Veliki filozof Aristotel imao je vrlo interesantne ideje o reprodukciji životinja, koje su tisućljećima utjecale na formiranje odnosa između muškaraca i žena
Prije otprilike 2,400 godina, Aristotel je došao do revolucionarne nauke o “stvaranju” ili reprodukciji. Neke od njegovih tvrdnji o životinjama i ljudima su zapanjujuće: slonovi preferiraju usamljena mjesta za parenje; ribe nemaju testise; mužjaci su začeti kada pušu sjeverni vjetrovi. Ova otkrića iznio je u Reprodukciji životinja, knjizi koja se poput meteora srušila na klasični svijet. Ovu studiju volim zbog njene radosti prema prirodi – i zato što priziva slike filozofa kako se krije u žbunju dok posmatra ježeve kako se pare “trbuhom uz trbuh”. Ipak ova studija ima i svoju mračnu stranu. Njena nauka smještena je u kompleksnoj filozofiji reprodukcije prema kojoj su muškarci bolji od žena. Dok detaljno opisuje kako se ljudi razvijaju u materici, Aristotel objašnjava zašto su žene inferiornije, čime opravdava seksizam. Nije nikakvo iznenađenje to što je ovo preplitanje nauke i seksizma dovelo do problema.
Aristotelovo djelo oslanjalo se na dva izvora. Jedan je čak i stariji od teorija o reprodukciji. Kako, mudraci su se pitali, ljudi prave još ljudi? Prvo, ljudi se ne razmnožavaju sami od sebe. Žene neće zatrudniti tek tako, spontano – za začeće je izgleda potreban seksualni odnos sa muškom ejakulacijom. (Stari Grci su pretpostavljali da samo muškarci mogu ejakulirati spermu, a samo žene mogu zatrudniti). Drugo, djeca mogu ličiti na očeve ili na majke. Kako bi objasnili ova opažanja, teoretičari su smatrali da i muškarci i žene moraju dati svoj doprinos za stvaranje djeteta. Ovo objašnjava zašto se ljudi ne mogu razmnožavati sami i zašto djeca mogu ličiti na bilo kojeg od roditelja.
Ove antičke teorije povezivale su život sa vlagom i toplotom, poveznica koja datira još od pjesnika Homera i Hesioda. Oni opisuju smrtnike kao vlažne i tople, a mrtvace kao hladne i suhe. Jedan od razloga za povezivanje života sa toplotom je to što su Grci obožavali Apola, boga sunca. Prema još jednom opažanju, žive životinje su tople, a mrtva tijela hladna. Žive životinje krvare, a mrtva tijela ne. (Jedan filozof, Anaksimandar, toliko je povezivao život sa vlagom da je tvrdio da su ljudi morali nastati od riba). Antički filozofi i pjesnici su također koristili ideje o suprotnostima. Sjever, jug. Planine, doline. Anđeli, demoni. Aristotel opisuje Tabelu suprotnosti koju su napravili filozofi Pitagorine škole koja uključuje sljedeće parove:
Kao što biste očekivali, desno je suprotno od lijevo. Svijetlo je suprotnost tamnom. Međutim, svaki od pojmova u ovoj tabeli je međusobno povezan i stvara dvije konstelacije ideja. Desno-muško-pravo-svijetlo: dobro. Lijevo-žensko-iskrivljeno-tamno: loše.
U petom stoljeću prije nove ere, Parmenid je tvrdio da i muškarci i žene imaju “sjeme”: spermu i jaja. Prema Parmenidu, do začeća dolazi kada ljudi “pomiješaju sjemena Ljubavi”. Muški embriji nastaju na desnoj strani materice, a ženski na lijevoj. Anaksagora se slaže da položaj embrija u materici utiče na spol. Međutim, odbacio je teoriju dva sjemena zalažući se za teoriju jednog sjemena. Muškarci daju sjeme, “dok žene samo pružaju mjesto”. On možda zamišlja mušku spermu kao sjeme biljke koja se sadi u žensku “zemlju”. Problem sa teorijom “jednog sjemena” je to što je onda teško objasniti kako dijete može ličiti na majku kad sjeme potiče samo od oca.
