Povijesni međureligijski susret u Asizu 1986. godine, koji je organizirao Papa Ivan Pavao II.
Svatko od nas pozvan je biti graditeljem mira, ujedinjujući a ne dijeleći, gaseći a ne održavajući mržnju, otvarajući putove dijaloga i ne podižući nove zidove! (Fratelli tutti 284)
U srijedu, 27. listopada 2021., navršava se 35. godišnjica povijesnoga međureligijskog susreta u Franjinom gradu Asizu (1986) koji je organizirao Papa Ivan Pavao II. Na Drugom asiškom molitvenom susretu religija, u siječnju 2002. godine, Ivana Pavao II., predstavnici 12 svjetskih religija i 31 kršćanska zajednica potpisali su zajedničku Izjavu u deset točaka.
Okupljeni ovdje u Asizu, zajedno smo razmišljali o miru, Božjem daru i zajedničkom dobru cjelokupnog čovječanstva. Iako pripadamo različitim vjerskim tradicijama, potvrđujemo da je za izgradnju mira nužno ljubiti bližnjega poštujući pravilo: “Čini drugima ono što želiš da se tebi čini.”
U tom uvjerenju neumorno ćemo raditi na velikom radilištu mira. I zato čvrsto odlučujemo:
- Obvezujemo se da ćemo promicati svoje čvrsto uvjerenje da se nasilje i terorizam protive izvornom religijskom duhu. Osuđujemo svako pribjegavanje nasilju i ratu u ime Boga i religije i obvezujemo se da ćemo sve činiti da se iskorijene uzroci terorizma.
- Obvezujemo se da ćemo odgajati ljude za uzajamno uvažavanje i poštivanje kako bi se mogao ostvariti miran i solidaran suživot među pripadnicima različitih naroda, kultura i religija.
- Obvezujemo se da ćemo promicati kulturu dijaloga kako bi raslo uzajamno razumijevanje i povjerenje među pojedincima i narodima jer su to pretpostavke istinskog mira.
- Obvezujemo se da ćemo braniti pravo svake ljudske osobe da živi dostojnim životom u skladu sa svojim kulturalnim identitetom i pravo da slobodno formira vlastitu obitelj.
- Obvezujemo se da ćemo njegovati iskren i strpljiv dijalog, ne da bismo otkrili kako nas dijele nesavladive prepreke, već naprotiv, kako bismo prepoznali da susret s drugom stvarnošću može pridonijeti boljem uzajamnom razumijevanju.
- Obvezujemo se da ćemo uzajamno opraštati zablude i predrasude iz povijesti i sadašnjosti. Mi se želimo uzajamno podupirati u zajedničkom nastojanju da nadvladamo sebičnost i zloupotrebu, mržnju i nasilje, kako bismo iz povijesti naučili da mir bez pravde nije pravi mir.
- Obvezujemo se da ćemo biti na strani onih koji trpe u bijedi i napuštenosti, postajući glasom onih čiji se glas ne čuje. Mi moramo konkretno raditi na prevladavanju takvih stanja, u uvjerenju da nitko sam ne može biti sretan.
- Obvezujemo se da ćemo udružiti svoj krik s krikom onih koji se ne mire s nasiljem i zlom. Mi želimo svim svojim snagama pridonijeti da se čovječanstvu našega vremena dadne stvarna nada pravednosti i mira.
- Obvezujemo se da ćemo ohrabrivati svaku inicijativu koja promiče prijateljstvo među narodima, uvjereni da tehnološki napredak, bez solidarnog dogovora među narodima, izlaže svijet sve većim pogibeljima razaranja i smrti.
- Obvezujemo se da ćemo od odgovornih u narodima zahtijevati da poduzmu sve napore – na nacionalnoj i međunarodnoj razini – da se na temelju pravde izgradi i učvrsti svijet solidarnosti i mira.
Mi, pripadnici različitih religijskih tradicija, nećemo se umoriti u svjedočenju pred cijelim svijetom da se mir i pravednost ne mogu odvojiti jedno od drugoga te da su mir i pravednost jedini put kojim čovječanstvo može hoditi u budućnost ispunjenu nadom.
Mi smo uvjereni da se u jednom svijetu – sa sve otvorenijim granicama i sve kraćim udaljenostima, u kojemu su odnosi kroz gustu mrežu komunikacije sve lakši – sigurnost, sloboda i mir mogu zajamčiti ne kroz nasilje već samo kroz uzajamno povjerenje.
Neka Bog blagoslovi naše nakane i daruje svijetu pravdu i mir.
Papa Franjo o međureligijskom dijalogu
Za svoga posjeta Sarajevu 6. lipnja 2015. Papa Franjo je stalno naglašavao nužnost dijaloga i zajedničke odgovornosti za društvo i zemlju. Posebno je to isticao u Franjevačkom centru Bosne Srebrene na Kovačićima u susretu s crkvenim i vjerskim poglavarima, te na susretu s mladima. Ovdje donosimo dio teksta o međureligijskom dijalogu iz Franjina programskog spisa s početka njegova pontifikata (2013), iz pobudnice Radost evanđelja (Evangelii gaudium) te iz socijalne enciklike o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu Fratelli tutti (2020) za koju se između ostaloga nadahnuo susretom Franje Asiškoga sa sultanom.
