čuje topovska grmljavina Crvene Armije koja napreduje. Dvije žene razmjenjuju malo riječi, vanjska stvarnost uvijek biva prekidana Marijinim sjećanjima i fantazijama.
Ova forma preplitanja, promjena vremenskih razina, glomazan, ali opet vrlo pedantan narativni stil čine roman interesantnim, koji je jedna vrsta putopisnog djela tada 25-godišnjeg autora. Maria, to se ispostavlja na kraju, je jedna od preživjelih, sa njenim umeđuvremenu šestogodišnjim sinom Janom i njegovim ocem Jacobom, jednim ljekarom, koji je također preživio koncentracioni logor; ona posjećuje u posljednjem poglavlju mjesto užasa, koje je umeđuvremenu postalo Spomen-mjesto.
Povijesno neprecizan, ali ipak jedan Dokument
Romanu možemo zamjeriti izvjestan patos, kojem nedostaje (ironijske) distance, nedovoljnu povezanost kršćanske ikonografije i jevrejske povijesti patnje, kao i istorijsku nepreciznost. „Dan oslobođenja“ nije bio sparni ljetni dan, životni odnosi u logoru ne odgovaraju onome, o čemu Maria izvještava.
Svejedno je ona figura svjedokinje i sjećanja. Opis njenog oca podseća na Kišovog oca, na opis jednog masakra u Novom Sadu. Zbog toga je ovaj mali komad literature zapravo jedan dokument.
Kiš, čiji je otac pogubljen u Auschwitzu, susreće se ovdje prvi put sa temama, koje će ga kasnije kao pisca okupirati: vitalnost upamćenog vremena, estetska rasprava o antisemitizmu i drugosti, dualitet nade i rezignacije, pisanje o žrtvama totalitarizma i nacionalizma.
Slike, koje se ne zaboravljaju
Njegovo narativno držanje se temelji na spisateljskoj neustrašivosti i moralnim osjećajima prema jeziku i prema ljudima – bez obzira na njihovu nacionalnost i društveno mjesto. Ovaj rijetki osjećaj pomaže Kišu da pronađe slike, koje se nikada ne zaboravljaju: ubijeni, koji su prerezani, kako bi se njihovi leševi lakše gurnuli u jednu rupu na ledu na Dunavu; progonjeni, koji je utočište našao u jednom kovčegu, kojeg nije htio napustiti do kraja rata.
Drastičnost nasilja i terora u ovome romanu šokira. Baš zato što je hladno napisan, a ne kako bi imao dejstvo. Upravo u vremenima, u kojima se kasnije rođeni spekulativno ili naivno odnose prema Holokaustu kao njihovoj povijesnoj pozadini, ovaj kratki roman Danila Kiša je jedno upustvo za bolje postupanje.
Autor: Carsten Hueck
Prevod: Marko Raguž
Zagledan u Vječnost – mladi Danilo Kiš