Prema jednoj legendi, antički filozof Empedoklo mogao je kontrolirati vjetrove i dozivati mrtve. Kada se nije bavio tim zavrzlamama, bavio se i teorijom reprodukcije. Poput Parmenida, Empedoklo je vjerovao da i žene i muškarci proizvode sjemena. Međutim, otišao je još dalje tvrdeći da svako sjeme doprinosi različitim dijelovima potomstva. Impresivno je da je Empedoklo naizgled tačno pretpostavio da muško i žensko sjeme daju različite doprinose djetetu. Ipak, ne bismo ga trebali shvatiti previše ozbiljno, s obzirom na to da je Empedoklo također tvrdio da temperatura utiče na spol embrija: toplije materice stvaraju muškarce, a hladnije žene. To objašnjava zašto su muškarci tamniji i dlakaviji – ili kako to predstavlja jedan prevod – “čupaviji”.
Drugi Aristotelov izvor bilo je naučno posmatranje. Možemo ga zamisliti kako vrijeme provodi u Atini, raspravlja o Platonovoj akademiji, i piše po svicima dok jede smokve. Ipak, kada je Platon umro, Aristotel je napustio Atinu i proveo 12 godina lutajući Grčkom. Zapisi o njegovim kretnjama nisu baš najjasniji, ali znamo da je posjetio dvor Hermijasa, “tiranina Aterneusa”. Oženio je ženu imena Pitija. Nakon toga se preselio u Makedoniju gdje je podučavao Aleksandra Velikog koji će kasnije osvojiti velike dijelove poznatog svijeta. Također smo sigurni da je duži vremenski period proveo u ribolovu na otoku Lezbosu. Ribolov je imao velikog značaja zato što je, za razliku od prethodnika, Aristotel nastojao da razumije reprodukciju proučavajući prirodni svijet. Ovaj sistematski pristup bio je u potpunosti nov. “Aristotel”, piše učenjak James Lennox u Stanfordovoj enciklopediji filozofije, “je ispravno prikazan kao začetnik naučne studije života”.
Ovaj začetnik skupio je velike mase podataka o prirodnom svijetu, imenujući više od 500 vrsta, te opisujući unutarnju anatomiju njih 110. Secirao je najmanje 35 vrsta životinja. Aristotel je napravio taksonomiju tih bića, proučavao njihove dijelove, i razmišljao o njihovoj prehrani, staništima i kretnjama. Pitao se da li su moruzgve biljke ili životinje – primijetio je da spužve imaju korijenje kao biljke, ali da se hrane malim ribama kroz usta koja im se nalaze na sredini tijela. Govori nam kako arapske kamile imaju samo jednu grbu, dok dvogrbe kamile imaju dvije, te da obje vrste imaju “četiri vimena poput krava, rep kao kod magarca, i da su intimni dijelovi mužjaka usmjereni prema nazad”.
Kako bi prikupio ove informacije, čini se da je Aristotel provodio bezbroj sati proučavajući životinje i pričajući s ljudima koji su radili sa njima. Ispitivao je pčelare, ribare, lovce na spužve – pa možda čak i ljudske babice. Legenda kaže da je, dok je osvajao velike dijelove Europe, Aleksandar Veliki pomogao Aristotelu u njegovom naučnom pohodu. Kao što Bertrand Russell kaže, Aristotel je Aleksandru redovno pisao pitanja u kojima je uglavnom govorio: “Oh, pa to je sramota. Vulgarno je toliko se zanimati za barbare”. Aleksandar mu je odgovarao tako što mu je slao primjerke flore iz doline rijeke Ind. Djela Plinija Starijeg, rimskog enciklopediste, možda su ključna u ovoj priči:
Kralj Aleksandar Veliki, goreći od želje da otkrije prirodu životinja, ovaj zadatak povjerio je Aristotelu… Nekoliko hiljada ljudi u čitavoj regiji Azije i Grčke stavljeni su pod njegovo vodstvo – svi oni koji su živjeli od lova, hvatanja ptica i ribolova, kao i oni koji su se brinuli o različitim zoološkim zbirkama, krdima stoke, košnicama, ribnjacima i ptičarnicima. Ideja je bila da mu ništa ni na kom mjestu na svijetu ne promakne.
Zaista se nadam da je ova legenda istinita – iako se najvjerovatnije radi o propagandi koja je za cilj imala ublažanje Aleksandrovog imidža ubice.
