Atentat na Jozu Leutara
Atentat na zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, koji se dogodio 16. ožujka 1999. godine, nikada nije rasvijetljen. Leutar je čitavu karijeru proveo radeći u policiji, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (1994) i uspostavljanja Federacije BiH imenovan je za zamjenika ministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH, gdje je radio do atentata u kojem je teško ranjen, nakon čega je je preminuo u sarajevskoj bolnici Koševo 28.03.1999. godine.
Jozo Leutar ubijen je u sarajevskom naselju Ciglane, u centru Sarajeva, a istraga u kojoj je sudjelovao i američki FBI pokazala je da je u njegov automobil bio postavljen eksploziv. Nakon sudskog procesa koji je trajao skoro dvije godine, Županijski sud u Sarajevu donio je oslobađajuće presude za šestoricu optuženih. U studenom 2002. godine oslobođeni su Dominik Ilijašević Como, Zoran Bašić, Željko Ćosić, Jedinko Bajkuša, Ivan Andabak i Marijo Miličević. Još nisu pronađeni nalogodavci i izvršitelji ovog krivičnog djela.
Ponovo je aktualizirano i ubojstvo 8 povratnika Hrvata u Travnik. No, bilo kakvu vezu ovih ubojstava i ubojstva Leutara ne treba ni potpuno isključiti. Jer, Leutar je pred rat s Bošnjacima bio zapovjednik PU-a Travnik, a nekoliko ratnih mjeseci i zapovjednik Travničke brigade HVO-a. U vrijeme ubojstva travničkih Hrvata bio je doministar MUP-a FBiH i uz maksimalnu profesionalnost i dodatno je bio zainteresiran i do kraja angažiran u rasvjetljavanju ubojstava Hrvata u Travniku, među kojima su bila i dvojica policajaca povratnika – Perica Bilić i Anto Valjan.
U nekoliko navrata Leutar je dolazio u Travnik i pratio tijek istrage. Govorilo se o “istom rukopisu” ubojstava Leutara u Sarajevu i policajaca Bilića i Valjana u Travniku, a neki pokazatelji govore kako je Leutarovim ubojstvom praktički zaustavljena istraga zločina u Travniku koja je bila “na pravom tragu”.
A trag je vodio, kako se tvrdilo, preko organizacije Aktivne islamske omladine i AID-a, do SDA-ova političkog, a to znači i federalnog vrha. Sjedište Aktivne islamske omladine u to vrijeme bilo je preko puta zgrade PU-a u kojoj je bilo i sjedište AID-a. Razotkriti počinitelje i nalogodavce zločina bio je veliki profesionalni i ljudski interes Leutara i s njim malobrojnih istražitelja Hrvata.
S druge pak strane, blli su potpuno nezainteresirani bošnjački istražitelji i bošnjački politički vrh. A to se dalo zaključiti i po, recimo, konstataciji inspektora Adnana Adilovića: “jedan ustaša manje” za ubijenog kolegu Bilića, po odlučnom suprostavljanju “medijskoj politizaciji ovog, kao i prethodnih ubojstava u Travniku” Ejupa Ganića i njegovoj tvrdnji “da se i osobno uvjerio kako su neki od njih klasični konflikti bez političke i etničke pozadine”.
A koliko su se ovi Ganićevi navodi temeljili na čvrstim argumentima, govori i činjenica da nijedno ubojstvo nije razriješeno. Vodu na mlin onih kojima nije bio cilj razriješiti počinjene zločine, usmjeravao je i Ron Newton, zapovjednik IPTF-a u Travniku, izjavom kako su krivci za ubojstvo policajca Perice Bilića i sva druga ubojstva Hrvata u Travniku, u redovima HDZ-a, mlakošću i neodlučnošću komesar IPTF-a u BiH Richard Monk, te visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp i posebno njegov zamjenik Hans Schumaher. I zar je onda čudo što je istražne dosjee ovih zločina odavno prekrila prašina.
Večernji list
I nakon 19 godina od atentata još nisu otkriveni počinitelji zločina.