MEĐURELIGIJSKI DIJALOG
Stav otvorenosti u istini i ljubavi mora karakterizirati dijalog s vjernicima nekršćanskih vjeroispovijesti, usprkos raznim preprekama i teškoćama, osobito oblicima fundamentalizama s obiju strana. Taj je međureligijski dijalog nužan uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane kao i za ostale vjerske zajednice. Taj je dijalog prije svega razgovor o ljudskom životu ili jednostavno, kao što to ističu indijski biskupi, “stav otvorenosti prema njima, dijeleći s njima njihove radosti i boli”. Tako učimo prihvaćati druge u njihovu drukčijem načinu života, razmišljanju i izražavanju. Takvim pristupom možemo zajedno preuzeti na sebe dužnost služenja pravednosti i miru, što bi trebalo postati temeljni kriterij svake međusobne razmjene. Dijalog u kojem se traži socijalni mir i socijalna pravda sam je po sebi, neovisno o čisto pragmatičnom aspektu, etička zauzetost koja pridonosi stvaranju novoga društvenog stanja. Napori koji se ulažu oko određenog pitanja mogu se pretvoriti u proces u kojem, slušanjem drugoga, obje strane nalaze pročišćenje i obogaćenje. Zato i ti napori mogu imati značenje ljubavi prema istini.
[Odgovoran dijalog]
U tome dijalogu, koji će uvijek biti iskren i prijateljski, ne smije se nikada zanemarivati bitna veza između dijaloga i navještaja, koji navodi Crkvu da održava i intenzivira odnose s nekršćanima. Olaki sinkretizam bio bi u konačnici totalitarizam onih koji hoće zanemariti vrijednosti koje ih nadilaze i čiji gospodari nisu. Prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni “razumjeti… drugoga” i “znajući da dijalog može obogatiti svakoga”. Nema koristi od diplomatske otvorenosti koja na sve klima glavom da izbjegne probleme, jer bi se time zavaravalo drugoga i nijekalo mu se dobro koje nam je dano kao dar koji treba velikodušno dijeliti s drugima. Evangelizacija i međureligijski dijalog, daleko od toga da su u opreci, uzajamno se podupiru i jačaju.
[Zajedno s muslimanima]
U današnje vrijeme veliku važnost ima odnos s islamskim vjernicima, koji su danas znatno prisutni u zemljama kršćanske tradicije, gdje mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru i postati punopravni članovi društva. Ne smije se nikada zaboraviti kako “priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na sudnji dan”. U svetim islamskim spisima sačuvan je dio kršćanskih učenja; Isusa i Mariju duboko se časti i divno je vidjeti kako mladi i stari, žene i muškarci sljedbenici islama mogu svakodnevno izdvojiti vrijeme za molitvu i vjerno sudjelovati u svojim vjerskim obredima. Istodobno, mnogi su od njih duboko uvjereni da njihov život, u cjelini, pripada Bogu i da je za Boga. Uviđaju također potrebu da odgovore Bogu s jednim etičkim zauzimanjem i milosrđem prema siromašnima.
[Sloboda vjeroispovijesti]
Za održavanje dijaloga s islamom prijeko je potrebna prikladna naobrazba sugovornikâ, ne samo zato da budu čvrsto i radosno ukorijenjeni u svoj identitet već i zato da mogu prepoznati vrijednosti drugih, shvatiti brige na kojima se temelje njihovi zahtjevi i istaknuti zajednička uvjerenja. Mi kršćani morali bismo prihvatiti s ljubavlju i poštivanjem doseljenike islamske vjeroispovijesti koji dolaze u našu zemlju, a isto se tako nadamo i molimo da i oni nas prihvate i poštuju u zemljama islamske tradicije. Tražim i ponizno molim te zemlje da osiguraju kršćanima slobodu vjeroispovijesti i da žive svoju vjeru, imajući u vidu slobodu koju islamski vjernici uživaju u zapadnim zemljama! S obzirom na zabrinjavajuće pojave nasilnog fundamentalizma, ljubav prema istinskim sljedbenicima islama mora nas navesti da izbjegavamo omražena uopćavanja, jer se pravi islam i istinsko tumačenje Kurana suprotstavljaju svakom obliku nasilja. (EG 250-253)
[Dijalog i identitet]
I nama vjernicima trebaju prilike za dijalog i zajedničko zalaganje oko općeg dobra i promicanja najsiromašnijih. To ne znači da trebamo razvodnjavati ili prikrivati naša najdublja uvjerenja u susretu s drugima koji misle drugačije. […] Što je dublji, čvršpći i bogatiji naš vlastiti identitet, to ćemo više biti sposobnima obogatiti druge vlastitim specifičnim doprinosom. Kao vjernici, osjećamo izazov vratiti se svojim izvorima kako bismo se usredotočili na ono što je bitno, a to su štovanje Boga i ljubav prema bližnjemu […]. Iskreno i ponizno štovanje Boga ne vodi diskriminaciji, mržnji i nasilju, nego poštovanju dostojanstva i slobode drugih i predanom djelovanju s ljubavlju na dobrobit sviju (FT 282. 283)
[Ne mešetari dijaloga]
Ponekad se primitivno nasilje razmaše u nekim skupinama bilo koje religije zbig nerazboritosti njihovih vođa. Ipak zapovijed mira duboko je ugrađena u vjerske tradicije koje zastupamo […] Kao vjerski vođe, pozvani smo biti istinski ljudi dijaloga, djelovati u izgradnji mira ne kao mešetari, nego istinski posrednici. Mešetar nastoji dati popuste svim stranama kako bi iskamčio nešto za sebe. Posrednik je, pak, onaj koji ništa ne zadržava za sebe, nego velikodušno cijeloga sebe daje do iznemoglosti, znajući da je jedini dobitak – mir. Svatko od nas pozvan je biti graditeljem mira, ujedinjujući a ne dijeleći, gaseći a ne održavajući mržnju, otvarajući putove dijaloga i ne podižući nove zidove! (FT 284)
polis.ba