Bez obzira na to da li mu je Aleksandar pomogao ili ne, Aristotel je bio fasciniran reprodukcijom životinja i ljudi. Znao je da začeće kod životinja obično počinje spolnim odnosom, tako da je skupljao informacije o relevantnim dijelovima tijela i o samom činu. Ovo su neka od njegovih opažanja:
- – Vrane “rijetko” kad imaju spolne odnose.
- – Ljudski penis se podiže i spušta “na suprotan način” u odnosu na mačke.
- – Muškarac ćelavi tek onda kada se upusti u seksualne aktivnosti.
- – Što je veća seksualna aktivnost osobe, to joj brže otpadaju trepavice.
- – Ženka mačke je “prirodno razuzdana” i “mami” mužjaka na seksualni odnos tako što sve vrijeme cvili.
- – Penis mužjaka foke je “iznimno velik”.
- – Hobotnice imaju seksualne odnose tako što “ukrštaju pipke” i spajaju ih kod usta.
- – Golubovi se ljube onda kada mužjak treba da se popne na ženku i “bez ove uvertire on odbija da izvrši svoju funkciju”.
- – I naravno, ježevi se pare uspravno, “trbuhom uz trbuh”.
Naoružan ranijim teorijama i svojim naučnim opservacijama, Aristotel je počeo izrađivati sopstvenu teoriju reprodukcije.
Ovdje je ključna Aristotelova priča o “uzrocima”. Vjerovao je da nam razumijevanje uzroka neke stvari omogućava da razumijemo i samu tu stvar. Materijalni uzrok neke stvari objašnjava od čega je ona napravljena. Na primjer, bronza je materijalni uzrok kipa. Drvo je materijalni uzrok stola. Bronza i drvo sami po sebi su bez oblika, bez forme. Formalni uzrok nam objašnjava “formu” ili strukturu nečega. Srebreni tanjir ima oblik “tanjira”, ali ovaj komad metala mogao je imati oblik “kašike” ili “viljuške”. Slično tome, drvo se može oblikovati u sto ili stolicu. Uzrok učinkovitosti ili pokreta objašnjava činioca koji nešto pokreće. Kipar može biti učinkoviti uzrok kipa. Čajnik može biti učinkoviti uzrok tople vode.
Materijalni uzrok ljudskih bića su njihovi anatomski dijelovi: krv, kosti, organi. Formalni uzrok ljudi je njihova “ljudskost”. No u Reprodukciji životinja, pita se šta je njihov učinkoviti uzrok? Kako nastaju ljudi? Aristotel je znao da životinje sa dva spola stvaraju nove životinje iz “jedinjenja mužjaka i ženke”. Dakle, baš poput svojih prethodnika, priznaje da i muškarci i žene doprinose začeću. Ali šta?
Aristotel je pretpostavljao da muška ejakulacija, sperma, sadrži sjeme. Pažljivim proučavanjem sperme, tvrdio je da ona mora biti “ostatak” neke “hranljive tvari rasta”. Prema Aristotelovoj biologiji, hranljive tvari doprinose prirodnom i zdravom rastu tijela. Ukoliko tijelo ne troši hranljive tvari, ono što ostaje je višak. Aristotel je tvrdio da njegova teorija o spermi kao višku objašnjava razne “činjenice”. Na primjer, zdravi muškarci proizvode više sperme, zato što bolesni koriste više hranjivih tvari. Djeca ne proizvode spermu zato što i dalje rastu i iskorištavaju sve hranljive tvari. S obzirom na to da hranljive tvari pomažu da tijela dobiju na težini, ljudi i koze koji “su predebeli” nemaju višak hranljivih tvari – što objašnjava zašto oni proizvode “manje sperme i imaju manje želje za seksualnim odnosima”.
Aristotelu je krv najvažnija hranljiva tvar koja putuje po tijelu donoseći život i rast. Zaključuje da sperma mora da biti ostatak krvi. No krv je tečna i crvena, dok je (primjećuje) sperma “gusta i bijela”. Zašto sperma ne liči na krv? Aristotelov odgovor je da muškarci “miješaju” ostatak krvi, zgušnjavaju ga i pročišćavaju i tako pretvaraju u spermu. Ženska tijela ne miješaju spermu, što je razlog zašto redovno gube višak krvi – zgodno objašnjenje menstruacije. Zašto samo muškarci miješaju spermu? Zato što je za miješanje potrebna toplota, a Aristotel je u Tabeli suprotnosti povezao muškarce s toplotom, a žene sa hladnoćom.
Ovo nas dovodi do srži Aristotelove teorije. Tvrdi da muška sperma doprinosi “formalnom i učinkovitom uzroku”, dok žene doprinose “materijalnom”. Muška sperma oblikuje materijal koji daju žene. Kako je došao do ovoga?
Jedan od razloga zbog kojeg je mislio da žene daju materijal je to što nakon začeća novo biće raste u majci. Aristotel je primijetio da se daljnji materijal “mora stalno dodavati” embriju “kako bi mogao rasti”. Nova bića rastu bez obzira na to šta očevi rade, tako da ovaj materijal mora dolaziti od majki. Ako mislimo da žene daju materijalni uzrok novom biću, onda je bolje da negiramo da još dodatno daju i učinkovit uzrok. Da žene posjeduju oba uzroka stvaranja, i materijalni i učinkoviti, mogle bi zatrudniti bez spolnog odnosa – nešto što se nije dešavalo u klasičnoj Grčkoj. To bi bila teorija jednog sjemena prema kojoj žene posjeduju svu kreativnu iskru i nije im potreban muškarac.
Pripisujući učinkoviti uzrok muškarcima, Aristotel je objasnio njihovu očigledno neophodnu ulogu u začeću. Pisao je da “žena ne stvara potomke sama, potrebno joj je… nešto kako bi započeo pokret u embriju.”
Aristotel bi također bio u nezgodnom položaju da je tvrdio da muškarci doprinose i učinkovitom i materijalnom uzroku reprodukcije. Da je to slučaj, što se onda muškarci sami ne razmnožavaju? Aristotel zapravo tvrdi da muškarci uopće ne doprinose materijalno pri začeću. Njegova naučna posmatranja pokazala su da ne proizvode svi mužjaci životinja spermu, ali da se opet razmnožavaju. Na primjer, tokom parenja, neki mužjaci insekata ne stavljaju ni jedan dio tijela u ženke, “dok ženke stavljaju dio svog tijela u mužjake”. Mužjaci ne pružaju nikakav materijal, samo “toplinu i moć”, što je dovoljno za začeće. Aristotel piše da baš kao što se stolar razlikuje od drveta koje oblikuje, tako se i sperma razlikuje od menstrualne krvi na kojoj djeluje. Možemo vidjeti kako je došao do toga da muškarci doprinose učinkovitom uzroku, a žene materijalnom.
Pored toplote i moći, sperma komunicira pokrete ženskoj menstrualnoj krvi. Stolar “putem pokreta” daje oblik i formu drvetu. Slično tome, sperma “pokreće kretnje u embriju”. Ove pokrete shvatam doslovno. Aristotel spermu opisuje kao spoj daha i vode, kao gustu i bijelu zato što sadrži “balončiće”. To je neka vrsta pjene, slična zapjenjenim, sapunjavim okeanskim valovima. (Bilježi kako “Afrodita”, boginja ljubavi, doslovno znači “rođena iz pjene”). Možemo zamisliti spermu ispunjenu mjehurićima vazduha i pjene. U majčinom tijelu, ova morska pjena pokreće kretnje u ženskom materijalu. Ovi pokreti se nastavljaju – klasičarka Sophia Connell kaže kako prema Aristotelu, kasniji pokreti možda čak dolaze i od majke. Sporo, kroz vrtloge, virove i valove, jajasta struktura koja sadrži malo biće oblikuje se u materici.
Postepeno, dok embrij raste, hranjive tvari dobija od majke, “baš kao što i biljka dobiva od zemlje”. Prvo se razvijaju njegov sopstveni izvor toplote i srce, a nakon toga i drugi organi i kosti. Aristotel šarmantno uspoređuje spori rast embrija sa “pletenjem mreže”. Aristotelovska trudnoća opisana je nautičkim terminima: pjenjenjem valova, vrtlozima struja, čarobnim oblikovanjem ribarskih mreža.
Mnoštvo je seksizma kod Aristotela. Njegove biološke opservacije pokazale su da se neke životinje, poput pčela, razmnožavaju iako nemaju odvojene spolove. (Nauka je od tada identificirala još na hiljade hermafroditskih vrsta, uključujući ribe, mekušce, insekte, puževe, morske zvijezde). Zašto, Aristotel se pita, samo neke vrste imaju mužjake i ženke? Njegov odgovor je ispunjen predrasudama:
Budući da je prvi učinkoviti ili pokretni uzrok, kojem pripadaju definicija i oblik, bolji i božanstveniji po svojoj prirodi od materijala na kojem radi, bolje bi bilo da se superiorniji princip odvoji od inferiornijeg. Stoga, kad god je to moguće… muško treba da se odvoji od ženskog.
Aristotel kaže da je učinkoviti uzrok “bolji i božanstveniji” od materijala koji oblikuje. Kipar je bolji od gline. Superiornije bi trebalo biti odvojeno od inferiornijeg kad god je to moguće. Kako muškarci daju superiorniji učinkoviti uzrok, a žene inferiorniji materijalni uzrok, ispravno je da se mnoge životinje dijele na mužjake i ženke.
Ukoliko vam se učini da Aristotelov prikaz pokazuje nepoštovanje prema ženama, sačekajte da čujete ovo što slijedi
Ukoliko vam se učini da Aristotelov prikaz pokazuje nepoštovanje prema ženama, sačekajte da čujete ovo što slijedi. Njegov prikaz razvoja fetusa je još gori. Prema Aristotelu, embrion postaje muški kada se tijelo savršeno razvije u materici. Međutim, ukoliko je materica prehladna, a embrion slabo nahranjen, onda se ne razvija u “ispravan oblik”. Tako postaje ženski. Preko nekoliko “opservacija” dolazi do “dokaza” za ovu teoriju. Prvi je to da postoji veća vjerovatnoća da će mlađe i starije životinje stvoriti žensku mladunčad: Aristotel objašnjava da mlade životinje nisu usavršile toplinu, dok toplina starijih životinja više ne funkcionira tako dobro. Nadalje, više ženki se rađa kada puše južni vjetar. Vlažni zrak južnih vjetrova dovodi do tečnije sperme koja se teže miješa.
I mužjaci i ženke imaju svoje mjesto u aristotelovskom svijetu – oba spola su neophodna za stvaranje novih životinja. Ipak, ženka je ona životinja koja nije uspjela postati mužjak. Aristotel nam kaže da na ženke moramo gledati kao na “neku vrstu prirodnog nedostatka”: “Žensko je nešto kao osakaćeno muško”.
Aristotel nije izmislio seksizam – mnogo toga je naslijedio. Već smo vidjeli da se u Tabeli suprotnosti žensko povezuje sa lošim. Ali možda je ipak imao više predrasuda nego njegovi prethodnici. Platon je, na primjer, povremeno davao argumente za veću jednakost žena i muškaraca. Aristotelov seksizam prisutan je i van njegove teorije o ljudskoj reprodukciji. Na primjer, u političkim tekstovima tvrdi da su žene slabije od muškaraca, opreznije, manje hrabre. Ovo se isto tako odnosi na ženske životinje, ne samo na ljude. Primjećuje da kada trident pogodi žensku sipu, mužjak “stoji u blizini da joj pomogne”. To je njemu dokaz da su ženke svih vrsta kukavice. Kako to kaže filozofkinja Cynthia Freeland, kada su u pitanju žene, horizonti Aristotelovog razmišljanja “se naziru u tami”.
Teoretičari koji su došli nakon Aristotela, prihvatili su Aristotelovu teoriju reprodukcije. Njegove ideje prožimale su se u djelima Augustina, Tome Akvinskog, Michela de Montaignea i Jean-Jacquesa Rousseaua. Njegova biologija imala je velikog utjecaja sve do 17. stoljeća. Prva prekretnica desila se 1651. godine, kada je aristotelijanski biolog William Harvey nevoljko zaključio da je Aristotelov opis reprodukcije problematičan. Druga prekretnica desila se 1827. godine, kada je Karl Ernst von Baer otkrio ljudsko jajašce. Nakon svih tih otkrića, aristotelovske teorije reprodukcije su oslabile, ali nisu u potpunosti nestale.
Godine 1684. jedna knjiga, koja je djelimično bila zasnovana na Aristotelovoj Reprodukciji životinja, postala je tako popularna da je stoljećima bila izdavana nekoliko stotina puta. U Engleskoj 1930-tih godina, godišnje je prodavano oko 10,000 primjeraka Aristotelovog Remek-djela, a mnoge njegove ideje kao što su uzroci zašto dijete postaje muško ili žensko, vuku korjene iz njegovog djela Reprodukcija životinja. Knjiga Normana Forda Kada sam započeo? (1988.), studija ljudskog života, počinje poglavljem pod nazivom Historijski utjecaj Aristotela na teoriju ljudske reprodukcije.
Problem je u tome što su pored njegove teorije reprodukcije, mnogi mislioci preuzeli i njegov seksizam. Bilo bi bolje da je Aristotel izbjegao mizoginiju. Kako bi to pokazao, bilo bi bolje da je tvrdio da muškarci daju učinkoviti, a žene materijalni uzrok začeća, ali da su oboje jednako vrijedni. Mnoštvo sastojaka ide u veknu hljeba – brašno, sol, voda – a opet ne mislimo da je brašno “bolje” od soli. Umjesto toga, Aristotelova teorija je pružila racionalno opravdanje za seksizam. Feministkinje su počele ukazivati na to 1970-tih godina. U jednoj ranoj kritici, Maryanne Cline Horowitz tvrdi da je Aristotel izmislio mnoge od “standardnih” zapadnjačkih argumenata o inferiornosti žena. Tvrdi da Aristotelov opis reprodukcije djelimično objašnjava zašto je jajašce žene prošlo “nezapaženo” sve do 17. stoljeća. Horowitz dodaje da se Aristotel vjerovatno nalazi iza vjerovanja Sigmunda Freuda da žene imaju “kastracijski kompleks” zbog toga što nisu muškarci. U međuvremenu, Nancy Tuana tvrdi da Aristotelova biologija pruža “racionalno opravdanje” za veću savršenost muškaraca.
Mišljenje da su muškarci “bolji” od žena je čisti seksizam. Ipak, neki od Aristotelovih podmuklijih seksizama su suptilniji. Prema njegovom mišljenju, muško tijelo je “ispravan oblik” ljudskog bića, dok je žensko tijelo poput “osakaćenog muška”. Drugim riječima, muško tijelo je standard za ljudsko tijelo. Ovakav stav je i danas prisutan i dovodi do problema.
Kao ilustracija, 1976. godine američki Vrhovni sud je presudio da nije diskriminacija ako privatno zdravstveno osiguranje ne pokriva trudnoću i porod. Njihovo obrazloženje je bilo da ova osiguranja pokrivaju sve što se može desiti “standardnom” ljudskom tijelu – uključujući rak prostate i obrezivanje. Bilo je prihvatljivo ne pokrivati stvari koje se mogu desiti “nestandardnom” tijelu, kao što je trudnoća. Na svu sreću, ta odluka Vrhovnog suda poništena je u Zakonu o diskriminaciji trudnoće iz 1978. godine, ali ipak mnogi primjeri ove suptilne diskriminacije i dalje su prisutni.
Knjiga Caroline Criado Perez pod nazivom Nevidljive žene (2019) istražuje mnoge od njih. Ona, na primjer, ukazuje na to da su simptomi srčanog udara kod muškaraca prihvaćeni kao “udžbenički” primjeri, čime postaje mnogo teže dijagnosticirati srčane udare kod žena. Lutke za testiranje sudara obično se grade po muškim proporcijama, bez obzira na činjenicu da su žene u prosjeku kraće i lakše. Ovo doprinosi alarmantnim statistikama: kada su žene prisutne u sudaru, 47 posto je vjerovatnije da će doživjeti teške povrede, a 17 posto je vjerovatnije da će umrijeti u usporedbi sa muškarcima. Medicinski testovi, bilo na ljudima ili životinjama, često isključuju žene – što rezultira manje učinkovitim tretmanima i većim nuspojavama za žene.
Pored smrtonosnih, mnoge druge iritantne stvari i dalje su prisutne. Programi za prepoznavanje glasa tačnije prepoznaju muške glasove. Pametni telefoni su preveliki za prosječnu žensku ruku, a VR naočale su prevelike za prosječnu žensku glavu. Kao što je Simone de Beauvoir iznijela, žene su drugi spol. Krivica je, djelimično, Aristotelova.
Izvor: AEON.co
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba
